Đedović, Mehmed

Ispričat ću ti, budeš li umio da slušaš; i ne budeš li se čvrsto držao teorije da je u ljudskim mislima, kako svi vjeruju, istina. Možda ćeš tada moći da razumiješ.

A opet, baš je u tom nerazumijevanju, pokušaj tumačenja i shvatanja na svoj način, za koji onda uporno tvrdiš da je ispravan braneći ga k'o kulu tvrđave nerijetko i vrelim uljem, smisao vječitog ljudskog traganja koje mu je u genima.

Možda je u tome spas, jer je ljudski mozak kao fenomen, koji nije objašnjen objašnjenjem koje bi zadovoljilo prosijede starce sa debelim naočarima na očima što se tvrdoglavo bore da održe teorije koje su upravo oni ili njima slični nametnuli, zaštita čovječanstvu i pogrešno je držati se davno utvrđene, a pogrešne dijagnoze o mozgu kao organu za pamćenje.

Svim drugim možda pamtimo više, a njime najviše zaboravljamo.

Ispričat ću ti ako i ja više budem znao, jer pokušali su mnogi prije mene, a i poslije će, pa opet niko nije mogao ili nije htio da razumije pravdajući se, da do istine svako dolazi sam, makar mu i bila poznata od ranije. To je samo ljudsko shvatanje. Iz mog ugla, sve izgleda drugačije, pa i ovo, što pokušavam reći, moglo bi biti nešto što do sada nisi čuo. Otuda moj strah da me nećeš razumjeti.

I, ako bi se držao samo tebi poznatih, davno utvrđenih okvira, ne bih rekao ništa. Toliko je toga što prevazilazi, iznad i ispod, sa lijeve i desne strane, te vaše strogo utvrđene okvire. Toliko je toga što se ne može razumjeti vašim mozgom koji je ograničen ogradom koju ste mu sami postavili, s vremenom je samo više utvrđujući, ogradom koja je, u neku ruku, štit.

Ako se dobro sjećam, a moje sjećanje je istrgano, isjeckano, dolazi mi ponekad u valovima savršeno jasno i sa najsitnijim detaljima, a nekad kao u magli, daleko, strano, kao da ga nisam ja živio, no neko drugi.

Ako se sjećam, objašnjenje je ono što "ste", ili bolje da kažem što "smo", jer i ja sam bio ono što ste vi, a i vi ćete biti ono što sam sada ja. "Za sve postoji objašnjenje", ograničene li ljudske misli.

Držeći se nje, sve je, makar i pogrešno, već objašnjeno, a toliko je toga svuda oko vas što govori svojim jezikom kojeg vi uporno, do ludila izbjegavate, srljajući ka samo jednom, definitivnom nestanku. I voda i vazduh koji dišete, priroda koju nemilosrdno uništavate uništavajući tako sebe, zemlja i nebo, komarac i slon, miris cvijeća i smrad tvorića, proljeće i jesen, život i smrt na kraju, sve je sa vama, i vi ste sa njim, i sve vam govori, a vi nećete ili ne želite da slušate.

Daleko više od onoga što možeš vidjeti, ili čuti, tu je pored tebe i ne dira te, ne petlja se u tvoje poslove, ako ne mora. Ako si ga ti nečim svojim, ne znajući natjerao, onda te on može smožditi, vratiti u prašinu i zatrti ti trag, a ti ga ni vidjeti ne možeš, a vezani ste tananim nitima koje ništa ne može pokidati. I jedni od drugih zavisite, ili je bolje reći: da nema tebe ni njega ne bi bilo, i obrnuto. Jedni druge ste stvorili, ratujete i mirite se. Ne bi ste mogli opstati sami, a niste ni svjesni da postojite. Zašto?!

Možda zato jer nema objašnjenja. A, sve je u tome, u onome okolo što je tu svakodnevno, na šta ne obraćamo pažnju i preko koga prelazimo kao i da ne postoji, površno, nezainteresovano, ne shvatajući.

Ljudi su stvorili svoj svijet, stavili ga u okove, čvrsto vjerujući u njegovu ispravnost, težeći ka nečemu, što su tako ljudski nazvali savršenost, a ne vide je, ne žele da vide bit svega, pa i svog života koji je tako mali, a tako veliki, bave se nebitnim stvarima, a one bitne puštaju da im cure između prstiju, nesvjesni da se one uopšte dešavaju, ili naiđu samo jednom!?

Malo šta je u životu. Smrt je kruna i svi u smrti, toj jedinoj pravdi na svijetu, od koje nema izuzetaka ni privilegovanih, očekuju, svako na svoj način, neko početak, a neko kraj, jedni je slute i žive za nju, dok je se drugi plaše, a svi je očekuju i znaju da je neizbježna i blizu, isto toliko koliko je i daleka.

Na šta bi ličio svijet da nema tog straha, da nema vjere u ljudima koja, sve dok je u ravnoteži sa nevjerom, ima smisla, jer sama ne bi imala osnova za postojanje, ni jedna ni druga.

I, ako ikada bilo ko spozna enigmu života i smrti od živih ljudi, smrti možda ponajviše, jer ona je nepoznata, neizbježna, strašna tajna postojanja, a samo nepoznatog se čovjek plaši, ako je iko ikada bio, ili će biti bliže rješenju te vječite zagonetke između neba i zemlje, onda su to ljudi koji spoznaju sebe, u sebi nađu smisao svog besmisla, ne tražeći uzalud odgovore na pitanja na koja odgovor i nije potreban.

Ako je i spoznao, šuti, ne vidi potrebe da govori o tome, a i kome govoriti, onima koji ne žele da vide kod očiju, ne žele da čuju kod ušiju, jednostavno ne žele, svjesno i dobrovoljno srljajući u ambis vukući sa sobom i onu manjinu koja misli drugačije nego oni.

Koji je smisao vječitog prirodnog ciklusa ponavljanja, da li doista sve što počne mora da se i završi, jesmo li mi počeli, završili, ili smo negdje između, izgubljeni i zbunjeni kao što smo uvijek i bili.

Čovjek je izmislio ratove da bi mogao da se miri, oprost da može da čini zlo bez straha od nepoznatog, izmislio zakone i teorije da bi mogao da ih krši, dokazujući tako da je ljudski griješiti. Izmislio je da bi mogao da izmišlja, isto kao što je i sav svoj svijet okružio izmišljotinama nazvavši ih istinom, ili ostavljajući drugima da protraće život tragajući za njom. O besmislenosti besmisla! O čovječe! Zar ne vidiš kuda srljaš?

Zar ne vidiš znakove, ne čuješ vapaj, glasove koji te upozoravaju, iste ili slične kakav je moj!? Godinama, stotinama godina sve više se odvajaš od samoga sebe, postajući neko drugi, ubijaš u sebi ono što valja, a njeguješ loše. Tehnika te čini sve manje bićem, sve više mašinom kojom želiš zamijeniti sebe. Ako tako nastaviš budi ubijeđen da ćeš uspijeti u potpunosti, jednom za sva vremena!

A, kad se dignu sile, mnogo moćnije od svega što si ti stvorio za svoga postojanja, sa samo jednim ciljem, da te zaštite, a ti nisi želio vidjeti da su te najmanje štitile, a najviše uništavale, kad se dignu i pozovu te da iskališ grijehe nevjere i nepoštovanja, za tebe će to biti kraj, jer će te slomiti kao orahovu ljusku ne dozvoljavajući ti da iste greške počiniš još jednom.

Ako bi ti i dali šansu ti je ne bi iskoristio. Smatrao bi to svojom pobjedom i nastavio po starom. Zbog toga je i nećeš dobiti!

Slušaj me, ispričaću ti ako budeš želio da me slušaš, želio i znao, jer pogrešno je tumačiti svijet kroz prazne riječi koje se govore. Slušaj me...

***

Mezarje je tonulo u tišinu svojstvenu samo tim mjestima. Mrak se spuštao polahko i neprimjetno zaplićući se u grane drveća.

Samir se stresao uvukavši glavu dublje u toplu jaknu.

Dašak hladnog vjetra zahvatio ga je pronoseći jezu svuda po tijelu. Dok je ulazio u autobus još jednom baci pogled na vječito prebivalište njegovog dugogodišnjeg prijatelja kojeg je odnio vihor rata. Mezar, zarastao u travu, ispod stare jabuke, uvijek će buditi sjećanja, i ne samo mezar. Ne mogu se tek tako, kao gumicom, izbrisati dani provedeni sa njim. Ostaće oni da se pamte, da svjedoče. Ostaće sve dok i on ne legne pod neku od jabuka na ovom ili sličnom mjestu. Jednom zauvijek. Da legne i priča priču vjetru, priču koju niko neće razumjeti, jer ne zna da sluša, jednu od mnogih razapetih kao paukova mreža između života i smrti...