Đedović, Mehmed

Hodao je selom zanesen, odsutan i dalek. Bio je tu, iza živice, na putu, u polju, iza kuće, u vrtu, svugdje i nigdje, i kad je bio i tada ga niko ne bi primjećivao. Ako se samo jedan dan ne bi pojavio, svi bi se pitali gdje je?

- Viđe l' ti Fejzu, nešto ga danas nejma da prođe putem, - odmahivali su glavama.
- Ne znam ljudi, - govorio je Mehmed-efendija, - je l' Fejzo normalan, a mi budale il' je obrnuto? -

Uvijek je Meša sa svojim izjavama ostajao nedorečen, zato je i važio za jednog od najpametnijih ljudi u selu, no ovoga puta i on je u očima svojih slušalaca pročitao da mora završiti misao, jer nikome ništa nije bilo jasno.

- On je takav kakav jeste, među nama ovolikim što smo drugačiji od njega, a međusobno isti. Ako smo u većini, ne znači i da smo u pravu. Šta ako je jedino on normalan, a svi mi ludi? -

Završi Mehmed i pokaja se istog trenutka što je i počinjao.

Zbunjeni, neodređeni pogledi ostali su isti, klimali su glavama kao da kažu: a, to li je, pametan je naš Meša, a ništa nisu razumjeli.

Možda je i tako bolje, mislio je on, ponekad, a Boga mi, sve češće je u nerazumijevanju spas.

Niko nije mogao razumjeti čeljade koje se hranilo u selu, što je spavalo po štalama ili mu je nebo jorgan bilo, nekad pričalo iskrivljenim, kreštavim, više zvukom nego govorom, a nekad danima riječ nije progovaralo. Niko se, doduše, nije ni trudio, a i šta će mu to, šta vrijedi što će Fejzu razumjeti ili nerazumjeti?

Fejzo je bio dijete sela i selo ne bi bilo isto da njega nema.

Hadži Mehmed efendija niti je bio efendija niti hadžija. Nekako prirodno se nametnuo, ili je bolje reći selo ga uzelo kao takvog, jer se selu nije moglo nametnuti da on bude neka vrsta seoskog savjetnika. On je morao sve znati i sve objasniti, njegova se slušala i ponavljala.

U mladosti je prošao svijeta, vidio svašta, završio i školu, čitao knjige i znao što je trebalo znati. Skromnom Meši je to u početku smetalo, no brzo se navikao.

Tako su mještani od Mehmeda tražili objašnjenje za sve, pa i za Fejzu, a on im je znao-neznao davao odgovore često i u zapetljanim riječima i rečenicama koje ni sam nije razumijevao, samo da bi zadovoljio seosku radoznalost.

- Svako selo ima svog Fejzu, oni dođu k'o opomena ljudima od Allaha dž.š. da ljudi vide da mogu biti i drugačiji, da na njima i sa njima iskušaju dobrotu i zlobu ostalih. Kao ni kod koga, kod Fejze ćeš zaraditi i grijeha i sevapa, zato ga ne dirajte, ne podsmjevajte mu se, nije on birao svoju sudbinu i nemojte vi biti oni koji će mu je otežati! - govorio je Mehmed efendija okupljenima, za kahvom, u mejtefu, na putu, u njivi, gdje god bi ga vidjeli i sreli.

Tako je Mehmed godinama gradio savjest cijelog sela i okoline. Znao je u dušu svaku kuću, svakog domaćina, dijete, mačku i kera pred kućom.

Znao je Omerovcu kao ženu koja za kahvom prenosi istinite i neistinite vijesti iz sela i okoline, ništa njoj nije moglo promaći; znao je Avdu kao domaćina, radina, znao je da se često svađa sa sinovima koji neće na njivu za živu glavu. Znao je Ibru kao čovjeka koji voli flašu više nego što je volio svoga rahmetli oca, nije ga jednom pridigao iz kanala i onako star odnio ženi, kući, djeci, bijeda i sirotinja. Znao je Ševala kao kavgadžiju, zadrta, prepametna, njegova je zadnja i tu nema dogovora... Sve njih i dobre i loše on je mirio kad se posvađaju oko međe, njega su molili da ide u prošnju cure, jer gdje bi se on pojavio ta bi još iste noći promijenila kuću. Onoliko koliko nisu primjećivali ludog Fejzu, toliko su primjećivali i poštovali Mehmed efendiju. Fejzina tajanstvenost i Mehmedova pamet držali su selo na okupu. Njih dvojica, jedan riječima, drugi tišinom ili krikom, jedan dobrotom, drugi strahom, različiti, a isti, ni nalik, a slični, blizu, a predaleko, živjeli su jedan pored drugog poštujući se i uvažavajući na svoj način.

Kad je Mersija Ševalova, seoska ljepotica, jedno jutro donijela kravama tlak, iza štale je skinula dimije i sakrila se u gustiš da je niko ne vidi. Fejzo je izbečenih očiju, bez glasa, zurio u lijepo djevojačko tijelo i tada osjetio nešto što nikada ranije nije i nikada više neće. Nešto, a nije znao šta, nije znao kako da se ponaša, nije znao ništa, prepao se i nje i sebe.

Iskočio je iza štale, a Mersija vrisnula i sa dimijama u rukama bez duše pobjegla kući.

Srećom da je Fejzo, uplašen više nego ona pretrčao preko Potkojnice i nestao u šumarku, u suprotnom bi ga Ševal isprebijao motičištem kao vola.

Šta god da je mislio, Mehmed efendija je vidio onu bolju stranu ljudi, koliko god ih poznavao nije ih poznavao dovoljno.

Po noći, u ćoškovima, u sitne sate kad i horozi zaspe, selo živi drugi život, otvaraju se druga vrata, curama kroz prozore ulaze momci, hudovice upuštaju ugledne seoske ljude u kuću. Taj drugi svijet, svijet noći, tajni i šaputanja gledao je Fejzo.

A on i da je htio, nikome nije mogao, ni znao ispričati.

Nema na svijetu čistog dobra ni čistog zla, crnog i bijelog, svi ljudi su, ako bi se bojama bojili, više sivi nego crni ili bijeli.

Mehmed nije pejgamber, niti je Fejzo griješnik, obojica su kako-kad i kako-gdje i jedno i drugo. Od čega to zavisi, ko zna?

Mehmed bi u te sitne sate otvorio knjigu čiji listovi su požutjeli od vremena i ostajali u ruci ako bi se nepažljivo prevrtali. Čitao je redove nerazumljivog pisma, pažljivo bilježeći iskrivljenim rukopisom ono što ga je zanimalo, a zanimalo ga sve. Čitanje te knjige preraslo je u ritual, u adet ovog čovjeka koji je nakon silnog lutanja po svijetu, pronašao sebe baš tamo odakle je želio pobjeći. Pronašao se u zabitom bosanskom selu, vratio se da ostari i umre u njemu bez roda i poroda.

Knjige koje je tada donio sa sobom su jedini kontakt sa svijetom u kome je i on nekada tražio svoje mjesto pod suncem. Plamičak iz lampe koja je ležala na debelom, hrastovom stolu zadrhta i Mehmed diže pogled sa knjige.

Iz krpene vrećice, među prstima, izvadi duhan, podjednako ga rasporedi na komadić tankog, bijelog papira, te ga polahko poče motati dok ne dobi željenu debljinu cigare. Liznu papir, savi ga, nadvijajući se nad plamen lampe da pripali. Sa uživanjem je povukao dim u pluća. Kahva bi sad godila da mu je imao ko ispeći.

Nije imao ko i on je neće ni popiti. Sve njegove sitne želje bi obično ostajale samo na željama, prošlo je vrijeme njihovog ispunjavanja. Uspravio se i prišao prozoru.

Oblačno nebo se sastavilo sa brdima u daljini. Nestalo je granice, stopili su se u jedno, nebo se spustilo, zemlja otvorila da prihvati gosta. Kao pod kapu sakrilo je sitna, nemoćna bića, ne da ih zaštiti i ne da ih uništi, mada bi bez po muke moglo uraditi i jedno i drugo. Činilo se da zaštita nije potrebna, a za uništavanje uvijek ima vremena. Možda najprije da opomene, da im pokaže da su mali, ma koliko da su veliki i da bitku sa prirodom mogu samo izgubiti. Gledao je kroz prozor u kišu što se slivala na zemlju, gledao potočić što je putem nosio sitno kamenje, gledao i mislio: ni jedna kiša na svijetu neće sa zemlje isprati ljudske grijehe, i tri neba kad bi se spustila malo bi bilo za zlobu u ljudima, za krv po brdima, za duše koje nesmirene lutaju majevičkim šumama i sprečkim poljima.

Mislio je, gledajući u tamnu noć koja kao da je ostavljena za crne ljudske misli mameći ih, kao da zato i postoji.

Mersiju Ševalovu te noći su ukrali prosci, mada joj je otac zabranjivao. Vidio je Mehmed sjene ljudi, osvjetljene munjom oko Ševalove kuće i znao šta će se desiti. Isto tako je znao da je to jedini način da se seoska ljepotica uda. Ima ljudi sa kojima nema dogovora, koji ne shvataju i neće da shvate da je sudbina ženskog čeljada u drugoj kući. Jedan od takvih bio je Ševal i Mehmed je znao da će se to desiti, večeras ili naredne noći, svejedno. Čuo je pucanj iz puške koji je nadjačao grmljavinu, jedan, pa drugi, a nakon kratke pauze još dva. Ševal je pucao za ljudima koji mu odvode kćerku, ali ne da ih ubije. Kakav god bio, nije bio ubica. Pucao je manje zbog sebe, više zbog naroda, da makar ikoliko obraz opere što mu ga kćerka ukalja i pobježe iz kuće.

U susjednoj mahali sutradan je bilo šerbe, slavilo se. Pričali su da se odavno ni jedna cura nije udala kao Mersa. Pričali su da joj je svekrva odmah objesila dvije struke dukata na vrat, a svekar zaklao bika i deset ovaca. Dva dana se slavilo.Treći dan je Ševalovca vrišteći istrčala iz štale. Treći dan su na tavanu te iste štale pronašli mrtvog Fejzu. Tijelo se već počelo raspadati, smrad i muhe odvele su ženu u sjenik, na tavan, gdje ga je našla. Jedva da je bilo krvi, rupe od sačme bile su kao žiška na cigari.

Dženaza je bila tiha. Nikoga posebno nije zanimala Fejzina smrt, naviknut će se i bez njega, kao da ga nikad nije ni bilo. Selo je pričalo da je jedino Mehmed efendija zaplakao od malobrojnih koji su bili na mezarju. On mu je klanjao dženazu, nosio mejt cijelim putem, u zemlju ga spustio. Pričali su kako je njihov Meša dobra duša, pa mu žao i ludog Fejze za kojim niko suze nije pustio.

Noć nakon dženaze opet je padala kiša i nebo je opet bilo tamno. Mehmed je vukao dimove iz smotane cigare, sjedeći u svojoj hladnoj sobici. Gledao je u svoja kriva slova na papiru, pogledao kroz prozor, ustajao, hodao. Nije bilo pomoći.

Nikome nije mogao ispričati svoju priču, olakšati bol, skinuti kamen sa staračkih grudi. Teško će biti ponijeti sa sobom grijeh iz mladosti na drugi svijet, no to je mala kazna, mala prema onome što je on nanio jednom nedužnom biću.

Mlad, zelen, nije mislio i desilo se. Fejzo, njegova krv, plaćao je mnogo više, za taj grijeh svaka kazna je mala. Uzalud se skitao po svijetu, zavaravao bježeći od istine. Od sebe nije mogao pobjeći i vratio se da umre, a prije toga vidio je njega kako umire.

Pljuštalo je.

Selo je davno utonulo u tišinu, samo je plamičak lampe titrao u kući Mehmed efendije.

"Nijedna kiša na svijetu neće sa zemlje isprati ljudske grijehe i tri neba kad bi se skupila malo bi bilo za zlobu u ljudima, za krv po brdima, za duše koje nesmirene lutaju majevičkim šumama i sprečanskim poljima."

Malo bi bilo, kol'ko god da bude!