Džanbegović, Medina


 

 

Sve uzeti kao bajku

 

Pričaš mi bajke,
tako lijepo pričaš,
da ja ne mogu razvrstati riječi
bojeći se da ću te povrijediti.
Sebe uhvatim pretvorenu u spužvu
što upija sve iz tvojih usta,
a usta govore,
tako prefinjeno govore
i ja nikako ne mogu,
da te prekinem.
Možda sam jedino uho
koje te uvijek sluša ...
Mene voliš samo što šutim.
Sve uloge si prepisao sebi.
Zadovoljan kad se isprazniš
s jednom bajkom,
i neiscrpan
počet ćeš brzo s drugom.
Sviđa ti se
svaki izraz mog lica,
svaki šutljivi uzvičnik
koji proizvodi zaplet radnje ...
Nesvjestan
da te sve manje slušam
i da putujem daljinama,
kupeći svoje bajke
koje ti nikada neću ispričati.



Maj, 1989.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net