Guranija, Mehmed Mejlija


 

 

(O srce, odvojen ostah od one tek stasale…)

 

O srce, odvojen ostah od one tek stasale
Usamljen, daleko od svog čempres-stasa
U čežnji i samoći, ne osta mi u tijelu snage
Nepravedno odvojen ostah od lica moje drage

U uglu nevolje ostah, od suza očiju umornih
Satrven bolom, od noći i jutara plačnih
Ko njen šeboj-soluf, rastresen sâm i tmuran
Bez amber-uvojka na čelu drage, sâm i umoran

Ona nevjerna, povela se za potvorom dušmana
Svog bijednog roba, o žalosti, na muku je stavila
Zbog rastanka stas mi se povio
Odvojen od nevolje svog vremena, usamljen sam
ostao

Moj sjajni mjesec se nageo bez oslonca
Razum mi oduze, o žalosti, ona dostojanstvenica
Hoće li Mejlija biti usrećen jednim sastankom
Il' će zauvijek čeznuti za svojim ružičnjakom



 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net