Jednog petog aprila
|
|
Od kojeg je datuma
počela teći istorija? Mnogo krvava i krvavija, Mnogo od svih već napisanih Da to nije možda peti april? Ili možda mnogo ranije, ali ne premnogo ranije? Možda kad su ubili Bukurešt? Ili kad se tresao Prag? Ili kad je uvenuo Poljski cvijet? Mogućnosti bezbroj a nijedna moguća nije Ili barem ne mora da bude Ako i može biti moguće, šta od toga ima Pregažena zemlja, utabana mržnjom propalih obećanja, nedosanjanih snova? I još mnogo, mnogo čega bludnog i apsolutno nezasluženog Šta od tih bezbroj mogućnosti imaju njene rijeke, njene planine, brda njena, njena duša, srce njeno, što je od bola zdrobljeno? Došlo je vrijeme čekanja Nekako tiho, neprimjetno je odnekud ušlo u njena čula, u njenu utrobu i grize je do bola. Čak do krika! Čekanje postade krik, jer se odlaze obećani povratak za neko nepoželjno vrijeme Ili bolje reći : neodređeno. Svejedno. Čak svejedno je trenutku: bio negdje daleko ili ne bio nikako On je svakako utkan u čekanje. U obećani povratak koji se odlaže za neko neodređeno vrijeme. Rekosmo: peti april Pa, dobro, neka bude peti april Prihvatiti se i može i mora, jer tog su dana sišli balkoni Nosili su sobom bezbroj stanara ulicama njenih gradova I nijemo, golorukih i praznih ruku, klicali nekom iza zastore, dok su brda na njih kretala gurajući pred sobom po jednu nevinost. Tad su mostovi bili skriveni ispod sebe I svjedocima postali jednog petog aprila Po svim očekivanjima i posljednjeg, takvog krvavog i dozlaboga jadnog, mržnjom prepoznatljivom zasijanog? Neko davno reče: Svako posijano sjeme jednom mora biti plod! Ako samo ne sagnjije od sopstvenih lučenja. Tog petog aprila njena ljepota se skrila, za oblake prionula Poput ljepljive kiše, koja će vremenom suzom postati I suzi je svejedno iz čijeg oka će da kapa I ona može očekivati takođe neko neodređeno vrijeme Al' ona zadnja najviše peče Zato što rastanak sluti, rastanak vječni. Tog petog aprila život je mudro stao Zatečen trenutkom, valjda, bješe I tako zbunjenim se i jadno osjećao, iznad samog sebe uzdigao I sad čeka obećani povratak Strmoglavljen zjapi iznad odsječenog trupa i pomno prati oko sebe događaje Između ostalog i to kako se tjelo u nepravdi kupa Nepravdi je svejedno, čak joj uopšte važno nije, u čijem se zavežljaju nađe Važno je tek da je samo neko pije Ona se svugdje jako lijepo snađe Ona se ne presjeca vrpcom Ona se ne pušta u pogon, kao tamo neka druga događanja Svraća tamo ko je i pozove (Možda je nekad neko i pošalje!) Tek, ovdje jeste, tamo nije i uvjek će biti dio neke istorije. S njom ili bez nje pokrenut je točak godina, koji je, opet, pokrenuo sobom i gorko vrijeme čekanja na obećani povratak Pokrenuo je sobom takođe patnje i razna stradanja i plač ranjenih krovova, ravnanje nepostojećih dugova, lica zalutalih u noćima pakla, krik jednog lažnog vremena. Kratko rečeno pokrenuo je točak gorkih godina Kao i sve što skrivano je i od samih Bogova, gore, visoko, u brdima srama, da bi se izbljuvalo samo jednog petog aprila. Tog petog aprila skinuta je maska, ispod koje više nije bilo nevinosti Lica su se ozarila očekivanom sramotom: Militantni oblak je zgnječio tu nevinu zvijezdu! I prah je poletio I ponor se otvorio Maska je ugledala svjetlost A kaleidoskop je postao crno-bijele boje Maski je svejedno ko je skida Tek bitno joj je da pokaže skrivano lice svoje Makar i takvo kakvo je, manje-više nepoznato. Tog petog aprila mnogo je čega popolovljeno Osim poluljudskosti, popolovljeno je i polučojstvo Manir je postao mana Nebo je postalo tama A vrijeme, bitno i nebitno, i smotano popola, postade život i gorko čekanje Osakaćena budućnost postade prošlost i sadašnjost Tek i vremenu je svejedno ko ga i kako konzumira Ono je nezadrživo u svom naviranju, U umiranju il' u poniranju, sve se samo vremenom zove. Tog petog aprila zore su u galopu odmarširale u nepoznato Bješe to visoko iznad naših života, što su visili na koncu I postali, bez objašnjenja, izmišljeni neprijatelji Prvo sami sebi pa onda svima Zore su osjetljive Čak su i preosjetljive! I uvjek su budne I ako ih se dira, odjednom postaju daljina I svejedno im je kome će svitati Tek uhodani ritam postajanja ne može nitko spriječiti. Od tog petog aprila život se izjednačava s patnjom I rukom pod ruku pažljivo vode ove slijepe i jadne putnike preko slijepih ulica i trgova jadnika Svakom istom mjerom daje, jer svi putevi postadoše jedan I svatko gladan i jednako žedan I nitko gladan ni žedan nije više od svog predvodnika Ravnoteža okrutnosti? Ili ravnoteža stradanja? Bitno više uopšte nije, jer sve sliveno je u ime života, što čekanje tek gorko posta I obećanom povratku da se za vrijeme dugo nada. Od tog petog aprila starost postade mnogo brža te samo u jednom gutljaju proguta mnogo godina I probljuva ih na skvrčena leđa I od njih, preko noći, napravi grbu vjekova Ionako je starosti svejedno koga će njeni zubi da grizu Jedno je sigurno: starost je uvjek smrti blizu.! Od tog petog aprila smrt je opasno zaprijetila nevinosti i naivnosti I njoj je uvijek svejedno: umire li se odvojeno ili pak zajedno! |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |