(O srce, odvojen ostah od one tek stasale…)
|
O srce, odvojen ostah od one tek stasale
Usamljen, daleko od svog čempres-stasa U čežnji i samoći, ne osta mi u tijelu snage Nepravedno odvojen ostah od lica moje drage U uglu nevolje ostah, od suza očiju umornih Satrven bolom, od noći i jutara plačnih Ko njen šeboj-soluf, rastresen sâm i tmuran Bez amber-uvojka na čelu drage, sâm i umoran Ona nevjerna, povela se za potvorom dušmana Svog bijednog roba, o žalosti, na muku je stavila Zbog rastanka stas mi se povio Odvojen od nevolje svog vremena, usamljen sam ostao Moj sjajni mjesec se nageo bez oslonca Razum mi oduze, o žalosti, ona dostojanstvenica Hoće li Mejlija biti usrećen jednim sastankom Il' će zauvijek čeznuti za svojim ružičnjakom |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |