Đedović, Mehmed

Dan je donosio olakšanje, barem prividno. Rasuti po njivama, ljudi su naporno radili, sijali, trpali u zemlju, davali zemlji da bi zemlja mogla dati njima. Svaki se komadić prevrtao nebu, posipao stajskim đubrivom, natapao znojem i zalivao tihim molitvama. Ono što bi ostajalo sačuvano od plahovitih bosanskih kiša, krupnog leda i nemilosrdnih, dugih suša, noću bi raznosile vojske.

Upadali su vojnici u selo nenadano, zadavali strah, tražili hranu i uzimali do zadnje gomilice brašna. Iz štala su istjerivali telad, krave, volove, konje, koze i odlazili prije pjeva prvih pijetlova. Rijetko kad su ostajali danju. Malka pamti da je samo jedna vojska ostala četiri dana i kada je otišla, jela se žara i korijenje da bi se preživjelo. S vremenom su ljudi naučili da kriju hranu, zakopavali u trapove i brižljivo ušuškavali slamom, ali su i vojske znale gdje da traže.

- Zakopaj na što više mjesta, ako nađu jedan trap, ostat' će drugi da djeca ne poskapaju od gladi! - govorila je Malka mlađim ženama.

Kada su počeli odvoditi i djecu, za njih su u vlažnim podrumima, udaljenim njivama i magacinima, iskopana mjesta za skrivanje. Poučeni ranijim greškama, djecu su uspjeli sakriti, barem prvih mjeseci.

- Izgide muškinje, moja Hasiba, nije him dosta što dadosmo žito, krave, ljude, sad spali i na djecu, sutra će more bit' i nas odvest', samo ne znam šta bi s nama?
- Ne boj se ti, Malko, ti se i tako nisi udavala, znali bi oni šta bi. Moli Boga da nam ne upa'nu one bradonje k'o prošle godine, oni što kolju i siluju, viđela bi šta bi - teškim glasom će Hasiba.

Selo je ostalo prepušteno ženama i pokojem nejakom momčuljku, skrivenom u mračnom magacinu. Znalo se da je rat, da odvode muškarce, one rijetke koji nisu sami otišli, da vojske pljačkaju i nose sve što se moglo ponijeti, da valja čekati, trpjeti i raditi da se prehrani nejač. Sve vojske su bile iste, sve su prijetile i nosile, ubijale ako nije bilo. Iz udaljenih kuća, u koje najčešće upadaju pogani, bradati hajvani, siluju i kolju, žene su pobjegle usred sela. Zajedno su redale ratne dane i štitile jedna drugu.

Malka je imala dvadeset šest godina, oca i majku su joj lani zaklali u šumi dok je sakupljalo drva za zimu. Ostala je sama.

- Među onim bradonjama sam prepoznala Miroslava Vukovića, našeg komšiju. Otekle mu oči od nespavanja, crna koža od sunca, zarast'o prljav, al' on je i niko drugi!
- I u mene snaha veli da je onaj što je silov'o bio dobar babin ahbab; ona je srećom ostala živa. Šuti, Malko, dina ti, mogu doć' opet noćas, pa će nas dvije prve povalit' - sa strahom u glasu će Hasiba.

Malka odmahnu glavom i zamandali debela drvena vrata za sobom.

Nebo se sakupilo u oblake i kiša pljusnu natopivši suhu zemlju. Žene su, skupljene u mračne budžake, strepile od grmljavine, pucanja i jauka prosutih mahalom. Čula se teška, muška psovka, olovo je probijalo mehke zidove šeperuša i razbijalo zemljane tave. Malka nije oka sklopila, polegla na hrastove daske, šaputala je ajete iz Kur'ana tresući se od straha. Kad je kroz brojne pukotine i rupe od metaka sobu prošaralo danje svijetlo, sakupila je snage i otvorila vrata. Tekli su potočići od kiše, tri kuće su se dimile gustim, crnim dimom i jedan ranjeni pas tužno je cvilio u jarku. U daljini, prema Olovu, još je odzvanjala pucnjava i čule se prigušene eksplozije. Da nije bilo neprirodno dubokih rupa svuda po avlijama, izvaljenih zidova, tragova metaka, izgorjelih kuća i ranjenog psa, da te noći nisu izgorjele Muharemovica Selimovićka sa snahama, njih pet, da na pragu nije ostala Ibrinica, da nije bilo kiše i rata, bila bi to noć koja se ni po čemu ne bi razlikovala od brojnih drugih. Nakon prvog straha, u avlijama je jeknuo plač. Kišu, koja je padala cijelu noć, zajedno sa granatama i mecima, sustigle su ženske suze. Plakala je i Malka, sjela na prag i plakala koliko je grlo nosi, slomljena još više nego što je bila do tada. Kasno toga dana, žene su zavirivale u budžake, lijepile provaljene duvareve zemljom i provjeravale mjesta gdje su skrivale hranu i djecu. Samo je Hasibin trap nestao kao da ga nikada nije bilo, na njegovom mjestu ostala je duboka rupa i polomljene grane mušmule.

Mrak je uveliko prekrivao selo donoseći još dublji strah i neizvjesnost, kada je Malka ušla u štalu da nahrani mršavu kozu, na koju je od posla bila zaboravila. Našla je skupljenu pored sepeta sa travom, zdravu i neozlijeđenu. Tepala je dragom živinčetu koje joj je bilo jedino društvo i gurala pred njega sasušenu travu.

- Ljubi te tvoja Malka, jesi l' mi se ti, bona, prepala sinoć, je l' te bilo strah? Ja sam se, vala, za mal' upišala, al' ne govori nikome, sramota je, Malka se ne smije prepadati, šta bi onda bilo sa ostalim ...

Ukočila se od straha kada je neko jeknuo u mraku. Uze u ruku deblju oblicu i korak po korak privuče se najudaljenijem ćošku štale. Srce je hlupalo, ruke drhtale, no nije zastala. Malka je bila primjerom svim ženama u selu, najhrabrija, govorile su, najblesavija, dodavala je ona. Zamahnula je da udari po sklupčanoj gomili kada se stenjanje ponovi. Ranjenik, sinu joj i ona oprezno dotače tijelo koje se grčilo.

- Što baš u moju štalu, Allahu dragi? Šta ću sad, majko mila, misli blesava ženo, svaki će belaj na tebe skočit'?! - mumljala je ohrabrena, jer se zgrčeno tijelo nije mrdalo. Dotače rukom mokru odjeću i masnu, gustu krv osjeti pod prstima. Možda je mrtav, sinu joj, a ranjenik se pomjeri i bolno zastenja. Žureći kroz mrak žena uđe u kuću, uze fenjer i nasu u njega posljednje rezerve gasa koje su ostale još od oca, zgrabi krpu i bokal vode i pazeći da je niko ne vidi požuri u štalu. Te noći Malka oka nije sklopila. Isprala je i previla rane, položila ranjenika na suho sijeno i skinula sa njega mokru uniformu, pokrila ga ćebadima, a on je jaukao, stenjao, znojio se i buncao. Kada se vratila u kuću, strah da ga neko ne nađe u njenoj štali se pretvorio u brojna pitanja koja je postavljala i odgovarala sama sebi. Pobijedila je Malkina merhametli duša i ona odluči da ranjenika ostavi u štali, a sljedeće noći da ga prenese u onu rupu ispod magacina što je koristila za žito i krompir. Niko sa sigurnošću ne može reći pravi razlog zbog kojeg je samohrana seoska djevojka rizikovala život, provodila dane i noći u strahu, i od sebe i od drugih krila u magacinu teško ranjenog vojnika, liječila ga i njegovala. Allahovoj volji je pripisala što je odabrao baš nju, a ona nije mogla dopustiti da ljudsko biće izdahne pod njenim krovom, za nju bi to bilo kao da ga je ona ubila. Spašavala je život, ne znajući kome i kojoj vojsci pripada ranjenik u njenom podrumu. Na svoj način je uživala u svojoj tajni koju nikome, pa ni Hasibi, nije šapnula. U podrum je ulazila po mraku i nosila hranu koju je odvajala od svojih usta, rupu ušuškala i pokrila da se nije mogla lahko pronaći i zadovoljna gledala kako rane zarastaju. Sa njim je pričala malo, tek toliko da ga pita kako je, treba li mu šta i odlazila, ne zadržavajući se.

Promjenu u Malkinom ponašanju samo je Hasiba jednom primijetila, kada su pričale o momcima. Tajanstveni osmijeh pripisala je Malkinoj prirodi i pomislila da se sigurno miluje noću između butina, te joj zato i ne treba muškarac.

Vojska je i dalje noću pustošila siromašne kuće, tražila i otimala zadnje rezerve hrane, ne obazirući se na plač mršavih, izmrcvarenih žena. Niko nije znao odakle, ali se te jeseni u selo vratio stari Musa sa pričom da je rat gotov i da on ne može još jednu zimu prezimiti u šumi. Niko mu nije vjerovao i šaputalo se da je poremetio pameću otkako su ga prije tri godine odveli.

Te guste noći oblivene kišom, žene su znale da se rat nikada neće završiti. Iz svih kuća su istjerane u Zilkinu avliju, jedinu u selu ograđenu žicom, a onda zapalili njenu kuću da ih bolje vide. Suhom drvetu nije smetala kiša. Musu su pred njima povalili i klali, dugo i polahko dok je starac tresao nogama i krkljao. One ljepše su odmah silovali, na kiši, mijenjajući se na Kadri, Zejni, Malki, Hasibi. Tražili su hranu i šorvane kojih nije bilo, tražili su sve za šta su bili sigurni da neće naći kako bi se mogli iživljavati na prestravljenim ženama. Jednu po jednu kuću su prevrtali od podruma do krova i palili, iznoseći iz nje sve što se moglo iznijeti. Zaokupljena svojim mukama, ispod debelog, prljavog, sada sasvim prepoznatog Miroslava Vukovića, stiskala je zube i ni pomislila nije na ranjenika koga je krila u svome podrumu. Sjetit će se tek ujutro kada dođe svijesti, krvava, opoganjena, sva od blata, ali živa. Selo je pretvoreno u zgarište, žene silovane ili poklane. Nekima su odrezali dojke, povadili oči, razvalili glavu. Pir od te noći zauvijek je poremetio sklad teškog života bosanskog sela. Nisu ih pobili sve, žurili su i u žurbi ostavili nedovršen posao, posijali sjeme koje će zatrovati buduće generacije.

Malkina kuća nije izgorjela, ne sasvim, kiša je pogasila plamen i ostavila prazno zgarište. U magacinu je zjapila rupa i komadi nagorjele odjeće. Nije bilo traga od njenog ranjenika. Kozu su odveli, a štalu zapalili, ništa nije ostalo. Ta noć, kada je od cure postala ženom, sijat će u Malkinom životu osvijetljena plamenom zapaljenih kuća i vriskom silovanih i poklanih žena. U kolibi pokrivenoj prušćem provest će zimu i dočekati kraj rata o kome je Musa pričao. Jela je koru šumskog drveća, korijenje i travu, ostala je živa.

Nakon rata je selo oživjelo, vratili su se muškarci, i kuće su brzo obnovljene. Uzorane su i posijane obrasle njive i te godine je rodilo kao nikada. Hambarevi su bili puni žita, podrumi pšenice, jelo se koliko je ko mogao. Sve cure u selu su se poudavale, izrodile djecu, samo je Malka u svojoj maloj kući živjela sama i noću još uvijek skakala probuđena vriskom preklanih žena. O onoj noći niko nije pričao.

Ispričala je Hasibi tajnu jednog davnog osmijeha i za ranjenika koga je krila u podrumu.

- Bona, Malko - hladnim glasom će njena jedina prijateljica - možda su nas one noći silovali i popalili baš zbog tog tvog ranjenika. Jesu, Malko, dina mi, nikad oni nisu 'nako k'o one noći i sve su kuće prevrnuli i popalili tražeći nešto. Ti si kriva, Malko, ti i niko drugi! - ogorčeno će Hasiba.

Malka, zbunjena, u trenu se pokajala što je rekla bilo šta i uzalud zvala Hasibu koja joj okrenu leđa i ode niz avliju.

Nije prošlo ni dva dana, Malku su trojica ljudi u crnim kožnim kaputima odveli iz sela. Ispratio je samo Hasibin prazni pogled. Zatvorena između četiri hladna zida male sobe bez prozora, opet je u ustima osjećala krv od šamara nepoznatih ljudi. Govorili su joj da je krila četnike u podrumu, da je peta kolona, ubačeni element, narodni neprijatelj, da će je strijeljati za izdaju. Ona je gledala ispred sebe, trpila udarce, ne progovarajući ni riječi. Tri dana nije izlazila iz te sobe, a lice su kvasile suhe suze očaja. Pospana, umorna, pretučena i gladna, nije primijetila da one dvojice što su je tukli više nema u sobi.

- Za četiri dana nisi progovorila ni riječi, zašto!?

Podiže glavu. Ispred nje je stajao visok, mršav čovjek, grubih crta lica, kratke kose, plavih, nemirnih očiju.

- Hoćeš li mi odgovoriti ili da zovem Mišu i Salema?

Gledala je u sivi, bezlični zid otvarajući bolne, otečene usne.

- Šta da odgovorim? - prošaputa.
- Zbog čega si krila četnike u svojoj kući? - glasno će mršavi, ne vadeći ruke iz džepova, ohrabren što je napokon progovorila.
- Kakve bolan četnike?
- Ne pravi se blesava, ženo, nemoj misliti da se igramo, zbog ovoga ćeš na strijeljanje! - soba je ječala od snažnog glasa.

Malka se trznu, u očima joj je bljesnula iskra, u glavu naglo jurnu krv.

- U moju štalu se nakon pucnjave u selu dovukao ranjen čovjek, teško ranjen. Previla sam mu rane i krila ga u podrumu, liječila. Niti sam znala ko je, ni šta je, za mene je bio ljudsko biće za koje moja luda glava nije htjela da odgovara na ahiretu, jer bi umro da mu nisam pomogla. Bio je u mojoj štali, ne u tuđoj. Zbog njega su nas, kako veli Hasiba, popalili, silovali, klali i te noći su i njega ubili. Oni su klali, vi strijeljajte, samo nemojte da dugo čekam! - siktala je.

Tišina, a onda pitanja: koje selo, kada, gdje, kako i opet duga, turobna tišina.

- Majku mu, meni su ispričali drugu priču - promrmlja mršavi i nestade iza vrata.

Ona je duboko uzdisala pomirena sa sudbinom. Strijeljat će je, znači, mislila je, neka, neka se i moja muka završi.

Nekoliko sati poslije, opet su u sobu ušla ona dvojica što su je šamarali i tukli i ona se strese. Izveli su je u hodnik koji je ravnodušno mjerila svojim dugim koracima i uveli u veliku, svijetlu prostoriju sa velikim stolom na sredini. Za stolom je sjedio onaj mršavi i zamišljeno lupkao prstima.

- Malka Hamzić? - reče.

Ona samo bezvoljno klimnu glavom. Duboko disanje je ispunjavalo prostoriju i mršavi čovjek naglo ustade iza stola i čvrsto zagrli ženu pred sobom.

- Ja sam Milutin Stojanović, pukovnik bezbjednosti Jugoslovenske narodne armije, čovjek koji bi umro ili pao u ruke četnicima, što bi bilo još gore od smrti, da nije bilo tebe.

Po mršavom licu ovlaženom krupnim suzama, nije prepoznala čovjeka kome je spasila život. Nije ni mogla, jer ga u mraku podruma nije dobro vidjela, ali je u glasu bljesnula iskra koju je pamtila iz mračnih noći. Dali su joj da jede, da se odmori, novu odjeću. Njen dobrotvor, koji sebi nije mogao oprostiti zbog batina koje je primila, ponavljao je.

- Boga mu, meni su ispričali drugu priču o ženi koja je skrivala četnike.

Tri dana poslije, odmorna, sita i bez masnica na licu, sa papirom u džepu kojim joj je riješena penzija, spremala se da krene kući, u svoje selo. Na samom rastanku, čovjek, koga joj je Bog poslao one noći, dođe da se pozdravi.

- Šta god da ti zatreba Malko, šta god, ma i najmanja sitnica, samo dođi ili pošalji nekoga meni ili mome zamjeniku i bit će riješeno.

Smješkala se dok je govorio. Napokon je došla i nagrada za moju žrtvu, mislila je. Milutin Stojanović pukovnik Jugoslovenske narodne armije i dalje je govorio.

- Ako mene ne bi bilo, ovo je moj zamjenik, major Miroslav Vuković, - pokaza na debelog čovjeka neuredne uniforme.

Malkin osmijeh se sledi na licu, u glavi vrisnuše slike silovanja, klanja, miris zapaljenih kuća i nagorjelih tijela, iskeženo lice čovjeka koji dahće nad njom razbijajući joj čednost u najsitnije, nikada sastavljene komadiće.