Đedović, Mehmed

Kad se Salih Garonja, nakon šest mjeseci privremenog rada u Njemačkoj, prvi put vraćao kući u Vukovlje imao je nesreću da Nesiba Puću prvog sretne na putu. Ponosno je zaustavio mercedes, otvorio staklo i veliku glavu obraslu gustom, kovrdžavom kosom, jedva provukao kroz otvor. Ne skidajući tamne naočare, iako je bilo oblačno vrijeme, upitao je:

- Bruder, molim vas, gospon, je l' se ovom štrase ide za Vukovlje?

Nesib ga pogleda, ne skrivajući odvratnost i ne propusti da ga nazove mrskim nadimkom koji je dobio još kao dijete.

- Otac te tvoj jebo, Garonja, pa eno ti kuće ispod Hamzinog đeriza, na samom mejtefištu, haman si i to zaboravio?

Salih uvrijeđeno povuče glavu rizikujući da mu uši ostanu na staklu, bijesno pritisnu gas i projuri pored komšije, proklinjući sirovi, balkanski primitivizam i braneći se od samoga sebe promrmlja:

- Šta mu za Gospoda miloga znači ono Garonja?

Prašina iza Salihovog mercedesa još dugo je Nesibu zaklanjala vidik. Kad se napokon slegla, automobil je nestao iza krivine, a Nesib mumljajući nerazgovjetne kletve nastavio prema raskršću.

Po cijeli dan bi provodio ispred Hasanovog dućana, "grebao se" za duhan i bio presretan ako bi mu neko platio mlako pivo, pažljivo slušajući i osluškujući, vječito bez razloga napućenih, kao procvjetalih usana.

Ono što bi čuo od onih koji su dolazili u dućan, zapričali se sa Hasanom ili sa njim, tumačio je po svome i uvijek bio najbolje i najpogrešnije informisan u cijelom mjestu.

- U Mine Jakubove, vele, sinoć se porodila šći, a krava joj nikako da se oteli, pomlada, pa ne mere da ostane steona, dolazio Isad veterinar triput dosad, cijelu ruku joj gurno i ništa, ili će je prodat' il' zaklat, tako Mina veli. U Bege Krpelja opet neko pokr'o pun tor kokoši, a ona njegova rospija ni sinoć nije noćila kod kuće, kurvinjska posla. U selu se priča da će bit' akcija da se naspe put, provaljen je, vele, i sve će narezat' da daju pare pa da se kupi kamen, ja sam odma' rek'o da nemam od čega dat', a i da imam ne bi dao, nek' da Salih Garonja što se šepuri s kolima po putu, ja pjehe mogu i preko živice.

Pričao bi uveče uz tanku, bljutavu i neslatku kahvu ženi koja je, opet, ne izlazeći iz kuće, znala bolje nego on šta se dešava i samo je provjeravala kroz njegovu priču.

- Nije, jado, u Mine porođena šći, neg' joj se otelila krava, ista ona za koju ti veliš da će je jal' prodat' jal' zaklat', e neće, otelila se i to otelila lijepu šarulju, hranit će je, vele, do krave i ostavit' sebi. Nije u Bege neko pokr'o kokoši, neg' su njega ufatili u ćumezu Mehe Pegambera, al' džaba, jer him je već bio zavrn'o vratove. A Salih je svom komšiluku podijelio po kilu divke, a djeci po šaku bombona, samo našu kuću zaobiš'o i od mene glavu okreće, da nisi ti šta god zakuh'o?

Smrkla se debela Ferida priječajući priglupog Nesiba.

- Nisam ženo dina mi, de bi ja... - pućio je usne, sklanjajući pogled u stranu.
- Jesi, jesi nesrećo pućava, vidim ti to u tim volovskim očima, veći si ti Garonja od Saliha, on je makar u Njamačkoj, a s tobom ja muku mučim - prodera se Ferida, uze suđe sa kahvom i izađe na česmu da ga opere.

Spuštala se noć, nebo oblačno i pred kišu, Salih ispod dronjavog jorgana hrči i nekontrolisano ispušta vjetrove, a žena stenje i kada se okrene zaškripe natruhle daske poda i svi miševi preplašeni bukom zavuku se dublje u rupe.

Oko ponoći poče da rominja kiša nad Vukovljem vlažeći stoljetna stabla kroz koja zbog njihove gustoće teško prolazi i kada pada danima. Noć je turobna i jeziva, jedna od onih u kojima stariji Vukovljani sebi u bradu šapuću Kur'anska sura, a mlađima već odavno ništa ne govore, i kada bi se usudili niko ih nije slušao.

Ne zavijaju vukovi po šumama visoko iznad mjesta, kao što su stotinama godina prije, i ne osjećaju svi onaj strah od ranije. U ovakvim noćima izgladnjeli, poluludi vukovi spuštali su se u selo i napadali stada po torovima, a ljudi su ih dočekivali i nerijetko goloruki hvatali se u koštac sa zvijerima. Prošle su godine, vukovi prorjeđali i nestali u dubljim šumama, a ljudi se zbog poplava iz ravnice povlačili više prema brdu. Činilo se da je bilo manje straha u to vrijeme borbi sa vukovima nego danas, kada su noći jednako sablasno tamne, a iz šume se prema selu spušta neko zlo daleko opasnije od vučjeg. Ili se i ne mora spuštati, ono je tu, priraslo uz ljude, kroz generacije, noć se samo čini sablasnijom i gušćom među drvećem, ustvari je najveći mrak ispod svjetla jakih sijalica i osmijeha pijanih ljudi.

Još od davnina, od bitke na Soči i na ruskim frontovima, danas rijetki, isušeni i pogureni starci bili su poznati po junaštvima koja se graniče sa ludošću i od tada Vukovljem kruži uzrečica Habiba Kusture: "Gdje prestaje pamet, tu počinje junaštvo." Po njivama Vukovlja ostali su šturi tragovi prošlosti, u magazama i hudžerama brižljivo su zamotane stare, neupotrebljive tandžare, u ljudima izbrisana sjećanja. Gen te ćutljive borbenosti prenio se na mlađe generacije i često kuliminirao na najgori mogući način.

Prošle godine ispred čitaonice u Vukovlju, na očigled stotine prisutnih, u maniru velikih gradova, pucnji iz pištolja odnijeli su jedan mladi život. Od tada se opet selom pronijela priča o prokletstvu vakufskog zemljišta na kome je napravljena čitaonica u kojoj se pilo i kockalo. Duž novoizgrađenog puta pa do u samo selo, rasuti su zamračeni objekti u kojima se kupuje i prodaje žensko tijelo, a sa druge strane ponosne starine se nisu odricale svog stila života, osuđivali blud i na svakom vaktu u džamiji molili Boga da mladima da pamet.

Kroz selo bi često odjeknuo glas grlatog Habiba Kusture.

- Ooo, Meho Pe'gambere!
- Oo, Kustura!
- Jesu l' ovo tvoja goveda u mom žitu?
- Mora da jesu, nema ih u Bratilu!

Mlađi su se smijali i prepričavali te šaljive zgode, a Habib se ljutio što ga oslovljavaju nadimkom koji mu je ostao još od rahmetli oca. Niko u Vukovlju nije bio bez nadimka, a staro i tradicionalno nigdje se nije splelo sa savremenim načinom života kao što je tu.

Habib i Meho čučnuše podno Mađara, vuku dimove, bistre zamućenu politiku i prepričavaju seoske dogodovštine.

- Veliš još more, ha? - podbada Meho.

Habib se ponosno osmjehne gladeći rijetke, žute brkove.

- K'o cura, moj Meho, ne mogu joj u kraj stat'.
- Jes' doduše, ona j' i k'o cura mogla i to bolje od ikak'e druge! - podrugljivo će Meho.
- Ha, šta veliš?
- Pa kako ti reko', kako deveraš s otijem?
- Nekad zaspim prije vremena, nekad pobjegnem iz kuće, sramota me djece, a ona ni mukajet.
- A djeca, kako su ti djeca?
- Nisu u mene djeca, u mene su curice! - ljutnu se Habib
- Pa sad si rek'o... dobro de, neka - smješkao se Meho.
- Kako će, k'o i mati him što je, ne smjeruju se.

Kad popuše, svako ode svojim putem i više se ne vide do sutra, kada čučnu na istom onom mjestu i nastave razgovor kao da ga nisu ni prekidali.

Meho u povratku kući svrati do Hasanovog dućana, uze cigara i u povjerenju tišim glasom ispriča Nesibu Pući, kako se Habib Kustura svaku noć po tri puta popne na ženu.

- Ona njegova ne mere da izdrži, pa on ide kod Avde, al' Boga ti, Nesibe, nikom ne govori, ja tebikarce vjerujem, ne bi valjalo da se čuje, stariji je čo'jk.

Nesib prihvati ponuđenu cigaru, zamišljeno klimnu glavom, napući usta i promrmlja.

- Ne sikiraj se, znaš ti mene!
- Znam, znam - dobaci Meho gegajući se uz put.

Do sabaha će svo selo pričati o Habibu ljubavniku i za sutrašnji dan već je određeno o čemu će besjediti uz cigaru, na dnu Mađara. Nije ovo bio prvi put da se na ovaj način ubija dosada i da se "povjerljive informacije" pričaju Nesibu Pući, čovjeku "od povjerenja", samo zato što se znalo od kakvog i kolikog je povjerenja. Ko god je kome želio napakostiti, više dobronamjerno nego li od zlobe, spomenuo bi Avdu koji je u kući držao pet-šest onih cura što su se mogle kupiti za dvije nadnice.

Smrče se i nebo opet nestade u mraku bez zvijezda. Meho se samozadovoljno smješkao odlazeći na počinak radujući se sutrašnjem danu.

Noć proteče mirno i on sabahom potjera krave u njivu. Čučao je, pušio, zagledao oko sebe, dovikivao, pa i maksuz uputio krave u Habibovo žito, ali Habiba Kusture ne vidje ni tog ni narednog dana.

Zaboravio je na svoj sitni pasjaluk i kajao se jer mu ahbaba nema pa nema.

Našli ga peti dan u golemom, travom obraslom i muljem punom jarku, pored samog puta. Ukočen i blijedožut, nadut od vode i blata.

Došla policija i Meho kastile, žalostan i blijed, priupita šta se desilo. Rekoše mu da je Habiba neko udario kolima na putu i pobjegao i da je odmah prebacen do bolnice, ostao bi živ, ovako...

Meho odgega putem, pognut, oborene glave. U prolazu smotri Nesiba Puću kako žuri u selo da prenese vijest iz prve ruke, ovaj put istinitu.