Đedović, Mehmed


 

 

Tuđi život

 

Kada je pokušao mršavom, visokom strancu objasniti kako da stigne do Doma penzionera, izgubio se u nabrajanju ulica, starih, pa novih naziva, skretanja, semafora i na kraju postiđeno, a da ni sam nije znao zbog čega, odustao.

Ovo definitivno više nije bio njegov grad, a krajnje je vrijeme da to prizna, prvenstveno sebi. Bezuspješno se otimao osjećaju praznine usađenom podno već formiranog stomačića, kao da je nešto zaboravio, a nije imao šta zaboraviti. Tek uveče, uz televiziju, sjetio se mršavka i svog nastojanja da mu olakša traženje ružne, sive zgrade, sjetio se nekada dragog citata Jana Berana: "Te noći je derviš na putu prema istini stigao do tame."

Njegova supruga Alma tek povremeno bi se oglasila iz kuhinje, a dvogodišnja kćerkica zaigrana iza fotelje bila neuobičajeno mirna. On je gledao televiziju, neka nova lica kojih u njegovo vrijeme nije bilo, a koja su izgleda jedina bila zanimljiva, jer nisu silazila sa ekrana, ni sinoć, ni preksinoć, ni noć prije. Zanimljivo, mislio je, bilo da se govori o sportu, politici ili kulturi, sve isti ljudi. Morao se pomiriti sa tim da je predugo bio odsutan i da ovo nije onaj grad koji je ostavio. Da, ostavio, kukavički podvio rep i otišao, ali se, eto, vratio, a kao da nije. Kao da se preselio u neki drugi hladni, nepoznati grad u tuđini, kao da je uzalud u proteklih sedam godina ponavljao da njegov grad čine ljudi od krvi i mesa, da to nije samo skup betonskih zgrada, nego da ima dušu onakvu kakvu nikada neće imati engleski gradovi. Ako je i imao dušu, on je više nije poznavao. Nije poznavao ni nazive ulica, ni ljude na televiziji, a ponajmanje samoga sebe. Mislio je da niko ne poznaje sebe kao on, tvrdio da je u tome životna filozofija, a kada se vratio... eto.

"Šta je to u nama da vidimo da sve prolazi, a nama se čini da i mi i naše želje, ostajemo isti i nepromjenjeni?"

Druga voda je tekla ispod Jalskog mosta, nebo nad Ilinčicom drugo, drugi ljudi su šetali Titovom ulicom i pili prvu jutarnju kahvu "Kod Piketa", drugi momci su krišom ljubili djevojke pored Pozorišta. Krišom!? Ne krišom, to vrijeme je prošlo, pa njemu je cetrdeset i neka... Bože dragi, zar toliko? Kasno je za početke u četrdesetim, a to je, eto, njegovo prokletstvo, i da je samo to? Da može barem da sabere misli, da odnekud krene, da vidi gdje je pogriješio, da li je? Jeste, definitivno je pogriješio, samo ga strah da mu život nije prošao u greškama.

Sa Almom je sve više tišine. Otkako su se vratili, kao da je druga osoba, prođu zajednički popodnevni sati, a da jedva progovore po nekoliko riječi. Samo je čekala da zakuka, da kaže kako ovo više nije njegov grad, da ljudi žive druge živote, pa da mu nabije na nos da ga je upozoravala da se ne vraća, govorila mu je, a on, balkanska budala, ako je toliko volio svoju zemlju što nije ostao u njoj kada je trebalo, nego se vratio sada kada više ne treba nikome. Alma je mogla pričati dok ne pozeleni, a njemu nisu više trebale lekcije, ako i jesu, ipak je on svoj najbolji kritičar. Zbog toga je tišina bila izbor, karta u jednom smjeru, popraviti se i tako ništa nije moglo.

Nakon ručka bi prilegao, onda se zatvarao u sobu sa računarom, samo on i glupa mašina koja ga spašavala od ludila. Mašine su udaljavale ljude jedne od drugih, svako je postajao dovoljan sam sebi i do kasno u noć buljio je u ekran, slagao riječi u Wordu, jednu do druge, dok ne bi dobile neki smisao.

Srećom da su ljudi našli načina da se udalje, skupa znaju samo ratovati, odvojeni možda nešto i naprave. Možda? Sa ljudima se nikad ne zna.

Alma je bila daleko mlađa od njega, nekih trinaest godina, ogromna razlika kad se zađe u godine, i bila mu je druga žena.

Drugi brak, drugi život, drugi čovjek, sve ono prije kao da je živio neko drugi. Ili je ovo sada neko drugi, a pravi on je ostao onog kišnog dana u malom, trošnom stanu na Brčanskoj Malti.

Šta bi se desilo da je uistinu bilo tako!?

To je zamka života, možeš birati put, a kada ga izabereš, izabrao si, i šta bi bilo kad bi bilo, nije za njegove godine. U pravu je Sol Belou: "Čovjek se rađa da postane siroče i da za sobom ostavi siročad."

Pa, opet se ne može oteti mislima koje naviru kao pomahnitale. Dešavalo mu se to i u Londonu, u prvim danima, kada je tek stigao. Šta je samoća, osjetiš tek kada se nađeš u tuđem gradu, sa tuđim ljudima, drugi jezik, drugo sve, magla nekako gušća i hladnija od bosanske, a samoća duboka, prazna, bezoblična, neobjašnjiva. Prava samoća se valjda jedino tada i može osjetiti.

Mislio je da se tada neće izvući, nije imao ni volje, spasila ga je londonska hladnoća na koju se nikada nije navikao. Pomisao da bi zauvijek mogao ostati u zemlji hladnijoj od sladoleda, nije mu se sviđala i baš ta glupost mu je dala snage da prođe prvu krizu.

"Mnoge stvari na zemlji su strašne, ali nijedna od čovjeka strašnija nije!" govorio je Sofokle. Promašaji, krize, počeci i krajevi, tišine, na to se svodio život Fatmira Jakubovića.

Na prvoj godini Elektrotehničkog fakulteta, kojeg nikada nije volio i na koji ga je upisao otac svojom voljom. Upoznao je Lejlu i u njoj pronašao sve ono što je mislio da žena treba da ima i da zna.

"Ona živi svoj život i kada ja nisam tu i to je ono što me plaši", zapisao je tada u svoj rokovnik misao koju nikada neće zaboraviti.

Lejla je bila na glumi, puno je čitala, lijepo izgledala onako jednostavna, bez šminke i odjeće u trendu. A on, student elektrotehnike koji se honorarno, više nego uspješno, bavio novinarstvom. Pisao je za sarajevske Vecernje novine, vrlo zapažene tekstove. To je valjda jedini period života koga se vrijedilo sjecati, sve ostalo je... došlo poslije i bilo samo ostatak onoga od prije.

Cigareta je dogorjela među prstima i opekla ga, pripalio je novu i bezosjećajno buljio u svijetloplavi ekran računara po kome su kružila šarena slova: "Uključi me!"

Nije ga uključio, odlutao je dalje u svojim mislima.

Lejla je otišla u Banju Luku na dva dana, a on je nekoliko puta izašao na kafu sa Amirom, kolegicom, iz srednje škole. Jedno veče je popio malo više, ona se našla u blizini, otišli su negdje i spavali skupa. On i Amira, dva različita svijeta spojio je ovozemaljski seks.

Nije prošlo mnogo i oženio se Amirom, zapostavio fakultet, prestao pisati za novine i dobio prvo dijete, kćerkicu koju je volio najviše na svijetu. Lejlu više nije vidio, izbjegavao je mjesta na kojima bi je mogao sresti. "Bilo je jasno da ću je izgubiti ako je pronađem" , rekao bi Đole.

Pred rat je završio fakultet, otkrio da ga žena vara i ostavio i nju i dvoje odrasle djece, spakovao stvari i otputovao u nepoznatom pravcu sa namjerom da ispravi greške u životu.

"Nekome je osobina da ima zelene oči, nekome da ima crne. Nekome je osobina da jednom u životu pobjegne, nekom da zaglavi u bijegu, a nekome da i ne proba bježati. Neko pogine u bici, neko umre od gladi" , on je izabrao bijeg. Zagreb, Njemačka, Beč, London, i još jedna greška. Opet je potonuo, podlegao zamci života, oženio se drugi put i gotovo deset godina proveo u polumraku.

U kasnim četrdesetim obično je suviše kasno razmišljati o novim počecima. Gdje si došao, tu si i to je tvoj izbor, ili nije, manje je bitno. Vratio se u svoj grad, a bio predaleko da se vrati sebi, onom sebi koga je izgubio negdje uz put.

"Svako mora umrijeti, ali većina nije nikada stvarno ni živjela" , piše u jednom hadisu.

Oženio se pogrešnom ženom, išao u pogrešnu školu, radio pogrešan posao, život proživio na pogrešnoj stanici i putovao tamo gdje je najmanje želio.

Koga kriviti?

Neujednačena sirena bolničkih kola koja projuriše ispod prozora odlazeći da nekome spasu život. Prošla je ponoć i najveći dio grada spava. Tuzla nikada nije bila grad noći, to nije ni danas, mada ima sve šanse da bude. Suviše brzo je sve prošlo, nije bilo vremena za ponovni izlazak na taj ispit, glavni, na kome je pao. Ni za što više nije bilo vremena, ne u njegovim godinama.

"Te noći je derviš koji je na putu prema istini stigao do tame."



 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net