Gunić, Vehid

Ako se navakat pođe, ništa nije daleko.
Ovu sam mudrost čuo od rahmetli Abdulaha Adija Mulabegovića, slavnoga karikaturiste koji je svojim lucidnim, prije svega političkim karikaturama, decenijama davao pečat sarajevskom Oslobođenju . Neposredno poslije Adijeve smrti, u otvorenom pismu nadležnima, objavljenom upravo u njegovom Oslobođenju , predlagao sam i tražio da jedna ulica u Sarajevu ponese ime ovoga znamenitog i mudrog Bošnjaka. Nudio sam moju tadašnju Tetovsku ulicu za makar Adijevu čikmu. Ulica u kojoj sam donedavno stanovao (bivša Tetovska) nosi sada ime Semira Frašte , šehida, borca za slobodnu Bosnu, a odmah prekoputa nje, upravo u vrijeme kada sam finalizirao ovu knjigu, bivša Ulica Đure Jakšića dobila je ime Ulica Adija Mulabegovića. Šta će sada Đuro? Što jest-jest bio je dobar pjesnik. Ali dobri su i Edgar Alan Po i Aco Šopov, Rembo i toliki drugi, a Maglaj, Sarajevo i Bosna imali su samo jednoga Adija.

Ako rekoh, ne posjekoh.

Ako hoćeš da te čuju, govori tiho.

Ako želiš mirovati, pripremaj se za rat.

Ako i jesmo braća, džepovi nam nisu.

Ako i jesmo braća kese nam nisu sestre.

Ako je hitnja mrijeti, nije kopati.

Ako ga pošalješ po smrt - naživjet ćeš se.

Ako neće zlo od tebe, bježi ti od zla.

Ako ne našpara - ne nateče.
Ovu sam poduku davno čuo od poznatoga prijedorskoga pekara kome je u Prijedoru malo ko znao ime. Svi su mu znali nadimak. Zvali su ga Kanafa. Neko je davno u kruhu toga vrijednoga čovjeka našao komadić kanafe (kanape), pa mu je tako ostalo ime, a meni je u sjećanju ostala njegova glasovita misao o štednji koju je on, po njemački , zvao šparanje.

Ako ne čuvaš ono što imaš, nećeš imati ni ono što nemaš.

Ako ne zna reći, zna leći!
Ovo nije ono što su možda neki pomislili da je ono. Bezdušni orač tjera životinju do iznemoglosti, a ona, jadna, ne zna reći ni opisati njegovu surovost, jer ne govore istim jezikom. U takvoj situaciji, kad ne zna reći , terorisana životinja jednostavno legne u brazdu i... fertik! To je to!

Ako laže koza, ne laže rog.

Ako pravda ne pogine, krivda neće nikada.

Ako sam ti kupio kapu, ne mogu ti kupiti i pamet.

Ako zdjela ne izda, kašika neće.

Ako želiš druga upoznati, treba s njime putovati.

Ako želiš posla - budi skrbnik, ako želiš duga - budi žirant.

Ačik-dijete!
Nema normalnoga čovjeka i žene, nene i dida koji ne bi poželio i koja ne bi poželjela takvo dijete. To je ono dobrodušno dijete koje svakom hoće, koje se svakom raduje i koje se svakoj sitnici raduje.

Âdile-sâdile.
Tako se nekada govorilo i još uvijek se u Bosanskoj krajini, ali i u Sarajevu, pa i u istočnim dijelovima Bosne, kaže za čovjeka koji ima potrebu da nadugo i naširoko razveze priču o ljudima i događajima. Sve se, najčešće, može kazati u nekoliko riječi. Najblaži izraz za takve ljude je - gnjavator.

Alajbegova slama.

Apetit raste sa sitošću.

A svjedoku - govno od oku.
Neki svjedok lažno svjedočio pred sudom u Tuzli protiv nekog seljaka iz Prokosovića. Kako je i uobičajeno, nakon ročišta, svjedoci su trebali naplatiti dnevnicu za dangubljenje. Jedan od učesnika u sporu tada je izgovorio gornju rečenicu koja sadrži i mjeru vrijednosti svjedočenja toga neprincipijelnog svjedoka. Od tada, u tome kraju, lošim svjedocima pokoji učesnik u sporu ponudi takvu naknadu. - Izreku sam čuo od duhovitoga i radoznaloga Tuzlaka Muhameda Hajrića Germe.

Amerika i Engleska, bit će zemlja proleterska.
Na ovu pjesmu, koja se u jednoj fazi naših velikih zabluda, na prigodnim manifestacijama pjevala kao koračnica, bio sam gotovo zaboravio. Prisjetio sam se je prilikom jednoga boravka u Los Angelesu. Svojim automobilom do lučkog gradića San Pedra, predgrađa Los Anđelesa, vozio me je jedan ondašnji emigrant iz Cazina. U Ameriku je emigrirao još 1956. godine. Prema Starom kraju bio je vrlo nostalgičan. Molio me je da mu pjevam barem po strofu pokoje naše pjesme. Učinilo mi se da je sama Amerika i njena Kalifornija najprirodniji ambijent za pjesmu Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska... Zapjevao sam koliko me grlo nosi, zaboravljajući da sam u automobilu sa čovjekom koji, bilo je sasvim očigledno, nikada nije mislio tako kako se kaže u pjesmi. Ali, na moje veliko iznenađenje, ovaj je čovjek pjesmu odmah prihvatio i zadro grlom visoko iznad oblaka. A onda je, pošto su te dvije moćne zemlje u pjesmi postale proleterske, skrenuo malo udesno, naglo zakočio, pustio volan i lijevom rukom odlučno se udario po desnoj s unutrašnje strane lakta pa je ruku zapjenušano presavio i histerično vrisnuo: Hoće biti moj kurac! Pjesma je, dakle, ostala negdje u njemu, pobuna je izletjela iz njega, a u mnogima od nas još su tinjale neke nježne zablude.