Džanić-Lulić, Sanela


 

 

Suze

 

U ovim ranim jesenjim danima još uvjek me vuče neka čudna sila k meni samoj i mom postojanju. Opet onaj stari nemir u srcu koji priziva potištenost. Onako bez razloga, a možda i sa razlogom nekim meni nepoznatim povlačim se sve više u se, pokušavajući da se pronađem u oluji vremena i svijeta oko mene.

Ni sama više neznam kojom stazom da idem... Da li da i dalje vjerujem u one duševne stvari koje su za mene svetinja bile ili da slijedim ovu jednoličnu masu pokorenu realizmom.... Kako bih voljela da osjetim tišinu još jednom... pustu, praznu tišinu... i da se u njoj izgubim. Pa kuda idu ovi dani moji nemirni tako napaćeni....?

Sklapam umorne oči da bar na trenutak osjetim olakšanje, ali u pred zatvorenim očima izviru neka stara lica, brige i suze.... Da suze, one ponajviše. One gorke suze koje ti izjedaju lice, koje proganjaju noćima i ostavljaju da uzdišeš danima; one koje ne dođu često u životu, ali kad su tu donose duševni jad i srčani bol u isto vrijeme. Te suze ponora me proganjaju i sad. Žele na svu silu da provriju iz umornih očiju. Ja nemirno uzdahnem i potisnem ih duboko u neki skriveni kutak duše. Ne dam im da teku! Bar ne večeras, dok još imam snage da im se oduprem, a one će doći same kad jednom budem iscrpljena od ćutnje.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net