Đedović, Mehmed

Zemlja, je Bosna, puna tajni i mitova, dobra i zla, krvi i nesmirenih duhova koji po njoj tumaraju tražeći osvetu i mir svoj, puna neispričanih priča, onakvih kakve nikad i neće biti ispričane, jer niko normalan ne bi povjerovao.

Priroda nikad ne zamiriše tako posebno, drugačije, kao poslije kiše. Još ako je proljeće i sve ozelenilo, potekli sokovi života, izbeharala šeftelija, pa dunja, zaplavio se tek procvali jorgovan, okićen sitnim kapima kiše, tek tada je miris bez premca.

- Ništa ne miriše tako k'o zemlja, - tvrdio je Nezir Repa, čovjek koji je od rođenja, odrastajući i stareći živio od zemlje i samo od zemlje.

Duboka je narodna filozofija! Kako prolaze godine, kako čovjek stari, sve više spoznaje nepobitnu istinu narodnih izreka, ljepotu običaja, jačinu mehlema i opravdani strah od sihira, proricanja i gatanja. To iskustvo nastajalo je stoljećima, učilo se i griješilo, lekcije utvrđivale osvježene novim i novim iskustvima, nikad nije počelo i nikad se završilo, ali je toliko toga da ne bi moglo stati u sve knjige na svijetu, opet bi nešto ostalo, opet ne bi bilo sve rečeno.

Učenje traje dok traje život, a iskustva se u Bosni prenose sa koljena na koljeno i svaki put se nešto ispusti da bi se učilo iznova. Rijetki su oni koji su preko pera nizali riječi kao đerdane, započinjući bitku sa zaboravom, koju su, i oni su toga bili svjesni, mogli samo izgubiti. Ponajviše zbog neznanja čudnih, komplikovanih, nerazumljivih znakova u kojima se moglo sačuvati nepregledno znanje, barem djelić znanja, makar bilo uzaludno, vrijedilo je pokušati, a od pokušaja i nastaje sve na svijetu, mislili su učenjaci.

A, opet njihov bi napor bio uzaludan ako sami nisu bili dio tog zamršenog, teško shvatljivog, bosanskog vilajeta, kojeg su stranci nazivali tamnom stranom svijeta. Ponajviše zbog toga što nisu razumjeli, nisu ni mogli razumjeti, a nepoznato je puno straha. Zato su oni sami i pisali i čitali o zemlji Bosni i zato je nikada nisu shvatili, niti će je ikad shvatiti.

Ljudi su malo vjerovali učenjacima, ako nisu njihove gore list i malo pričali, malo ili nikako. Ako bi nekome i palo na pamet da pokuša zadobiti povjerenje tih čudnih, šutljivih, tajanstvenih ljudi morao bi odvojiti jedan život samo za Bosnu i na samrti bi spoznao suludost pokušaja, shvatio bi da mu ni tri vijeka ne bi bilo dovoljno za istraživanje po ovim zabitima i otvaranje tajni što čuče u ljudima.

Rijetki su uspijevali.

Nemirni vjetrovi vremena na ovim prostorima stvarali su vrtlog koji je uništavao, brišući u ratovima koji su sve, samo ne nepoznanica, duge redove slova. Vatre i vode su odnosile znanje, stoljećima pohranjivano u debele sive knjige, brižljivo, nerijetko i životima čuvane u tamnim podrumima manastira, rafovima džamija, neprocjenjivim bibliotekama derviša, skrivenim mjestima sinagoga. U nepovrat bi odlazio čitav jedan svijet, bez šansi da se ikada više vrati, spozna i zabilježi.

Najveći ratovi kroz povijest ljudskog roda vođeni su protiv knjige, protiv učenjaka. I strani i domaći osvajači koji su gazili ovu suhu, čemernu zemlju, znali su moć pisane riječi i s razlogom je se plašili. Kada bi se prošlost i sadašnjost mogla sagledati u trenutku, lomače na kojima gore knjige od svoje siline istopile bi svijet, sve bi otišlo u ništa. Bez knjige sve i treba da bude ništa.

Bez obzira na trud piromana, na bolesnu upornost da dobiju bitku koja se vječito vodi, otkad svijet postoji, nikad se ne zatre i ne zapali sve. Milioni knjiga budu pretvoreni u pepeo za račun jedne koja ostane skrivena tamo gdje je niko ne može naći. Oni koji su tražili i spaljivali imali su maštu da traže čak i tamo gdje se najmanje očekivalo. Nalazili bi i palili, palili i nalazili.

Oni koji su, pak, skrivali, žrtvovali su neke knjige da bi sačuvali druge krijući ih od zemlje, do neba, na takva mjesta da barem jedna preživi paljevinu.

Jednu takvu, za koju su padale glave i niko je kroz stoljeća nije uspio uništiti imao je hadži Galib Mujić. A i za nju su se trudili, nije da nisu, dva puta je iz vatre vađena, u zidove zazidavana, u zemlji godine provodila i danas je Galibova.

Prije njega služila je mnogima, a on ju je dobio od Sulejmana Hankinog. U vrijeme dok je bio njegov učenik, često mu je knjigu pokazivao, objašnjavao tumačenje znakova i riječi, govorio kako je pisana na čudnom, nerazumljivom jeziku, baš zbog toga da se ne bi mogla zloupotrijebiti, ako bi došla u pogrešne ruke. Poslije je Galib saznao da se bez znanja hebrejskog, turskog i arapskog jezika ne bi ni mogao baviti onim što će mu glave doći. Tokom godina, naučio je ove jezike bolje nego maternji jezik i sve drugo što je taj čudni zanat zahtijevao. Kad je Sulejman Hankin umirao, sve svoje knjige, a njih je, Boga mi bilo polijepo, ostavio je njemu, ostavio mu je i dio svoga znanja, ali je najveći dio ponio sa sobom u mezar.

Kako je samo bio smiren dok mu je govorio zadnje riječi u svom ovozemaljskom životu, a on ga gledao prestrašen.

- Slušaj me Galibe, dobro slušaj! Iako si dosta naučio nikad ne naučiš sve, ni ja nisam znao sve, ništa nisam znao, kao da sam tek počeo učiti, nikad sve ne naučiš, Galibe! Najviše toga ćeš kroz život iskusiti, a osnovno znaš. Ove knjige što sam ti dao, naročito "onu", ti znaš koju, čuvaj više od života! Kad ti umreš, ako budeš osjetio, a osjetićeš ako bude trebalo, da se neko rodio sa našim biljegom, prenesi mu znanje kao što sam ja tebi i reci mu kao što sam i ja tebi kazivao. Ako ne osjetiš, ako nikoga ne bude bilo, bolje je da umreš nego da preneseš znanje na pogrešnog, to bi bilo pogubno i za njega i za sve one koji bi mu se obraćali. Kako god da bude, ni knjiga ne smije doći u pogrešne ruke, iako je nerazumljiva za druge! Ja i ti smo jedini, Galibe, jedini odabrani, poslije mene ostaješ samo ti i niko više na daleko, koliko ja znam, zato pazi i čuvaj se! Neko od nas uvijek mora postojati da upozorava, da pomaže ljudima u njihovom neznanju, da bude ravnoteža. Ti znaš, Galibe, ti znaš! -

Upamtio je svaku riječ, svaki uzdah, na rukama još uvijek osjeća hladne šake Suljine. Osjetio je kad mu je duša napustila tijelo i sa njom se halalio.

Otada je mnogo vode zemljom proteklo, svašta se desilo, i ono što bi čovjek htio i ono što izbjegava. Naučio je da čovjek nikad ne nauči dovoljno. Spoznao je sile koje žive uporedo sa ljudima, jednu je od njih pokorio sebi.

Cijeli jedan paralelni svijet živio je, i on ga je jedini osjećao. Što ga je više otkrivao uviđao je kako uistinu malo zna.

Moć džina bila je strahovita, razorna, no oni nikoga nisu dirali sve dok neko ne bi povrijedio njih. Obično su ljudi, slučajno ili namjerno bili uzrok, remeteći ravnotežu stradali su od džinske osvete. Načini nisu bitni, bilo ih je mnogo i svaki put su bili drugačiji. Bitno je da ni svi džini, svi stanovnici nevidljivog svijeta nisu isti, nisu svi dobri, ni svi loši.

On je godinama bio u dodiru, borio se s njima, a preko jednog što mu je služio, znao i o džinima i o ljudima.

Normalnom čovjeku koji sa obje noge čvrsto stoji na zemlji, koji ne vjeruje ni u čuda niti u bilo šta drugo, u tom svijetu nije bilo mjesta. Ako bi i došlo do sudara, takav čovjek je uvjek na gubitku.

Ima bolesti kod kojih ni jedan ljekar ne može pomoći, a Galib je upravo takve, izgubljene, otpisane slučajeve vraćao na stazu svjetlosti, praveći ustupak, ravnotežu između paralelnih svjetova. Liječio je potpune ludake, ako takvi uopšte postoje, ljude od kojih su svi ljekari i familije digli ruke, liječio je neizlječivo. Desilo se i da nekome ne pomogne, da ga vrati kući, samo zato što taj nema u sebi dovoljno vjere da bi se izliječio ili zato što je bolest bila za ljekara, a ne za njega.

Pročulo se na daleko za "crnog hodžu" Galiba Mujića iz Spreče. Dolazio mu svijet sa svih strana, pred kućom vazdan vašar od ljudi koji su tražili pomoć. On nije odbijao, no žalio je što nikad nema dovoljno vremena da se posveti sebi, da uči, proučava stare knjige... On zna tako malo. On ništa ne zna!

Svaki njegov uspjeh narod je prenosio od usta do usta, nerijetko i sa novim detaljima, gradeći tako legendu o hodži koji nije hodža, hadžiji koji je šest puta za života bio na Ćabi, a nije hadžija, o proroku i svemogućem magu koji može uraditi sve što zamisliš i izliječiti što niko drugi ne može. Narod je uvijek, pa i tada bio sklon pretjerivanju.

Prolazile su godine, mljelo ih vrijeme k'o veliki kameni točak najsitnije brašno u Omerovoj vodenici, povrh Palavra, prolazile, a Galib liječio ljude, skrivajući svoju muku neizlječivu. Svi su u njemu vidjeli proroka, a niko čovjeka od krvi i mesa.

Poranio jedno jutro da u vodenicu odnese nešto žita da se izmelje, prije nego što su horozi pustili glas selom stigao do rijeke, pa uz nju do vodenice. Nije bilo gazde Omera, otišao u Tuzlu, još juče, poslom, nije ga bilo da mu primi žito i uzme ušur. Ne bi Omera, al' mu bila šći Hanija.

Lijepa Hanija k'o usnula vila pored nemirnog izvorskog potoka u Bišini, lijepa k'o najljepši san iz kojeg se čovjek nikada ne bi probudio, lijepa... Niti je Galib znao kako je ostavio žito, je l' joj šta rek'o il' ona njemu, ni kako se vratio do kuće, ništa nije znao.

Otad mu je pred očima igrala njena duga, crna kosa, prelijepe oči, mladalački osmijeh.

Kad ju je zadnji put vidio bila je dijete, a sad žena, zrela, jedra, ljepotica. Samo mu je Hana bila na pameti, i sve što je radio s njom, u mislima je radio. Razum je vrištao da se otarasi suludih ideja, mlada je, premlada za njega, ne bi Omera smio ni pitati za nju. Razum je vrištao, no ko je vidio da razum pobijedi srce koje hlupa ko bubanj ciganina Arifa.

Galib se pekao na tihoj vatri rastrgan između razuma i jednostrane ljubavi prema seoskoj ljepotici. Selo je vezlo sitni vez od priča o njemu, vez bez početka i kraja. Vele, dovodio neki vlah iz Valjeva ženu, naograisala il' nešto. Vrištala ona, otimala se, ujedala i tukla sve oko sebe dok je nisu uveli u kuću pa svezali za krevet. Ostala sama sa Galibom, on je skinuo golu, uzeo prut u jednu, a knjigu u drugu ruku. Učio i tukao, tukao i učio dok nije bila sva crvena od masnica, dok joj konopac kojim je bila vezana nije rasjekao ruke i noge. Pit'o je: - Đe su? - a ona laje, vrišti, ciči, otima se. On opet tuk'o i pit'o, pit'o i tuk'o dok mu negdje pred sabah ne reče nešto nerazumljivo. Galib to zapisa na papir, a papir baci u peć iz koje buknu vatra iako ni žiške u njoj nije bilo, izbi vatra i na odžak, a oko kuće udari silan vjetar da se sve treslo od siline. Vjetar savija drveće, prozori pucaju, vrata hlupaju, a Galib kleči na koljenima sa knjigom u rukama i uči, uči, uči... Oznojio se, sav u goloj vodi bio kad se razdanilo, malaksao i smršao za tu noć. Oči mu upale, crne, na licu bore dublje nego ranije, kao da mu je i brada narasla.

Onaj vlah iz Valjeva odveo ženu to jutro, zdravu, kao da i nije bila bolesna, zbunjena što je u nepoznatoj kući, svezana i povrh svega gola kao od majke rođena.

Tri dana se Galib nije pojavljivao iz kuće i ne bi još da nije morao, da nije u avliji svaki dan vašar od ljudi, žena i djece koji su molili za pomoć.

Godinama poslije, komšija Halid pričat će kako mu je Galib jednom dok su kahvenisali, na avliji, pod dudom rekao:

- Znam ja da je ovo što radim grijeh, znam da na onaj svijet nemam kud, al' znam i to da moraju uvijek postojati ovakvi k'o ja, radi ravnoteže među svjetovima. Ne radim ovo zbog sebe, nego zbog drugih i ako će barem dvoje biti izliječeno ja jedan rado ću se žrtvovati. -

Komšiluk je prepričavao svaku njegovu riječ, brižljivo pamtio i prenosio sa koljena na koljeno.

Kažu da je u onoj njegovoj najstarijoj i najdebljoj knjizi imao recept za nevidljivost. Šejtanska posla. U gluho doba noći, vele, uzmi potpuno crnu mačku, odnesi je tako daleko od sela gdje se ne može čut kad horoz zapjeva i šarov zalaje. Naloži vatru i oko vatre ocrtaj krug jedan metar, skini se gol golcat i uči posebnu molitvu. Zakolji mačku, oguli je i na vrhu kičmenih pršljenova naćeš kost veličine bobe na ovećem tespihu. Stavi tu kost uz izgovaranje molitve u usta i sve što je golo na tebi neće se vidjeti sve dok tu kost opet ne izvadiš iz usta. Još kaže, dok budeš klao mačku ona će se otimati, pazi da se ne otme, a iz mraka će onaj osvijetljeni krug napadati sve strahote onoga svijeta al' ne mogu ući u krug. Sve dok si u krugu, siguran si, ispadneš li iz kruga ne zna se šta će se s tobom desiti.

Jednom je Halidu, negdje pred sabah, kada nit' je više mrak nit' je svanulo, u ono doba kada stvari i jesu i nisu, neko kucao na vrata. Ustane on, pitajući se ko je to ovako poranio i da se ne daj Bože nije šta desilo, otvori vrata. Nije bilo nikoga. Ponovilo se to i naredno jutro, i opet, i opet.

Kad god bi Halid il' žena mu, otvorili vrata, nikoga nije bilo ispred njih. U početku su mislili da je neko od komšijske djece, pa da se neko šali, pa ovo, pa ono, no kucanje u rane jutarnje sate se nastavilo, a pred vratima nikad nikog ne nađoše.

I Halid i žena mu počeše sumnjati u nešto iznad njih, iznad njihove moći, no nikom ne rekoše ništa. Nedavno su teškom mukom izgradili novu kuću, nisu je još ni završili, uselili se nazor, bojali se haka tuđeg. Prolazi vrijeme, bezazleno kucanje se nastavilo i prešlo u moru zbog koje se nije moglo ni leći ni ustati kako treba. Sve dok Halid ne ispriča Galibu i dok ovaj ne dođe u njihovu kuću da zanoći. Odspav'o on, poranio i uz kahvu i duhan, sa nervoznim domaćinom prelomio poneku škrtu riječ. Halidov pogled bio je zakovan za debela, ulazna vrata, sve dok se kucanje kao i prethodnih dana ne ponovi.

Galib smireno ustade, otvori vrata i kad ne nađe nikoga, izađe iz kuće, obiđe je, onda zasta na avliji, postaja malo, uputi se u drveni zahod na kraju avlije podaleko od kuće. Halid i njegova žena motrili su svaki komšijin pokret sa prozora sve dok se ovaj ne vrati i opet sjede za onu kahvu, kao da se ništa nije dogodilo. Kad je popio reče Halidu:

- Danas skloni onaj zahod, otkopaj rupu ispod njega i nešto ćeš naći, - reče i upravi put svoje kuće na brežuljku.

Halid skine toga dana drveni zahod, otkopa podosta ispod njega i nađe kosti, ljudske. Posavjetovao se opet sa Galibom, odnio kosti u mezarje i zakopao ih.

Kucanje je prestalo kao da ga nikada nije ni bilo, kao da su sanjali.

Kad su Galiba poslije pitali šta je ili ko je bio taj što je kucao na vrata, on se zamisli prije nego što je odgovorio:

- Čovjekova duša, nur njegov, nakon što tijelo umre povremeno obilazi mjesto gdje je živjela i gdje je dženaza bila, ako nije zadovoljna, ona se buni. To kucanje je bilo pobuna nura mejta koji je davno ukopan u uglu Halidove avlije, a ovaj ne znajući to, tu napravio zahod. Nešto se uvijek događa, no ljudi vrlo često ne znaju da pročitaju te znakove, pa dođe do problema koje je Halid, fala Bogu, na vrijeme izbjegao. -

Nikad nakon toga Halid nije ispričao tu priču, drugi jesu, ali on nikada, on je pričao o drugima, a drugi o njemu, nikada svoju, bojao se, šta li!

Dan nakon što je Halid zakopao kosti mejta u mezarje, nad Sprečanskom dolinom nadvili su se gusti, crni oblaci.

Proljeće je kasnilo, oblaci, kiša i hladno vrijeme neprekidno se smjenjivali na nebeskoj pozornici. Pod naletom hladnog vjetra ljudi su se sklanjali iz vrtova, avlija, sa njiva, sklanjali u sigurnost doma, pozatvarali prozore i vrata, zalili gustu, pravu bosansku kahvu i ispijajući je pravili planove za sutra. Nekô sutra, kad god da dođe.

Svi su imali nekoga u to vrijeme kad je čovjek samo čovjek, svi pa i siroti Ramo koga je hranilo selo, imao je svoju ženicu i dvoje zdrave djece. Svi, sem Galiba koji se takvih dana najviše plašio, kome je samoća s godinama sve teže padala. Sjeo je na sećiju pored samog prozora, metn'o pored sebe onu svoju knjigu i otvorio je. Učinio je to više iz navike nego što mu je trebalo, napamet je znao i ono što je žmireći u sebi ponavljao i stranicu u knjizi na kojoj se to nalazilo.

Znao je, jer ovo mu nije bio prvi put otkako je on, veliki ratnik sa nepoznatim silama, postao slugom i robom nečega što do tada nije poznavao. U nutrini mu se odazvao onaj koga je tražio i on, sjedeći u svojoj sobi, pored prozora, sam k'o panj, krenu duhom, mislima, nurom, put Omerove vodenice. Bio je tamo dok bi običan smrtnik trepnuo okom i ostajao satima opčinjen svaki put jednim te istim prizorom, dok je tijelo sjedilo na onom mjestu na sećiji gdje ga je i ostavio.

Izgubio bi osjećaj za vrijeme, otupio bi mu oprez, izgubio bi se k'o tek rođeno dijete dok bi gledao Haniju kako leti po one dvije sobice u vodenici ko' vila.

Vrijedna, pobožna i nadasve lijepa Hanija Omerova, zaludila je Galiba, toliko da nije znao šta radi. On je uvijek znao pomoći drugima, znao se boriti sa silama mraka, znao pobijediti, no nije znao kako da pomogne sebi. Za njega nije bilo tajni, Hanija ga je vidjela samo jednom u životu, zbunjenog, sa vrećom žita na leđima i vjerovatno zaboravila taj susret kao da se nije ni desio, a on je nju gledao svaki dan i svaku noć. Znao je gdje ima koji biljeg na jedrom djevojačkom tijelu, gledao je obučenu kao sad i bez ijedne krpice na sebi kad bi se kupala. Bilo ga sram, stid samoga sebe, no želja je daleko jača od ponosa i stida. Hanija je bila peto Omerovo dijete, dvije kćerke i dva sina, oženjeno i udato, svako otišao sebi i živio svoj život. Pomagali su oca, koji tvrdoglav i uporan, nije htio da napusti vodenicu i živi u kući kao sav normalan svijet. On nije htio da napusti vodenicu, a Hanija njega. Tako su njih dvoje živjeli u dvije sobice na vodi, živjeli od ušura i zemlje što su je obrađivali, od krave Maculje i dva vola u štali. Dobro su se slagali i život u vodenici nimalo im nije smetao.

Imala je Hanija i ašika, to je ono što je Galiba najviše boljelo. Seoski efendija, mlad i pametan, zagledao se u Haniju i ašikuju već nekoliko mjeseci. Po selu se šuškalo da bi uskoro moglo doći i do šerbeta, ali Galib je znao da ona još nije pristala na udaju, žao joj je bilo da oca ostavi samoga.

Efendija Ibrahim je sve spremio i čekao, dolazio u vodenicu, a ona u džamiju, voljeli su se, znao je to Galib, jer da nisu on bi to davno razbrkao. Dječja igra je za njega bilo rastavljanje i sastavljanje muškarca i žene, cure i momka, uradio je to nekoliko puta u mladosti i više nije. Izbjegava, velik je to belaj, svako se rodio oženjen i udat, zna se suđena, on je znao. Znao je mnogo toga o drugima, o svemu, a tako malo o sebi.

Duhovni boravak posredstvom džina koji mu je služio, uzimao mu je život, iscrpljivao ga, uništavao. Kad je došlo vrijeme da se mora vratiti u svoje tijelo, osjećao se kao dijete koje rastavljaju od najdraže džidže i svaki put ostajao duže nego što je smio.

Tako je bilo i sada.

Malaksao i iscrpljen opet je gledao krupne kapi kiše kako dobuju po oknu prozora i guste, crne oblake.

Hanija je za njega bila daleka kao zvijezde i lijepa kao one, samo se morao pomiriti sa tim, što baš nije bilo lahko, no morao je. Legao je te noći obuzet crnim mislima kojima nije znao razlog, neće ni znati, do sutra.

Poranio Galib da miriše zemlju nakon kiše, poranio mada je spavao nemirno i malo, mučen teškim mislima. To popodne mislio je otići u Ćetenište, očevu mu njivu, da bude daleko od ljudi, da razmišlja, a nije otišao nigdje. To popodne mu je upravo Nezir Repa prolazeći putem došapnuo:

- Jesi'l čuo, bolan, da je sinoć pobudaljela Hanija Omerova, našli je u šumi, mokru, poderanu, sva crna?! Eno je skupila se u podrumu vodeničkom, u mraku, zvjerla očima, neda nikom prić', vrišti, grebe, ujela oca za ruku. La ilahe ilelah, šteta, naka cura, baš šteta! -

Odgega Nezir niz put, a Galib osta k'o skamenjen na avliji.

Kad se Nezir izgubio on brzo nestade u kući, uze knjigu, otvori je na istom onom mjestu i pozva. Čekao je nekoliko trenutaka, a onda je opet istom molitvom, istim riječima pozvao svoju produženu ruku, duhovno biće sa kojim je radio, koje ga je slušalo i pokoravalo mu se, koje ga je vodilo Haniji.

Nije dobio odgovor ni nakon što je sav oznojen, zvao i zvao i zvao. Uzalud, niko se nije javljao, njegove najcrnje misli su se obistinile. I što je najgore niko drugi nije kriv, niko drugi do on sam.

Njegov džin se navikao, on ga je navikao, i ono veče kad se Galib vratio kući i džin se vratio, ali Haniji, ovaj put sam, bez Galiba koji ga kontroliše i desilo se. Oprez je popustio, uradio je ono što nije smio i to baš njoj.

Bilo mu je savršeno jasno da će morati snositi krivicu za učinjeno, jer nemaju Haniju odvesti kome drugom nego njemu.

I budali je jasno da ona nije za doktora. Nije trebalo dugo čekati.

Već sutradan, između Omera, oca joj, i Junuza, najstarijeg brata, raščupana, izgubljenog pogleda koji se nije smirivao na jednom mjestu, divljeg, od bola izvještačenog lica, pred njegova vrata dovedena je najljepša cura u selu. Ništa mu nije trebalo reći i tako je sve znao bolje nego oni, bolje od nje same. Kad je Omer zaustio da nešto kaže, pogleda punog molbe, preklinjanja, Galib samo odmahnu rukom.

- Znam sve, ne moraš mi ništa govoriti. Idite kući, obojica, sutra dođi po šćer Omere, - reče i zatvori vrata.

Hanija se vrišteći skupila u uglu sobice mrmljajući nešto nerazumljivo. Posmatrao ju je nekoliko trenutaka.

Sada je sve bilo do njega, njen život, život žene koju je volio, bio je u njegovim rukama. Niko nije znao tu tajnu, kao što niko, sem njega, nije znao uzrok njenog ludila. Polahko i smireno je uzeo abdest, klanjao akšam, puštajući Haniju da ga posmatra. Pobjeći nije mogla, jer je zaključao kuću i zamandalio prozore. Samo njih dvoje su ostali u sobi, ili ih je bilo mnogo više!?

Nakon namaza trebalo je truda dok je Haniju svezao konopcima, za metalni krevet pored prozora. Ostale su mu masnice po licu i tijelu od njenih nokata, mnogo veće u srcu zbog osjećaja krivice za njenu muku. Napolju se mračilo, teška, neprozirna, gusta k'o pekmez tama, spustila se na Sprečansku dolinu. Mnogi večeras neće zaspati, mnoge prozore osvjetlit će lampa, misli će stremiti jednom mjestu, pogled često kretati prema jednoj kući.

Galib je pažljivo, nježno, da je ne povrijedi više nego što mora, što već jeste, skinuo svu odjeću sa Hanijinog jedrog djevojačkog tijela. Neophodno je da bude samo tijelo, bez odjeće, u ovom obredu odjeća je suvišna. Gledao je Haniju onako mladu i poželjnu, u ovom trenutku samo njegovu, on je vjerovatno jedini muškarac koji je vidi ovakvu kakva je od Boga stvorena, do sada. Hanija se uzalud trzala, otimala, vikala, on je obavljao pripreme kao da je ne čuje, kao da u sobi nikoga sem njega i nema.

Kad je uzeo u jednu ruku knjigu u drugu prut židavac, bio je spreman. Vani je vladao mrak.

Niko sa sigurnošću nije znao šta se desilo te noći u Galibovoj kući. Neka omladina prolazila je malo podalje vraćajući se sa sijela, jedni su vidjeli cijelu kuću obasjanu žarkom svjetlošću, drugi tvrdili da je vjetar izvaljivao drveće iz korijena, treći da su čuli kuknjavu i plač, četvrti ezane. Pobjegli su što su brže mogli ne okrećući se, ujutro je svako pričao po svom, a istina je ostala skrivena iza zidova male šeperuše na brijegu iznad sela.

Vodeničar Omer je prvi došao. Pošto niko nije odgovarao na njegovo dozivanje i hlupanje, provalio je drvena vrata. Haniju je našao svezanu za krevet kako spava zdravim, djevojačkim snom. Probudila se kad je ušao. Odvezao je, obukao i tek na izlazu vidio tijelo Galibovo, kako beživotno kleči nad, u najsitnije dijalove iscjepkanom knjigom. Otvorenih, praznih očiju, punim straha, ispijenog, mršavog tijela, Galib je te večeri preselio.

Sa sobom je zauvijek odnio tajnu o svojoj ljubavi prema Haniji, tajnu o dodiru sa drugim svijetom. Nije bilo suđeno da nekome prenese svoje znanje, tajnu o posljednjoj noći nad Sprečanskom dolinom, svojoj smrti, a Hanijinom izliječenju. Hanija se te jeseni udala za Ibrahim-efendiju, napokon ubijedivši oca da živi sa njima. Vodenica je podlegla vremenu i ubrzo se srušila, nestala sa rijeke isto k'o mezar hadži-Galiba Mujića kada su istruhli nišani.

Mezaru se izgubio svaki trag, samo su stariji nagađali još neko vrijeme da je pod hrastom, na brijegu, na kraju mezarja.

Priče nikad nisu umrle, Galibove knjige su date u muzej u Sarajevo, onu iscjepanu niko nikad nije sastavio.

Nikad se više u Spreči nije rodio sihirbaz kao Galib, a sve je više onih koji lutaju Bosnom tražeći lijek od džina za sebe i svoje najmilije.

Samo rijetki ga nalaze.