Dug
|
|
Sinoć sam ljubio svog umrlog oca
i plakao glasom nesrećnoga sina Grlio sam čvrsto svoje uspomene Darivao mu ljepotu svoje samoće A on mi reče, glasom dalekih daljina, da se još uvjek sjeća mene. Otac je naglo počeo vrištati (Da li od srece što konačno vidje mene?!) a ja ga htjedoh tada upitati: "Oče, sjećaš li se djetinjstva moga i mojih snova da ću nekad lutati?" Al' se sjetih njegova groba i duga prema njemu, kojeg neću nikad progutati. Noć i san su ušli u mene i dugo vladali mnome Tresli me bičem pokajnika Probuđen uđoh u svoje uspomene i životu svome dadoh ime očajnika. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |