Danska duga
|
|
Kao bistru vodu s rodnih izvora,
ja ću piti riječi iz njenog govora I pomamno skočit' na kraju svake misli kroz osjećaje što su me stisli u srcu ovom ranjenome Uzvici i krici samo su moji znaci U miru me nemir u očaj baci A tamo me, pak, griju zraci već davno ugašenog Sunca, zbog kojeg i svisnuh u bolu svome. Kao bistru rosu sa rodnih planina, ja ću gazit' pustoš ovih ravnina I pomamno skočit' kroz svoju šutnju, što se provlači kroz moju slutnju i kroz dušu ovu napaćenu Koraci ovi nemoćni i posve ukročeni nevješto gaze po mojoj sjeni koja se uzalud obraća meni, da je mijenjam za neku drugu sjenu. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |