Džanbegović, Medina

Koji miris da ti donesem
U dvorištu ništa ne cvjeta.

Sve tone u lakomim ustima neba.
Bezuspješno je posljednje prizivanje.
Od vedrine zreo odlazak stoji.

Nikog ne zapaža mjesec na novčanici,
mjesec na poštanskoj markici.
Mi tražimo konce koji ne postoje.

Mrtvi nam prekidaju vezu,
presretni što su prije nas otišli.
Led ispod mračne sjene,
vazduh sluti gužvu i čekanje.
Žena u samoposluzi požuri ukrasti miris.
Prolaznik mi skida bijeli konac sa džempera.
Crn muškarac Koji?
Možda je bolje brzo kući?

Mlijeko na štednjaku je pokipjelo?
Nešto je pocijepano,
da li je kasno zašiti ...
Opet konci !
Kupim ih kao dlake
kad kosa opada.