Džanbegović, Medina


 

 

U labirintu zaraze

 

I.


Soba mi liči na šator
u kojem se teško diše.
Kao slijepac kad pipa štapom svaki korak
da se ne bi sapleo,
posmatram se ispitivački,
prvi put toliko detaljno
u zaspalom ogledalu.
Prste stežem kanapom uporno
posmatrajući odnos boja na rukama.
Odjeću bacam na zid.
Ljuta što se ne zalijepi,
što samo ostavlja krivudavi miris.

Kad bih mogla probuditi cvijeće!
Škripa parketa
i očajno kucanje sahat kule po glavi.
Ovdje nije utočište.

Zaboravila sam da se još igramo žmire
i da možeš iskoristiti moje odsustvo
iza odškrinutih vrata.



II.


Otkako je snijeg pao
naše dvorište izgleda srušeno.
I ptičije glave izgledaju promijenjene.
Vazduh opustošen uspomenama.
Lica crvena,
oči žute.
Ovako, ne ide nikako ...

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net