Džamonja, Dario

"Ti ne piješ, Nihade?", upitao sam ga dok smo stajali u beskrajnom redu, sred gužve u "Markalama", sa spiskom svih mogućih meza koje smo trebali kupiti za noć ovog zadnjeg dana u godini.

Upitao sam ga to tek tako, da razgovorom prekratimo ove minute "ko godine" čekanja. Činilo se da se red sprijeda uopšte ne pomjera. Da nije bilo svih onih silnih ljudi iza mene, koji su mi pružali iluziju da i nisam tako daleko, ja bih već davno digao ruke od ovog zadatka koji mi je povjeren i bio bih u "Vlašiću", preko puta, na zagrijavanju...

Nihad je odlučno odmahnuo glavom.

To mi se učinilo kao nedovoljan odgovor, pa sam insistirao:

"Ni kapi?!"

On je duboko uzdahnuo i zaustavio da kaže nešto, ali je onda lagano ispustio vazduh kroz nos, ponovo odmahnuo glavom, prekrstio ruke na grudima i s mirom Bude zagledao se preko glava ljudi ispred nas, dajući mi na taj način do znanja da je naš razgovor na tu temu završen.

U nekoj drugoj prilici bilo bi mi jasno i shvatljivo da je dalje propitkivanje, u najmanju ruku, nepristojno, ali večeras je bila Nova godina, slavićemo je zajedno, to nas na neki način veže, daje mi pravo da budem uporan:

"Nikada, Nihade!?"

Trgnuo se na ovo pitanje, pogledao me preneraženo, kao da sam izustio najgoru psovku ili uvredu, ali kad je vidio da se iza mojih riječi ne krije ništa drugo osim dosade izazvane ovim premještanjem s noge na nogu, rekao je:

"Pio sam, ali nije to za mene..."

Bilo mi je krivo što sam počeo ovaj glupi, nepotrebni razgovor, jer sam očekivao da će sad izložiti istoriju neke svoje bolesti koja ga priječi da pije ili, još gore, da će mi početi pričati kako je on ranije, nekad, pio nemjerljive količine; neku od onih naivnih, prozirnih priča, koje ljudi koji nikad nisu pili (kao da se stide toga?!), iskonstruišu u sličnim prilikama...

Ali, Nihad me je pogledao ravno u oči, neka sjena mu je zatamnila lice, a glas mu je postao mukao:

"Hoćeš da ti ispričam", i ne čekajući da potvrdim, nastavio:
"Prije tri godine... Takođe, za Novu godinu... Isto ovako: gužva, frka, nabavljanje hrane i pića u zadnji čas, skupljanje para, pravljenje spiskova ko će sve doći i s kim će doći, donošenje ploča, dogovaranje telefonom...

Dva dana prije toga niti sam imao s kim slaviti, niti me je ko pozvao. Moje društvo se odalečilo od mene, iz nekih njima poznatih razloga, a koga god sam sreo, govorio mi je, a da ga to nisam ni pitao, kako neće nigdje ići, kako će Novu godinu dočekati sam, s roditeljima, uz televizijski program, sa djevojkom...

Meni je bilo svejedno. U stvari, nije mi bilo ovo prvina da ne znam gdje ću, da već sam sebe zamišljam kako sjedim u kući, ispred televizora... Ali, uvijek bi nešto, u zadnji čas ispadalo...

Tako je bilo i ovaj put: sreo sam Minku...", u jednom dahu mi je to ispričao Nihad, i tek kad je pomenuo to ime, odmah je brzo dodao:

"Ne znaš je ti!", shvatio sam da mi priča nešto što nikad nikom nije pričao i meni je bilo neprijatno da slušam dalje, ali on je nastavio:
"Nismo se bili vidjeli od gimnazijskih dana, ali dovoljno je bilo i to jedno veče da mi se učini da smo sve ove godine proveli zajedno..."
"Neki njeni prijatelji su nas pozvali da slavimo s njima. Sve je bilo dobro da ne može biti bolje... Osim toga, da sam se ja taj dan, odmah ujutro, napio ko svinja, da sam već u šest sati bio u onoj fazi - Niko ko ja!

I to bi bilo sve u redu da me u toku večeri nisu uvukli (a nije me, vala, niko uvlačio - jedino što sam i radio sve vrijeme bilo je traženje povoda za svađu) u neku glupu diskusiju, tipa: Je li bolji "Željo" ili "Sarajevo"? Te stvari se u normalnim prilikama završe odjednom, zaboravi se šta se prethodni minut pričalo, ali ovaj put sam ja osjetio da mene vrijeđaju, nipodaštavaju, da sam ugrožen, da moram da se branim...

Nemam pojma s kim sam se sve svađao i na koji način sam, nakon svega, napustio taj stan. Znam samo to da me je Minka odvukla do moje kuće, da me umirivala, da je uspjela da me umiri, da smo spavali zajedno...

Probudio sam se sutradan, oko podne, sam...

Potražio sam cigarete na stolu, zapalio, pokušao da se prisjetim šta se sinoć desilo i uspijevalo mi je da pohvatam samo neke nepovezane odlomke od kojih se nije dala sklopiti nikakva cjelina...

Digao sam ruke od toga. Bilo mi je važno da se sjećam ostatka večeri, provedenog s Minkom, koji je protekao (tako se bar meni činilo) u najboljem redu, a bolio me je kurac šta će ono društvo misliti o meni.

Onda mi je pogled pao na jedan papirić, na poruku koju mi je Minka ostavila na stolici pored kreveta.

Uzeo sam taj papir. Tamo je stajalo, kao u silnoj žurbi, naškrabano:

NE ZOVI ME NIKADA

Buljio sam s nevjericom u ta slova, osjećao se kao da me je neko maljem udario, ponovo čitao naglas...

Uzalud sam pokušavao da se sjetim, da nađem mogući razlog ovakve poruke...

Jedino što sam mogao da se sjetim je taj osjećaj da je sve bilo dobro, ali poruka je bila tu -jasna i nedvosmislena".

Učinilo mi se da je Nihad završio svoju priču, pa sam rekao nešto što se obično kaže u takvim trenucima:

"Šta ćeš..." ili "Ima toga...", ali on je nastavio:
"Najgore u svemu tome je bilo što me je obuzeo stid, zbog nečega što sam (očito!) uradio, a čega se nisam mogao sjetiti...

Minku sam poslije toga nekoliko puta sreo na ulici i bježao sam, krio se od nje, nisam joj smio pogledati u oči...

Zaustio sam da mu kažem:

"Meni se nešto slično desilo...", pa da na licu mjesta izmislim neku sličnu priču, da pokažem da ga razumijem, da saosjećam s njim, ali Nihad je gledao pred sebe i pričao sam sebi:
"Poslije jedno pola godine, kada sam raspremao krš po kući, među nekim papirima, računima za struju i kiriju, našao sam onu Minkinu poruku, onu istu poruku!

Pisalo je:

NAZOVI ME NIHADE..."

Nihad je stajao pred tezgom, stigli smo na red, a prodavač je bio nestrpljiv:

"Narod čeka, a vi se tu zajebavate..."

Nihad se prenuo, bacio pogled na papir koji je držao u ruci i pročitao, doslovce, ono što je pisalo:

"30 deka pršuta - užičkog (narezati)
pola kg. vrata - suhog..."