Džanbegović, Medina

Dan bez datuma
nije tetovirano tkivo
ako je misao zgasla
u košulji smokrenoj od suze.
Iz svega valja izvući zaključak
ili težak jauk.
Obučena u djevstvo
prespavat ću sva kasnoljetna jutra
i niko me neće uspjeti probuditi...
Dozvolit ću samo da mi uzmu oči,
da ih smjeste u svoje plišane arhive
pa možda onda tek shvate da ne živimo
nego samo sanjamo život
kao dan bez datuma.

Kako ponovo pronaći majčino mlijeko,
milostivi vapaj svoj,
obnoviti sve dosadašnje staklene ljubavi,
ne dozivati sovin huk u podne,
čekati da se istruže mjesečeva noć,
čekati opet jutro, pa ga usniti opet...

Dan bez datuma
spepeljen leži.
Baš ništa kao da ni od nas ne ostaje.
Možda samo ulegnuće na ležaju,
zeleni pogled na plafonu
ili ostavljeni rukopisi progovore u ime nekoga:
“Postoji ! Sad je bila tu,
ležala je na krevetu,
buljila u plafon kao u odsutni kosmos
i bijaše to pjesnik glasan,
strogi kritičar kritike.”
Hoće li onda drugi vjerovati,
istovremeno strepeći za sebe?
Hoće li prelistavati knjige o logorima vremena
u potrazi za danom bez datuma?

Januar, 1988.