Džafić, Rizo

Ako nekoliko sati ideš od čaršije kroz planinu, proćićeš pored starih zidina na kojima su iznikla ogromna stabla i naći se iznenada na vrhu brijega na kom je Hasagina zadruga. To je dio kule naslonjen na litice koji je davno neki Hasaga osposobio za prodavnicu i prenoćište. Odatle se prostire veliki vidik na svijet sa druge strane planine sasvim različit od onoga na koji si navikao i u kom si živio. Otvara se taj svijet kao ogromna slikovnica sa ljudima i krajevima koji postoje samo u bajci.

Kod Hasage, kako svi zovu to mjesto, dočekaće te radoznali pogledi mještana koji se nakon napornog rada u polju, ili dokončenja kod kuce, okupe na kamenju pod zidinama, puše i slušaju kako toči voda na obližnjoj česmi. Tu se baškare bećari i alčaci, stari ljudi i muallimi, vragolani i besposličari. Neki divane tiho, prebiraju zrna na tespihu i čekaju ezan, a neki se halakaju uz mezu i piće, dižu čaše i pričaju o curama i svatovima.

- Bujrum, musafire! - obradovaće ti se i napraviti mjesto u hladu starih oraha.

Ponudiće te kahvom i duhanom, upitati za novost u čaršiji, a ako imaš vremena, ispričaće ti i koju neobičnu priču o svom kraju i narodu.

Od Hasage put vodi u Drenovac, a odatle se staze, kao iz jednog čvora, granaju u susjedna sela: Liskovac, Lipik, Cerik i Grabovac. Sela zasjela na brežuljke kao jata ptica od kojih je svaka navukla ogromne hrpe drva, sijena i grana, pa napravile ugodna gnijezda. Sve ti pod planinom liči na ogromni tespih čija je zrna neko razasuo po brdima, pa sa njih stakleni prozori seoskih kuća blješte poput dragulja.

Na jednakoj udaljenosti od svih sela je Drenovac.

Put u Drenovac vodi od Hasage pored izvora u planini koji mještani zovu Djevojačko vrelo, pa preko Šehitluka na kojima iz guste trave vire vrhovi bašluka kao razbacane čalme. Sa Šehitluka se vide beskrajna polja suncokreta koja se prostiru oko Drenovca kao ogromna tigrova koža čiji krajevi dopiru do prvih kuća susjednih sela. Ako se zagledaš u taj žuti tepih sa crnim krugovima, osjetićeš kako te biljke gledaju krupnim očima, okreću se za tobom i na svaki dašak vjetra mašu glavama poput uvježbanih vojnika. Kad ulaziš u selo, u tebi se širi neka nesigurnost, što zbog suncokreta koji raste jedino u tom kraju, što zbog tišine koja pritiskuje selo, kao da u njemu nema žive duše. Ljudi te pozdravljaju tiho i odmjereno, djeca gledaju nijemo preko plotova, a psi ti mašu repom kao starom poznaniku. Čućeš kroz šum potoka neobične zvukove iz polja suncokreta kao da ti u ušima bruji neka poznata i davno zaboravljena pjesma.

- To su Božiji meleki koji veličaju Gospodara svoga i mole Ga da ti pokaže put. - Nemoj se obazirati na te zvukove - kazaće to kod Hasage. Drugi će tvrditi da je to šejtanska muzika koja odmami čovjeka sa puta i zavede u polja azrailovog oka.

Suncokret u tom kraju nazivaju azrailovo oko, a tako zovu i selo, pa će se začuditi kad ih kod Hasage upitaš za put u Drenovac.

- Drenovac? A, to je Azrailovo Oko. To znam.

Još će te oprezno opomenuti da ne ideš sâm ako ne znaš puta:

- Nestaćeš u polju azrailovog oka i niko te nikada neće naći. Mnogi su tamo nestali i nikakve čarke ni molitve mještana nisu ih mogle vratiti. Opiće te azrailovo oko svojim urokljivim očima i popiti poput žedne zemlje. Zavešće te, jal' meleki, jal' šejtani koji u tom polju imaju konačište. Ne bi bio ni prvi ni posljednji. Nego ti, prijatelju, prenoći kod Hasage, pa u sabah nastavi put. Ako baš moraš ići, pričekaj dida Redžu, starinu sa spletenim zmijama na šćapu. Navrati on često u akšam na kahvu i eglen. To ti je poljar koji zna svaku stazu i svaku zvijerku u planini, svakog čovjeka i svako dijete u selu, zna svaku kuću i svakog domaćina. Samo te on može odvesti u Azrailovo Oko.

- Ako si naumio da ideš sam, a ranije nisi bio u Azrailovom Oku - savjetovaće te - gledaj u put i drži se potoka. Ne gledaj ni u potok, ni u glave azrailovog oka. U Djevojačko vrelo baci što imaš od hrane, a ako nejmaš hrane, baci komad zemlje ili kakav kamenčić i prouči dovu:

Gospodaru, ja Ti se utječem od sumnji i ubadanja šejtana i utječem Ti se, Gospodaru, da se oni ne nalaze u društvu mome...

- I nemoj baciti u Djevojačko vrelo ni jedno zrno azrailovog oka: suknuće divlje vode ispod stijene, uhvatiće te poput paučine i povući u ponor.

- Kad budeš prelazio preko Šehitluka, prouči Fatihu za mrtve, ali okreni leđa azrailovom oku i nemoj se nipošto obazirati kad čuješ pjesmu kojom će te dozivati umilni glasovi. Učiniš li tako, možda ćeš i stići u selo. Samo pazi: nipošto ne gledaj u one glavurde azrailovog oka. Zavešće te crnim oketinama, oduzeti pamet, zamesti put i odvesti tamo odakle se nikad nećeš vratiti. Ne bi bio ni prvi ni posljednji...

Što se tiče sela koje mi zovemo Azrailovo Oko, a vi tamo po svijetu Drenovac - kazaće ti - valja reći da su tamo najljepše cure pod planinom, najvredniji domaćini, najbolji školarci i najpobožnije džematlije, ali nikako da dođu do svoje nafake. Sve što žele ostvaruju teže od ostalih, kao da im Allah, dželle šannuhu, nije oprostio grijeh koji su počinili njihovi stari. Oni su zametnuli azrailovo oko u ovom kraju bez koristi i potrebe, pa ga sad niko ne može iskorijeniti. Koliko god ih sijeceš i pališ u proljeće niču nove mladike i guše ostale usjeve, kao da ih neko po noći sije i okopava. A azrailovo oko je donio u selo neki Muzafer koji je, kažu, bio sljedbenik i obožavatelj te biljke, a ne Njega, našega Stvoritelja i Ravnatelja. Sada u tom selu poštuju Allaha, dželle šannuhu, i njemu ibadet čine, dijele zekat, klanjaju sve namaze i poste ramazan, ali kao da im On još nije oprostio strasti i lutanja njihovih starih, pa ih drži na kušnji. A grijehe ne oprašta niko osim Njega.

- Zato je najbolje da čekaš dida Redžu, starca sa spletenim zmijama na šćapu. Dohljumaće on brzo sa neke strane i provesti te kroz sve hendeke do sela. I on je na svoju ruku, ali je sve putnike odveo tamo gdje su pošli.