Džafić, Rizo

Stari Muzafer je u neko doba noći osjetio dim, trgnuo se iz sna i krenuo prema prozoru. Oko kuće se dizao visok plamen koji je potopio čitavu dolinu i dizao se do vrha planine. Iz njega su iskakale iskre koje su upadale u sobu kao zvijezde. Onda je jedan krak vatre suknuo kroz prozor i udario ga u prsa.

Osjetio je starac kako se vrelina širi oko njega, a plamen pretvara u lijevak koji ga hoće podignuti sa zemlje, uvući u crni ponor na čijem dnu je samo gust mrak.

- To je kazna Božija za ono što si činio u životu, a što nije bilo dobro, Muzafere!

Zaklokotalo je nešto u želucu kao kad se sa visine baca kamen u vodu, i starac se zanjihao. Pokušavao je da razazna glasove koji su se čuli spolja, miješali se sa plamenom i zapljuskivali prostoriju, ali su se oni gubili, pretvarali u nejasne šumove i nestajali upravo kad bi uhvatio neko značenje. Ona neobična muzika koja ga je godinama opijala u poljima azrailovog oka pretvarala se u zaglušujući vrisak koji para uši i koči pokrete. Sve oko njega nešto sluti i opominje:

- Došao Azrail po svoje, Muzafere. Treba biti nagrađen za djela, a odgovarati za nedjela koja su učinjena na ovom svijetu.

Pošao je do pendžera da vidi odakle plamen dolazi, pa zastao u pokretu, kao da lebdi u nekom zamišljenom prostoru ispod kog je praznina. Jednu ruku pružio naprijed da zaštiti oči, a drugom uhvatio otvor na prsima. Kad se prsti malko pomjere, šikne svjetlost između njih kao da je on, Muzafer, zapaljena baklja. Sipaju iskre oko njega, skaču mu na lice, spajaju u plamen koji snažnim naletima briše sve što je bilo njegovo.

- Zar se baš mora tako brzo i iznenada? - tanka slamčica njegovog života branila se i otimala.
- To je kazna zbog opčinjenosti azrailovim okom, Muzafere!

A taj Muzafer zagledao se u mladosti u curu Nuru koja je imala urokljive oči, pa svaki momak kog ona pogleda, odmah poludi. Oči te lijepe Nure ličile su na dva krupna suncokreta koje u ovom kraju zovu azrailovo oko, pa kad je ta Nura pobjegla sa Muzaferom u planinu i nakon toga brzo umrla, lutao dugo pa se vratio on u Drenovac i sijao suncokret sa čijih stabljika su ga milovale krupne oči njegove dragane. Kad u jesen buknu beskrajna polja suncokreta, grije se on danima na njihovim vatricama, razmišlja o Nuri, klanja se njenoj ljubavi i hoda po selu kao da nije čovjek sa ovoga svijeta.

- Ne postoji niko na zemlji, niti na nebu, da se s pravom može obožavati osim Allaha, dželle šanuhu, Muzafere! On je jedini i istinski Bog, a svi bogovi osim njega su lažni.

Pokušao je Muzafer naći opravdanje za svoju ljubav prema azrailovom oku, pitao i istraživao:

- Zar i zbog ljubavi mora čovjek patiti i ispaštati?
- Može li čovjek odgovarati za ono što čini iz ljubavi?
- Nije li ljubav ista i na ovome i na onome svljetu?

Pognuo se u pasu da smanji otvor i ugasi plamen koji je zavatrio utrobu kao dijete u igri koje je otkriveno upravo kad se htjelo sakriti, pa traži zaklon gdje bi se mogao sakriti. Uzalud!

- Otvorile su se knjige u kojima su zapisana sva tvoja dobra i loša djela, Muzafere. A u njima piše da si odlutao sa Njegovog puta. Onaj ko odluta, a ne vrati se Njemu na vrijeme, mora odgovarati. Sam si kriv za grijeh koji si u životu počinio, svaki čovjek sebi pravi mjesto i na ovome i na onome svijetu.

Činilo mu se da lebdi na ivici plamena kao da ulazi u neki nepoznat prostor u kom se čuje vrisak i plač.

- Čujem li zaista glasove, ili se meni samo čini?
- Jesam li na ovom, ili onom svijetu?
- To su oni koji kao i ti, nisu postupali po Njegovom kazivanju i uputama, pa sada gore na džehennemskoj vatri, Muzafere!

Potrajalo je to sve tek djelić sekunde i Muzafer je vidio čitav svoj život, prošli i sadašnji, budućeg nije nazirao. Otvorilo se bezbrižno djetinjstvo u Drenovcu, sviranje uz tamburicu i aškovanje, pojavio se brižni lik majke, bljesnule su ponovo grahoraste oči ljepotice Nure. Onda su se množila pred očima nepoznata lica, prijetila i opominjala:

- Trebao si poslušati majku iz kabura i primiti njenu poruku, Muzafere!
- Koliko toga može stati u jedan djelić sekunde? - čudio se starac. Znao je on da će doći trenutak kad treba odgovarati, ali nije mogao da se otme opčinjenosti azrailovog oka iz kog ga je grijala ljubav lijepe Nure. Čekao je taj trenutak i čekajući ostario, usukao se, utanjio i očupavio, i evo, došao je taj čas.
- Zašto nam donese u selo zlo i nesreću, Muzafere?
- Kao da te šejtan poslao nama u selo, Muzafere!
- Sve su u knjige Njegove zapisali meleki koji su te pratili kroz život. Evo ti, pa čitaj! Kasno je za pravdanja i pokajanja, Muzafere!
- Kamo sreće da se nikad nisi vratio u Drenovac, Muzafere!

Damari su se lomili pod teretom plamena i udarali sve tiše, a on je pokušavao sačuvati svijest i ne potonuti u ponor mraka iz kog se čuju glasovi. Osjećao je kako sve u njemu lupa nejednako i nepovezano, kako gubi ritam sa prirodom i kako se svakog trenutka može sa one ćuprije strovaliti. Želio je zaustaviti tu zanjihanu sliku života, održati se na ćupriji, sagledati veličinu svoga grijeha, prihvatiti kaznu i preći na drugu stranu.

- Možda će, ipak, druga djela prevagnuti, pa će mi On oprostiti? Molim te, Gospodaru, da mi daš dobro današnjeg dana i dobro poslije njega!

Ali u utrobi se okreće, muti i vuče ga u crni ponor. Oko njega se sve pokreće, zuji, vrišti, dimi i varniči, pa se utapa u mrak.

Preko tog mraka je tanka ćuprija preko koje Muzafer želi preći. Ispred i iza njega je mnogo ljudi, pa jedni prolaze lahko, drugi odmah padaju, a treći se trude da što duže ostanu njišući se čas najednu, čas na drugu stranu.

- Druge si smatrao Njemu ravnim, Muzafere, a zaboravio si da je On Gospodar svih svjetova i da Mu niko nije ravan. Teško ćeš se za sve to pokajati, Muzafere!

Tako je u sabah, u plamenu svoje kuće, umro stari Muzafer. Poslije njegove smrti počeše se u Drenovcu dešavati još čudnije stvari.

Nakon nekoliko dana ode jedno dijete na Djevojačko vrelo da napoji kravu. Iz vrela sukne voda, zgrabi ono dijete i potopi.

Poslije toga, počeše se u poljima azrailovog oka gubiti putnici koji nisu dobro poznavali ovaj kraj i nikakve molitve džematlija nisu ih mogle vratiti. Na mjestu gdje je nekada bila Muzaferova kuća zakotile se zmije i akrepi.

Uzalud su Drenovčani učili dove na Djevojačkom vrelu, orali njive i bašče i palili stabljike azrailovog oka da unište ovu biljku, ona se širila po okolini i dopirala do prvih kuća susjednih sela. Uzalud su krčili travu sa onog mjesta gdje je bila kuća starog Muzafera, trava je ponovo rasla, a zmija i akrepa bilo još više.

Šta će, kud će, odu opet viđeniji Drenovčani kod starog dede u Grabovac, a on ih sasluša i reče:

Svako ko prolazi pored Djevojačkog vrela mora baciti sedam kamenčića, pa će mirno proći. Polja azrailovog oka nikada nećete uništiti, jer je to Božija kazna. Uvijek će nicati njegove stabljike tamo gdje im se najmanje nadate, a iz tih polja će se i dalje u akšam čuti muzika koja može zavesti čovjeka sa puta. A zmije i akrepe ne trebate uništavati, one će se same među sobom izjesti kad za to dođe vrijeme.

- To je baš tako bilo u Drenovcu i nikako drukčije - kazaće ti kod Hasagine zadruge dok sjediš na kamenu pod starom kulom u orašju i čekaš dida Redžu da te povede u Drenovac.