Gunić, Vehid

Haj', Alija, nek' je više vojske!
Filosof, dramaturg i estetičar Tarik Haverić svojedobno me uvjeravao kako ova zapovjedna rečenica ima i veznik i , te da u izvornome obliku glasi: Hajde i ti, brate Alija, nek' je više vojske! Ovaj veznik i , u ovome slučaju, tvrdio mi je Haverić, ima zadaću da minimizira Aliju i njegov značaj uopće, jer, eto, idu svi, pa hajde i ti da broj bude veći, a efekat nije bitan.

Hajka na vuka, a vuk u toru.

Halali, Huse, materi.
Ova je izreka veoma česta u Bosanskoj krajini i njome se, onome kome je upućena, sugerira potpuno drukčiji zaključak od očekivanog. Ta izreka doslovno znači da to što si uradio očekujući od toga neku korist - uzalud si to uradio. Od svega nema ništa. Halali, Huse...

Ha vuk pogeo, ha Alija oćero - ovce neja.

Haram para.

Haram ti bilo materino mlijeko.

Hasta u mozak.

Hedija je i caru draga.

Hiljadu prijatelja je malo - jedan neprijatelj je mnogo.

Hitnja je šejtanski posao.

Hladno poklepan, nakrivo nasađen.
Ovo je veoma dobra i lijepa krajiška izreka koja se odnosi na one mrzovoljne tipove koji do podne mrze sebe, a od podne vas dunjaluk. Od svih klepanja jedino se kosa klepa hladna. Ostali predmeti za sječu i kopanje prethodno se zagriju do usijanja, pa se onda klepaju tanje kako bi na pravi način mogli služiti svojoj svrsi. Kosci kosu klepću na hladno jer se kosa brzo istupi i nema se vremena ići kovaču na klepanje. Zato se kose i prave od specijalnog, posebno pripremanog i posebno taljenog materijala. To je posebno umijeće u čemu su se posebno isticali nekadašnji majstori u Varcar Vakufu po kojima su se i zvale poznate kose varcarke. Helem, ovaj naš komplicirani čovjek je kao i motika koja je nahladno poklepana, pa joj je oštrica neravna i hrapava i više nije nizašta, pogotovo jer je još i nakrivo nasađena sa naopako okrenutom ručkom; što treba da bude gore to je dolje. Gore biti ne može.

Hoda ko po jajima.
U Kozarcu su tako govorili za rahmetli Hamdiju Ključanina koji je, u vrijeme kada tamo nije bilo asfalta i kada je bilo najveće blato, mogao sići niz Kozaračku čaršiju, a da ne uprlja cipele. Mogao je tako sići jer je birao mjesta na koja će stati, jer je hodao ko po jajima i jer je bio ters, i muhanat i vrlo pedantan čovjek.

Hoda ko muha bez glave. Hoda na baglame.

Hoće nebo u šaku da skupi.
Samo čovjek može biti toliko sebićan i samoživ. Kao da više nikome ne treba nebo, nego samo njemu.

Hoće žena kravu, hoće krava slamu.
Ovdje je slama uletjela radi rime ili radi higijene. U ne tako davnoj prošlosti kada se u Bosni uglavnom znalo samo za sitno niskomliječno i visokoizdržljivo bosansko goveče bušu , smatralo se da to goveče daje više mlijeka ako se pod njega prostire slama. Naivni su, pak, vjerovali da to goveče voli da jede slamu pa će tako pomalo grickajući prostirku postizati i mliječnost. Išlo je to tako sve do pojave kolonjske vode pokošeno sijeno . Tada su neki u Prnjavoru običnu slamu prskali kolonjskom vodom, pa su neke lahkovjerne krave imale osjećaj da stvarno jedu sijeno, ali se mliječnost nije povećala. Mislim da su suvremeni stočari izbacili iz upotrebe i slamu i kolonjsku vodu jer su shvatili da krava, zapravo uopće ne voli slamu nego djetelinu i koncentrat. U budućnosti će vjerovatno i krave piti samo neke tablete koje će zalijevati Tešanjskim kiseljakom , pa će odmah davati kiselo mlijeko. Onaj jadnik što je od njega žena tražila kravu, a neupućena krava slamu, konačno će dahnuti dušom.

Hoće se.
Možda pokoji čitatelj neće u prvi mah odgonetnuti ovu izrazito krajišku izreku koja ima i izvjesne elemente rugalice. Krajišnici, a naročito Kozarčani koji se znaju svakome narugati, za one nadmene pojedince, umišljene i prepotentne kažu baš tako: Hoće se. A to, u pravilu znači: nije vrijedan pažnje, treba ga ignorirati.

Hrabre (i lude) prati sreća.

Hrani sirotu na svoju sramotu.

Hrđavom kurcu smeta i dlaka.

Hrđavoj kobili samar dojadi.

Hrda jede gvožđe - tuga srce!

Hvali me u Sarajevu, da te hvalim u Travniku.
Ovo je, pred privremeni odlazak u Travnik, rekao jedan osrednji pisac piscu srednjeg rasta. Ovdje, kad su za istim stolom, jednan drugom kažu: Ti si već klasik, ti si piščina, ti si evropski pisac! I jedan i drugi znaju da baš nisu pretjerano iskreni. Onda ovaj što je otputovao u Travnik počne tamo stvarno hvalititi onoga što je ostao u Sarajevu. Nije upalilo, jer su obojica smetnala s uma da je u Travniku rođen zaista veliki pisac Ivo Andrić i da u Travniku živi i stvara sjajna spisateljica Nura Bazdulj Hubijar.

Hvata zjala.