Džanbegović, Medina


 

 

Pjesma i ja

 

I.


Borimo se pjesma i ja.
Polje nijeme radosti
crvene je boje.
Kome pripada to polje maka,
mojoj pjesmi drogiranoj
ili meni pijanoj?
Ulazimo, natapamo se,
prodiremo jedno u drugo.
Polje, rijeka neizbježna,
pjesma, plameni ples munje,
i ja, hodajuća nezgoda,
koja traži mjesto
da se dogodi.



II.


Posvađala sam se sa mjesecom
Stalno me gleda, ali mi ne prilazi
Stalno me prati
Kad ga zovnem ignoriše
Ili mi se pred svima ismije
Ukrao mi je bulevar
I poklonio drugima da ga gaze
Postao je mrkožut, zazujao je večeras par puta
Da bi nabacio masku
Sa dignutim kljunom.
I svu večer kao smrznuti jež
Ja sam se osjećala.
Spustit ćeš se, ptico stara,
Mislila sam,
Pa ću svaki ustajali stih
izliti na tebe



III.


Prikovane oči za prozorska stakla!
Znači li ti to nešto?
Po običaju,
ili kasniš,
ili nećeš doći.
Još malo i iznenadit ću te.
Sakrit ću se iza paravana,
spustiti roletne
i pretvarati se da ću opet da te čekam.



IV.


Sivilo postade crno,
Sunce dobi boju plavetnila,
izbacujući mrak
nekako stidno.
Ja sam od sinoć visoka temperatura
koja treba posjetu.
Topim se
da ću postati mala, malecka,
i kad me dotakneš
neće me biti.



V.


Prava je nagrada vrhunac doživjeti.
Svečano dolazi lukavstvo.
Kao po scenariju rađeno
oko gleda
brišući svu pamet svijeta.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net