Džanbegović, Medina

I.

Kroz tvoje prozore
samo se nebo vidi.
Ne pitaj ko ide!
Daleko je muzika tvojih krajeva.

II.

Oblaci su navukli zavjese,
igrajući žmire.
Mi smo rezerva nečijeg hira
s obzirom da smo bliski neznanju.
Izlaz je zaključan
Mirimo se,
pravdajući postupke
tuđom voljom.

III.

Te tvoje oči,
jedino što vidim na tebi,
centar su odbjeglog grada.
Uzalud misliš
da sam ono što nisam.
Staromodni portreti pjesnika
su ono što skupljam.

IV.

Onanišeš li,
pitam se ...
i zadrhtim:
na koga
I da li se ikada zapitaš
gdje sam ja
kad nisam tu
I bez tebe
i s tobom
tebi je isto.
Svejedno,
neće još dugo.
Tijelo biva slastičarna
s puno tona, mirisa, okusa, boje.
Dolazi sve moćniji glas.

V.

Trava u ruci
mota se kao tepih u rolnu.
Riječi su izdale glasan smijeh.
Začinjeni pokreti su pomislili sebe
i otekli pogled
kao curak na česmi
dok sam punila misao
da budem jača od mudraca.
S novim momentima
dokopaše se kazne moje
i možda sutra uđem u pristanište

VI.

Težak dan. 1000 tona
noć će da ponese
i spontano pobaci.
Ne treba ti pištolj
u simfonijskom orkestru!