Đedović, Mehmed

Voda je proticala kroz mene, nezainteresovana i mirna; vukla se ostavljajući šutljivog ribolovca zagledanog i odsutnog. Više je ništa nije moglo iznenaditi, pa ni zamišljeni čovjek na obali koji se malo razlikovao od natruhlog panja. Kao da je zastala, osvrnula se, čekala hoću li poteći uporedo sa njom kao nekada što sam tekao; da zajedno zapljuskujemo obalu zaraslu u travu, milujemo tabane najljepšim djevojkama, čuvamo u njedrima stoljetne tajne, hoću li!? Učinilo mi se; istina je da jezerska voda miruje, ako i teče teško da bih primijetio.

Brojni, novopečeni ribolovci po prvi put uzimaju štap u ruke tražeći pored vode olakšanje, često na pogrešan način. Traže nešto davno izgubljeno, sebe, druge, sve po malo, a najmanje ribu zbog koje i tegle štapove od pet metara i sebi i drugima izgledaju smiješno. Poseban doživljaj od koga suze ovlaže oči u navali zaraznog smijeha je hrvanje sa dugim, neupotrijebljenim štapovima zalutalih ribolovaca koji misle da su zabacivanjem mamca riješili sve zagonetke ribarenja. Nakon prvog petljanja sa glistama, silikonom i udicom, rijetki su oni koji se vrate; ako se vrate, vratili su se. Zakače se za obalu, zabace štapove, zagledaju se u vodu i teku teško se razlikujući od panjeva, gustog vrbovog žbunja, krupnog priobalnog kamenja.

- Ne znam kako ti uspijeva, no potonuo si u ovu provincijsku žabokrečinu, u septičku jamu i vidim da si postao profesionalac u samouništenju. Divim ti se kako izdržiš, stvarno.

Tako je nedavno, krajnje iskreno i bez foliranja moje preživljavanje ocijenio Nidžo, povremeni prijatelj i brat po profesiji. Svi moji fakultetski frendovi, u mimohodu prema vječnosti, znaju ponekad svratiti, rijetko doduše, sve rjeđe, ali se desi. Ravnodušno i sa osmijehom sam primao cinične primjedbe i otvarao novu flašu. Moralo je biti nekog bolesnog zadovoljstva i u Nidži, Nisvetu, Senadu jednom i drugom, Hasanu, svima; dok su gledali u zakrvavljene oči, pratili pokrete otežale od pića. Onaj kome za vrijeme fakultetskih dana nisu bili ni do koljena, odbijao je slamku spasa i tonuo u jamu ne pokazujući znake nezadovoljstva. Radio sam to sa uspjehom i uživao, u inat. Znam da bi jedva dočekali da im se obratim za pomoć, dignem slušalicu, pozovem brojeve koje znam i nakon tri dana pića.

- Vadite me iz govana!

Samo to treba da uradim i to bi mojim prijateljima po kapljici, ili prije rječici, bilo dovoljno. To bi im dokazalo da su definitivno iznad mene i probudilo uspavanu humanost.

Vjerovatno bi pomogli, barem pokušali, i možda bi se nešto promijenilo. Šta, ja to nisam namjeravao saznati, još uvijek. Sa svojim životom sam potpuno zadovoljan, koliko god to nekome sa strane zvučalo apsurdno. Pišem knjige koje potpisuju drugi, pratim vlažnu vodu do mora i poznajem svaku kap pojedinačno. Nikome ne pada na pamet da ja ne jurim besmrtnost, ne treba mi kratkotrajna slava, pametovanje po novinama, pojavljivanje na televiziji, pozorišta, izložbe, promocije, izdaje, ne treba to meni. Veliki gradovi oglođu čovjeka do kosti, ne daju mu da zastane, pogleda se u ogledalu; znam to i meni takav život ne treba. Zbog toga i ima sve više ribolovaca, a sve manje onih pravih koji raspoznaju kapi, koji bar znaju zabaciti štap i otvoriti pivo zubima. Moje ime nikada neće biti u dječjim čitankama i ne želim drugačije. Drugima je teško objasniti, zbog toga i ne objašnjavam.

Dođu rijetko, sve rjeđe, uvučeni u nova Armanijeva odijela, izbrijani, izborani, napiju se i slave moje dobrovoljno propadanje u septičku jamu. Puštam da misle šta god hoće i znam da ću kad odu uzeti štapove i dobro poznatim putem se dovući do vode, ona me čekala, svaki put do sada.

Povremeni poslovi, od kojih sam imao više duhovnog zadovoljstva nego materijalne koristi, nisu za kasne tridesete. Suze nezadovoljne supruge, koja se nakon godina braka umorila od čekanja boljih dana, slične su kapima u rijeci, samo moćnije. Nisam objašnjavao, ni sebi ni drugima, presuda je donesena prije nego što sam otvorio usta; kriv i kao krivac sam morao gurati dalje, ili prebaciti uže preko grane jedne od mnogobrojnih, natruhlih vrba pored vode, ne bi bio prvi. Znajući da vrba nije ni za što i da bi sigurno pukla pod mojom težinom, da bih se od tog pokušaja okupao u hladnoj vodi ili slomio nogu u najgoroj varijanti, odustao sam od te ideje, a za drugom nisam ni tragao. Pored vode se čovjek navikne na čekanje i sve češće dolazi da šuti i čeka.

Ostavio sam prijatelje da trče za karijerom i u žurbi prelaze na crveno, družim se sa manje ambicioznim, sa onima čije lice nikada neće biti na centralnom dnevniku državne televizije, koji nikada neće napisati roman godine. Ponekad zatalasam zamućenu vodu oko sebe, čisto da lakše zabacim udicu, pa šta upecam, a ponekad mirujem i čekam.

Na šta bi ličio život da je savršen i u njemu ja, ovakav? Večeras ću barem imati obilnu večeru, trza na oba štapa, nije valjda jedna progutala obje udice, kakve sam sreće...