Džanić-Lulić, Sanela


 

 

Bijeg

 

Biježeći od života, vraćam se u prošlost. Tražim tvoje sunce da me pomiluje zrakama svojim nježno po licu. Poslije ovih dugih godina praznine, srce mi slabašno kuca i luta bez pravca. Drhtim u tmini dana, bez neba nad sobom. Ne pišem više u stihovima, jer nema melodije u zraku. Gledam poluotvorenih očiju, pa sve vidim u magli, nejasno... tako je lakše svijet ovaj gledati. Nije mi mrzak, a nije ni drag. Noći i dani su isti, bore se da pobjegnu od samih sebe. Tišina je teška, samoća prazna, tama svugdje okolo.

Gledam život kroz prozor kako prolazi pored mene. Njegov ritam je promjenljiv. Ponekad je tako brz da vidim tek sjenu kako se gubi u daljini. Ne znam šta se desilo u tom njegovom naglom prolazu, nikakav trag nije ostao. Ponekad se sve dešava tako polahko, da zapazim svaku sitnicu i svaki dijelić svakog osjećaja. To još teže pada jer vidiš šta sve propuštaš. Dosadilo mi je živjeti u ovom oklopu agonije i nostalgije. Da mi je da ko ptica poletim prema jugu, gdje se sunčevi zraci sa morem ljube.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net