(Srce te mora voljeti…)
|
|
Srce te mora voljeti, ja sebe ne poznajem
Šteta je, o oko svijetlo, što te ne dosežem! Misao mi je uvrnuta kao tvoj uvojak crni, Za vlasima njegovim sapletenih ruku posežem. Kao Medžnun1 koji ljubavlju planine stvara Gologlav i uplakan lutam od mira do nemira O varalice, usijan mač čežnje sad tijelo para Napušten od tebe i svih, sâm sam sred svemira. Izvio se moj uzdah do neba k'o mramorni stub, Kao kad ružin trn prođe kroz tijelo ptice Od susreta s tobom izgnan sam do na sam rub I bolne strijele tog prkosa zađoše u moje srce Silom nepravde, stas mi učini "nun"-om Nijednog susreta, od drugih o tebi doznajem Sada si napokon Mejliju učinila Džejhunom Zadnjim uzdahom zovem te, jer sebe ne prepoznajem |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |