Đedović, Mehmed

Nije dugo otvarao oči, ne da bi zaustavio vrijeme. Davno je prestao vjerovati bajkama o zaustavljenom vremenu, neka to radi neko drugi, njemu ne treba. Što veći dio života htio je provesti zatvorenih očiju, bježeći i od sebe i od vremena, od sudbine i svog tužnog života.

Kad bi otvorio oči, prvo bi vidio svoje prljave, pocijepane farmerice, dronjke u kojima je i spavao. Osjetio bi smrad ogromnih gradskih kontejnera za smeće. Rukama bi protrljao neobrijano lice, užasno prljavim rukama nad kojim se i sam zgražavao. Držao bi neko vrijeme oči širom otvorene da se kazni spoznajom koja mu se vraćala sa svakim buđenjem. Spoznajom o tome da je beskućnik, da je na ulici i da će tu i ostati, da je i gladan i žedan, da je sve ono što nikada nije mislio da će biti.

Boljelo ga je sve što je moglo da ga zaboli, no on se davno navikao na fizičku bol i podnosio je uspravno, stoički. Po prirodi je bio nježan. Rat i sve nakon rata, pa ulica kao kruna, propasti izranjavali su mu tijelo. Bolovi u leđima bili su nepodnošljivi, bubrege već danima nije osjećao, gušilo ga, od svega i svačega što je pušio pluća su mu šuštala, a jetra uništena velikim količinama lošeg alkohola, stalno ga podsjećajući na svoje postojanje.

Vukao se ulicom kao zgažen ker, uporan, ignorisao je bolove dok je mogao, do granica izdržljivosti, onda se opet skupio u nekom ćošku velikog grada dok ne bi smogao snage da ustane.

Opet i opet, svaki put kao prvi. Jednom dnevno bi prekopao kontejner, pokupio komade hljeba, uglavnom buđave ostatke nečijeg ručka ili večere i pojeo to sa mačkama i kerovima lutalicama.

Nije bio jedini na ulici. Izbjegavao je društvo, ali bi ga ljudi njegove sudbine uvijek nalazili. Valjda im je bio zanimljiv, ko zna zašto? Oko njega su stalno bile flaše rakije, konjaka, vlahova. Nije se biralo, niti je bilo kome važno šta je u njima. Pili su sve, mnogo i bez granica, on naročito, a kada bi se ujutro probudio kao sad, jedva da se ičega sjećao.

Svako je imao svoju priču, svoj razlog pada na dno iz koga uglavnom nije bilo povratka. Pričali su jedan drugom u tim pijanim noćima, žaleći se, psujući, često se tukući do krvi, sažalijevali su sami sebe.

Samo je on šutio i pio, pio i šutio, pio i pio, ne želeći ponavljati film svog propalog života uzaludnim pričama da je možda moglo biti drugačije, bolje, ne ovako. Da je trebalo, bilo bi, ovako je kako jeste i nema povratka. Nije birao, ponijelo ga, kao lavina, kao matica u duboki vir. Ne, nije moglo drugačije!

Ako je nešto želio zadnjih mjeseci otkako je dospio na ulicu, bilo je to da umre. Bez pompi i lažnih suza, da niko i ne zna, samo da legne i ne probudi se, da jednom za sva vremena prekine ružan san svoga života.

Osobina smrti je baš ta što dolazi neočekivano, sretnom, obiteljskom, dobro situiranom čovjeku u perjane jastuke, a neće beskućniku, uličaru koji se budi na pločniku moleći je da ga uzme. Smrt mu je tada spas, a da je bilo spasa ne bi bio na ulici. To je znao. Živio je pasjim životom, ali je živio.

Ulica je, kao bilo koji stan ili kuća, imala svoje stanovnike koji su se tu budili i lijegali, jeli malo, a pili previše, svađali se i mirili, živjeli i umirali. Isto kao i u svakoj, pravoj kući.

Život tih ljudi odvijao se daleko od očiju javnosti koja je brinula svoju brigu i rješavala svoje probleme, a oni su bili produkt jednog takvog života. Odbačeni od društva.

Ljudi su prolazili pored kartonskih kutija na kojima su oni spavali, okretali su glavu, ili ih gledali, a nisu vidjeli, kao da gledaju u vazduh, kao da ih uopće nema, gadili se kada bi ih vidjeli sa flašom, pijane, ili kada u rano jutro "kopaju" po velikim kontejnerima ispred zgrada nadajući se ostacima hrane. Kao da ih nije bilo, kao da su bili vazduh.

A, svaki od njih je imao svoju priču, svoj razlog zašto je na ulici, dobru i lošu stranu, nesreću, sudbinu, vlastiti izbor, ko zna!? Kemo je u ratu izgubio dva brata, sestru, ženu i troje djece, ostao je sam, a rakija i noć pružali su mu utočište, davali nadu, osjećaj da se ništa nije desilo, da su svi njegovi još uvijek tu, pored njega, živi. Satima bi pričao sa ženom, savjetovao djecu, pravio planove za budućnost. Držalo ga to dok se ne otrijezni. Tek kada bi postajao nasilan, drzak, agresivan, danima ni s kim riječ ne bi progovorio. Zato se Kemo trijeznio i odvajao od flaše samo kad mora.

Visokog, koščatog, sada već uveliko sijedog momka zvali su Sale. Nikad se nije ženio. Okorjeli ženomrzac ganjao je nauku sve dok mu ta ista nauka nije došla glave. "Pukao" je jednog dana pred komisijom, polažući doktorat, treći po redu, kažu, na temu: "Uticaj bioheterogenalnih elektronautičkih termohemoglobalnih anarhotehnofilija na solarne pseudokinetičke polivaskularne dijacitorijaze". Od tada Sale luta ulicama, uvjerava ljude da su njihove teorije pogrešne, kolege okreću glavu od njega i samo rijetki mu još plate vinjak, krišom, da niko ne vidi.

Azir je radio kao rudar u rudniku uglja, a danas je invalid rada. Prekrio ga kop, niko nije siguran kako je ostao živ, možda i nije? Onaj uzorni domaćin, brižni otac petoro djece, čovjek koji je rijetko svraćao u kafanu, mada su po prirodi teškog rudarskog posla sve njegove kolege to redovno upražnjavale, muž i otac, umro je onog dana pod ugljem, a rodio se ovaj današnji. Kuću i familiju ne vidi danima, a od flaše se ne odvaja. Kažu da su mu doktori rekli da neće još dugo.

Povremeno je u njihov dio grada svraćala i žena četerdesetih godina, luda, opijena drogom i alkoholom. Dizala je suknju i ljubila svakog prolaznika tražeći marku, cigaretu, čega god se sjeti. Viđali su je samo u prolazu i bez obzira što su i sami bili na dnu, rijetko se ko družio sa njom. Samo jednom je Azir prepio i odveo je u mrak, među kontejnere gdje su ga našli u rano jutro, prljavog, pocijepanog, nesvjesnog šta se zapravo desilo. Niko mu ništa nije govorio niti se koga ticalo.

Đole je bio Srbin, još jedan kome je rat promijenio život, pokazao mu da je prvo čovjek, pa onda sve ostalo.

Kažu da ga je napustila žena, odvela dvoje djece i preudala se za drugog, negdje u Njemačkoj. Izgubio je stan, posao, prijatelje, a svake večeri se trudio da izgubi i život, ali bez uspjeha. Uzalud je lijegao na prugu kad voz danima nije išao, vješao se za suhe grane koje su pucale pod njegovom težinom prije nego bi konopac stegnuo vrat. Jednom se ubo starim, zahrđalim nožem i samo mučio nekoliko dana dok rana nije zarasla. Nešto mu nije dalo da umre. Primirio bi se par dana, a onda opet nastavio sa pokušajima samoubistva. Niko od njih ga više nije sprječavao, i njima je trebao netko da ih spriječi ili im više nije trebao niko?

Bili su dovoljni sami sebi i opomena svima ostalima.

Jedino on nikome nije pričao ništa, ni ime mu nisu znali pa su izmislili svoje i tako ga zvali.

Sirano je bio pjesnik, mušketir koji je umro krijući svoju ljubav do same smrti. Nije ličio na Sirana de Beržeraka, nije bio pjesnik, ni blizu, neka logika ulice dala mu je ime koje su svi prihvatili, pomalo čak i on sam. Bolje i tako nego da su znali njegovu priču, koju, iskreno rečeno, ni on sam više nije pamtio u potpunosti.

Njegova divlja, neobuzdana narav, tvrdoglavost i dobrovoljno srljanje u propast dovelo ga dovde.

Danas, kajao se ili ne, Siranu je bilo jasno da je svejedno, da povratka više nema, da je gotovo. Bilo bi smiješno da su znali, nabadajući mu ime, tražeći sličnost sa mnogim, znanim i neznanim licima, dok Sale, zamišljen nije ispričao priču o Siranu, a ostali u njemu vidjeli tog propalog romantika koji je život dao zbog ljubavi. Ta vremena su davno prošla, danas tvrde da je ljubav izmišljena, da ne postoji, da je sve vezano za neki interes.

Bilo bi smiješno i žalosno, da su samo znali koliko su blizu istini o njemu, ponajviše zato što su pravi Sirano i on imali iste razloge, svako u svom vremenu i svako sa svojim posljedicama. Ljubav, mržnju, život i kraljicu svih krajeva, smrt.

Da su znali i da ih je zanimalo, mada više ni njemu razlozi bijega od života nisu potpuno jasni.

Dođe mu noću, kad je pijan da kao kroz maglu vidi ženu kako prođe pored njega. Dođe i prođe do sljedeće noći i novog pijanstva. Boli ga, prevrće se, stenje, pije još više. Boli, a on psuje, udara glavom u zid, uzalud tjera duhove od sebe. Boli ga, a on jeca i plače, pa se skupi i šuti dok ne zaspi. Dok se ne prepusti drugoj aveti, snovima. Stiskalo ga u grudima, gubio je dah, podrhtavao, nije imao mira, kao da nije prošlo toliko vremena, kao da se juče desilo.

Prolazio je dan po dan, ljeto je zamijenila jesen i život na ulici učinila još težim. Siranu je ovo bila prva godina beskućničkog života, nije imao iskustva, nije znao gdje može besplatno jesti i ogrijati se tokom hladnih, maglovitih i kišnih dana. Istraživao je, sve više izbjegavao društvo, odbijao njihovu pomoć. Htio se kazniti i kažnjavao se sa uspjehom, to mu je u životu, i onom ranijem, uvijek najbolje polazilo za rukom. Više mokar nego suh, gotovo uvijek i gladan i žedan tumarao je kao sablast bez cilja, bez jučer i sutra, bez samoga sebe. Lice mu je zaraslo u neurednu, riđu bradu, oči upale u duplje, jagodične kosti se istakle, odjeća visila na mršavom tijelu. Nakon svega, uz gorki osmijeh mogao je čestitati sebi da je barem nešto u životu uradio kako valja. Ovakvim tempom nije mogao izdržati još dugo.

Sve je vodilo ka samoubistvu, a on je u širokoj lepezi lakših načina da sebi skrati muke izabrao onaj najteži.

Najduži.

Tačku na svoj beskućnički život, život uopšte, stavio je jedne hladne, zimske večeri. Mokar do gole kože, odrpan i pijan onoliko koliko to čovjek može biti, tumarao je pustim ulicama.

Miš i mačka večeras spavaju zajedno, mislo je djelićem čiste svijesti, jedinim koji je ostao zaštićen od svega, trunkom savjesti, ponosa, koji je cijelo ovo vrijeme, kao drugo "ja" dizao svoj glas protiv njegovih samoubilačkih postupaka.

Uzalud, većina je bila brojnija, većina je pobijedila.

Uvukao se u smrad kontejnera ispijajući poslijednje kapi iz flaše. Pusta noć, snijeg i hladnoća rastjerali su život sa ulica.

Šta li je onda ostalo, smrt, da, smrt je ostala!

Oči su se sklapale odnoseći ga godinama unazad, odnoseći skitnicu u dječaka koji čeka oca pred kafanom, drhteći od zime u jednoj ovakvoj večeri. Njegov otac okružen crnokosim, jedrim cigankama ispijao je čaše i gušio tugu za njegovom rano umrlom majkom. U početku za njom, kasnije, on se gušio u piću.

Vidio je zrelog, ambicioznog dvadesetosmogodišnjaka koji je imao sve šanse da uspije u životu. Proricali su mu svijetlu budućnost, a on je dokazivao da može i bolje i više. Onda je sreo nju. Duga, crna kosa, lijepo dječije lice na tijelu zrele žene, osmijeh koji ne silazi. Zaljubio se. Činilo se da je i ona, i ubrzo su svaki djelić slobodnog vremena počeli provoditi zajedno. Ženidba je došla sama od sebe, prirodno, bez dvojbe da li je ona za njega bila ona prava.

Počelo je više nego lijepo, kao u bajci, život ispunjen srećom. Često je kasnila sa posla, ponekad morala dežurati noću, dolazila umorna, mrzovoljna. Crv sumnje je počeo da ga nagriza kao moljac drvo i temelj se počeo rušiti. Sumnjao je da ga vara i to ga je ubijalo. Onda bi ubijedio sebe da umišlja, da to nije tako, pa ona mu je žena, on je dobar muž, ispunjava joj sve želje, lijepo žive, zbog čega bi ga varala? Ne zadugo.

Krio je svoju sumnju, a u svakom njenom pokretu, postupku, riječi, stvari, tražio je razlog za opravdanje svoje sumnje. Volio ju je više nego sebe, volio koliko se može voljeti žena, čak i mnogo više. Nije znao koliko dugo je to trajalo, koliko god, bilo je previše. Sumnja ga je izjedala, raznosila mu mozak, uništavala. Šta god da je radio mislio je na nju, vidio je u zagrljaju drugoga, čuo kako uzdiše, jeca, sklapa oči. Ludilo!

Trajalo je sve dotle dok on nije skupio snagu, hrabrost da se napokon suoči sa istinom kakva god da je bila. Najavio je na sva usta službeno putovanje, svima, a posebno ženi. Neće ga biti desetak dana, mora otputovati poslom.

Nigdje nije otputovao, i u zabačenom dijelu grada, ne želeći ništa prepustiti slučaju, ne ovaj put, pod drugim imenom je iznajmio sobicu, samo toliko da ima gdje prenoćiti.

Dva dana se nije pojavljivao na ulici, a treću noć, potpuno drugačijeg izgleda, zarastao u bradu, sa šeširom i naočarima, u dugom mantilu krenuo je prema svojoj kući. Žurio je, zastajao, pa opet žurio, misli su nekontrolisano navirale, srce ubrzano kucalo. Nije gasio cigaretu, mada njeno dejstvo nije ni osjećao. Što je bio bliže svom cilju koraci su bivali sve teži, sve dok nije potpuno stao.

Lijepo uređena kuća u predgrađu mirno je počivala u mraku.

Nijedan od prozora nije bio osvijetljen. Gledao je dugo, pogledom prebirući po poznatim detaljima, trudeći se da mislima prođe kroz debele zidove. Nije znao koliko dugo je tako ostao, kao stranac, skitnica, najusamljeniji i najtužniji na svijetu.

Otišao je u radnju, uzeo litar žestokog pića i vratio se u brlog male sobice koju je iznajmio.

Naredne večeri je ponovo bio na uglu, ponovo je zatekao pogašena svjetla. Došao je i sljedeće noći i još jednom nakon toga. Kada je posumnjao da u njegovoj vlastitoj kući, gdje je nekoliko dana ranije ostavio ženu, ne živi niko, na prozoru gdje se nalazila njihova spavaća soba nazreo je plamičak svjetlosti iza debelih zavjesa. Imao je rezervni ključ i ušao.

Bezbroj puta je u glavi vraćao film od te noći, a nikad sa sigurnošću i do detalja nije znao šta se stvarno desilo. Dok se penjao uz stepenice čuo je smijeh i uzdahe žene koju je volio.

Svijet se rušio, srce kidalo u komade. Pred vratima je zastao, kažnjavajući samoga sebe time što će je slušati još malo.

Vidio je njeno golo, jedro tijelo ispod dlakavog, krupnog muškarca bez lica. Čuo je krik, užas, vidio je nož u svojoj ruci, stravu na licu, i njenom i onog muškarca. Udarao je, udarao, udarao, a sječivo je bez otpora prolazilo kroz gola tijela. Udarao je i kada su nepomična, krvava ostala jedno na podu, drugo na krevetu. Do jutra je sjedio pored dva gola leša pogleda uprtog u daljinu, u prazno, u krvave zidove svoje spavaće sobe. Nije znao šta je dalje bilo.

Mnogo poslije, skitnica, beskućnik, uličar, ološ, pronašao je u korpi za smeće stare novine i u njima pročitao tekst o pravniku koji je kuhinjskim nožem iskasapio ženu i ljubavnika i dobrovoljno se predao policiji. Kažu da je osuđen, da je bio u zatvoru, pa na psihijatriji i da, nakon što je izašao, više niko ništa nije čuo o njemu.

Spalio je novine, zaboravio članak, sahranio jednog sebe da bi ubio i drugog koji se rodio neočekivano.

Imala je lijep osmijeh, dok su se zabavljali, uhvatio bi sebe kako razmišlja o tome da li je on vrijedan tog osmijeha, hoće li ga zajednički život ubiti, zamijeniti suzama, bolom?

Gdje je pogriješio? Htio to ili ne, slike su se nizale, polahko, usporeno, a onda brže, više njih odjednom, u magli i košmaru, kao brzi voz.

Ujutro su na radiju javljali da temperatura kakva je bila te noći nije zabilježena u zadnjih deset godina. Drveće u parku pucalo je od hladnoće.

Nakon četiri dana Sale je, tjeran glađu, ušao u kontejner ne bi li pronašao komadić hljeba, u najzabačenijem dijelu grada gdje zimi ni skitnice nisu zalazile. Sirano je u kontejneru ležao ukočen, sa nečim što bi trebalo biti osmijeh sleđen na mršavom, ispijenom licu.

Zaustavio je vrijeme te ledene noći, a da niko nije potpuno saznao njegovu priču, zaustavio je vrijeme i sebe u vremenu, umro je sa osmijehom na usnama, čestitajući sebi na dobro obavljenom poslu.

Prvi put nakon dugo godina.