Dizdarević, Zija

Tifanu je sedamnaesta godina a odbacio je starijim momcima kamena.

- Bogme, ti se opasa snagom, - rekoše.

Tifana sunce prži više i jače od druge djece na Koševima. Onako goli na pijesku oni crne i miruju, a on skače, bocka ga pod kožom, prepun je i sve se prevrće.

Ustaje. Zabavljaju se on, sunce i vjetar.

Tifan ne zna...

Prolazi mahalom. Gola ruka djevojačka zabijelila se ispod šala i usjekla mu se u pamet. Neko se "vrcnuo". Poslije lupnuše kapci i on zna da ga odozgo neko gleda.

Oblilo ga sunce i Tifan je golem. Nadima se u prsima kliktaj, pas je spušten malo naniže... Možda se sve pendžeri tresu od silnog koraka... Da li ga gledaju? Nakrivio je fes na obrvu, dobro ga naturio na lijevo oko, digao ruku i krisnuo. "Krisn'o k'o vrijeme" i izvrisnuo iz sebe djetinjstvo.

Odjeknulo po mahalama. Kao uvijek. Zgledali se sokaci. Kasaba dobro čula.

Tifan se zamomčio.

- Tifan krisn'o neki dan kroz Pavlovac!

Momčili su se dotada i drugi. Odraste sin pod prijetnjom i šipkom, počne pomagati ocu na njivi ili u dućanu, rjeđe ide sa djecom i - jednoga dana ne otrpi da ga udaraju. Ocu vikne "neću!", pobjegne iz kuće, ne vraća se dan-dva; ako je otkrio čekmedže sa ušteđenom crkavicom, buntovno je pokupio prije bijega, sastao se s "mladićima" i za dvije noći "prolumpov'o", nakrivljujući kapu, vrišteći i ačeći se k'o da je njegov čitav svijet. Poslije bi očeva huja malko popustila, "sin mu treba za pos'o, a vala i vakat je da od njega postane čojk, šta će mu ženskonja", nađu se i posrednici, stariji ljudi i - momčić stidljivo spuštenih očiju vraća se pokajnički kući. Ako mu otac još ponudi cigaru - ko je k'o on! I počnu noćna lutanja kroz blatnjave mahale i ispod preživjelih polomljenih mušebaka.

A Tifan nije imao oca. Nije mu sasvim jasno kada je nestao onaj ogromni bradati starac što je kao grmljavina vikao na stariju braću, oženjene ljude i "držao hin na uzdi", što je njega stavljao na krilo, podučavao ga u psovkama, vježbao kako će nejakom ručicom udariti majku po obrazu tako da pukne. Nekako mu mutno u sjećanju kako je to zapravo prestalo sašaptavanje braće po ćoškovima, sakrivanje nekakvih boca u džepove i tajanstveni odlasci "na akšamluk, samo da stari ne vidi". Onda još nije znao zašto veliki ljudi strepe (a on se grohotom smije) kad starac počne psovati i prijetiti, zašto se otac nikad na njega ne izviče nego materi prijeti: "da mi ga nijesi taknula". Nije znao za šipku, a kad ga je jednom hodža u mektebu izudarao, otac je toliko galamio nasred čaršije i podnosio hodži šaku pod nos, da je sve odjekivalo. Drugi put ga je kadijin sin nehotice udario kamenom u glavu, a Ahmetaga, videći krvavo čelo svog sina, odjuri u kadijinu avliju, prođe pored preplašenog krivca i isprebija kadijinu sluškinju na mrtvo ime, ni krivu ni dužnu. A kadinica je vikala "aferim! aga, živ i zdrav bio, opameti rospiju!"

Sve je to bilo mutno i davno i starija braća njega nisu smjela krivo pogledati, a djeca po čaršiji i sokacima bojala su ga se, jer je "zadijevao" i odmah za kamen prihvatao. Iđaše u tuđe kruške, a kad bi ga uhvatili, plazio je jezik i nije se nikog bojao.

Mati je uvijek bila nekako po strani.

A jedanput su po kući bili svi uplakani, njega su poslali na ulicu da se igra, nešto se čudno spremalo, nešto je počelo drukčije, oca nije čitav dan vidio. Najstariji brat, Rizo, stao je glasnije govoriti, zapovijedati, mati je tužno i zabrinuto poslovala, a oca nije bilo. Tifan se otada ne snađje. Potegnuo ga jedanput Rizo za uho, jako, on bijesan viknuo oca, prijetio. uhvatio za drvo i bacio na brata. Izlemali su ga dobro: "Što je kopile uhvatilo fursat!" Djeca na ulici izmijeniše se. Prkos, borbe, razbijene glave. Bio je prečesto sam protiv svih. Neukrotivo se zalijetao među štapove, udarao i ostajao sav krvav i uplakan. "Sada nejmaš više babe, bolan, šta nam moreš? eto, za inad!"

Tada je prvi put osjetio majku. I kajanje što ju je nekad udarao. Gladila mu je izubijanu glavu, prala, zavijala i uvijek nešto savjetovala. Poslije trke i tuča i bježanja rasplakao bi se u krilu i bilo mu je toplo i blago i volio je majku. Ali zamalo i - opet je jurio, svetio se i skakao ne mogavši skrasiti se u mirnom ležanju. Bijeg, vriska, pa opet - mati.

Braću nije volio. Zašto su na njemu silu pokazivali i s majkom osorno govorili? Kakva je strašna bila ona noć u kojoj se on prevrtao mučen prigušenim otrovnim glasovima što su dolazili iz majčine sobe: "Mi ćemo se odijeliti!... šta hoćeš... eto ti on, ti ga hrani!... njemu si mati, a nama maćeha... moja je njiva kraj rijeke... moja je livada... pobogu braćo popili ste mu sve... od šta ću živiti!?... Ostan'te ako Boga znate... šta ću jadna... Šta me briga, imam i svoje dijete... Meni to zapada, to je moje hise... ja ću na sud, ti si žena i ne umiješ, smešćeš se... Šuti! Eto ti krava i tvoji dukati..." onda jecaji i on je počeo stenjati da ga čuju ne bi li prestali i bilo mu mučno, a nije znao šta se to događa.

Ostao je sam sa majkom, čuvao u sebi čudnu a pridavljenju mržnju prema starijoj braći, gonio kravu, nosio iskrpljene čakšire, ležao po pašnjacima i tu, na širini, zabadao nokte u ledinu iskaljujući se. Mati je uvijek imala nekakve brige i kršila ruke: ko će uzorati, kamo sjeme, suša, šta ćemo zimus, porezi? a on je bjesnio zašto otac nikad tako ne jadikovaše.

Išlo sve "na tanje". Ponekad bi Rizo namrgođeno dolazio, mati se tužila, slijeganje ramenima: "I moj zanat slabo ide, težak zeman nast'o, jedva se kraj s krajem..." Tifan osjećaše da je njegovoj majci ipak najgore i da joj nema pomoći od mrskog brata. Kad dođe u šesnaestu godinu, ručci i večere postali su gladni, mršavi, a od materinih svadbenih aginskih dukata ostale su uspomene.

Mati je bespomoćno gledala.

On nije umio misliti.

Braća i ljudi savjetovahu: u najam!

U to doba počeo je osjećati sebe. Kad se u sutone vraćao s kravom pored rijeke, kad su brda oštro odudarala od večernjeg neba, a umorna i ojađena sevdalinka plakala nad sirotinjskom Karanfil-mahalom, on nije znao šta je to, ali se u njemu rađalo, drhturilo, pogled je nosio poluželje sa pjesmom negdje na one daleke bregove i sve je to treperilo u njemu i oko njega, a on osjećaše želju da potrči, poleti, zagrli... U snovima se krvavim nožem svetio nekome, jurio preko blistavih voda, trzao se i budio s pomišlju na neku dragu pjesmu.

- Šta ćemo, sine, kako ćemo deverati?

Uzbuđen, on je praskao:

- Krašću, ako ne mogne nikako!

Bilo je kod kuće jadno i mračno: noću je izlazio i lutao besciljno. Mislio, sanjao hodajući, bježao od vječite izgladnjelosti i sretao šaptanja po budžacima. Uzrujano se skitao između noćnih mahalskih razgovora, osluškivao zaklinjanja, padao u blato, bojao se nečeg, mislio na žene iza zidova. I sve je nešto nenadano i milo očekivao i teško se vraćao kući. A sutradan je bacao kamena, rvao se, umarao, trzao.

Rizo majci preporučuje: "U najam ga kod Memišage podaj! Nek sam zarađuje! Pokrepaćete od gladi".

Između Tifana i djece na ulici vijugala su se ljeta, proljeća, jeseni. Azgin, siroče, aginski prkosno, ostajalo je usamljeno i razraslo se čudno. A poslije noćnih lutanja i teških snova sjedio je sam pred kućom, dok su gomile prolazile mimo njega jureći u daljine.

Odraste i razvi se Tifan između slabosti majčine, uspomena na "stari, dobri vakat", uspomena koje su se kod njega uvijek vezivale za predstavu svemoćnog oca, između usamljenosti, sirotinje, mržnje i neispunjenih želja. Odraste odvojen, tuđ, drukčiji od ostalih.

A kad je mladost prerasla i njega samog, jednog sunčanog ljeta, on je nakrivio fes i krisnuo.

Od Tifana je postao momak.

Tog dana mati je rekla:

- Ostavi nas čitav svijet, skapaćemo. Prodasmo i kravu. Rizo je rek'o da doješ u Memišagin dućan da se zdogovorite. Gledaj kako ćeš...

Majčine oči samo što ne plaču. Bolećivo-ljut, Tifan je rekao:

- Dobro!

... A što li se Rizo brine za njega? Šta mu se pravi k'o otac? Šta hoće? Ogorčenje na tutorski stav bratov približavalo se Memišaginom dućanu.

Bila su trojica: Memišaga, Rizo i kadija:

- Ti si, Tifane, odrast'o, pametan si i vidiš da ti mati slabo živi. Kuća pade tebi na glavu, valja ti se nekako prometnut', nisi više maksum. A meni briga, brat si mi, pa ja k'o rekoh da te đegod smjestim

...Mati ima uplakane oči...

- Evo, Memišega mi k'o ahbabu izaje na ruku, ti ćeš, biva...

"Večeras nećemo imat' šta jest'..."

- ... biva u njeg u najam, čuvat' ovce i malo po kući radit'...

"Šta li će kadija vođe?"

- ... i 'vako pazarom u dućanu pomoć' a on će ti dat'...

"... Memišaga je njeki dan šegrtu puk'o šamar, a na fijakerdžiju se izder'o k'o na šćene..."

- ... on će ti, biva, dat' haljine i jedne opanke na godinu i nešto ajluka. Mati ti more prić' meni, pa - đe mi tu i ona, živićemo, a ajluk ti ja mogu šćedit', svakako nejmaš u što trošit', šta će ti. Je l' tako, Memišaga?
- Tako je, brte bogme.
- Je l' ovako, Hakimefendija?
- Vallahi, baš bratski, tako je. Ne mere bit' hinle. Sa slikom prazne i sirotinjske kućne samoće preplitale su se misli na pojate, noćivanje po jaslama, čobansku pokornost, kletve, stiješnjenost u tuđoj kući odakle se ne može noću izlaziti, poslušan život gdje se ne luta, ne praska, gdje je sve kako drugi hoće.

"A moj ajluk da ćuva burazer? A mati..."

Kadija se smiješi i hoće da ga prijateljski lupi po ramenu, a znojava ruka je strahovito odvratna.

Memišaga tobože ozbiljno gleda pravo u oči i čeka. Pogled neprijatan kao mrak iz kog nešto vreba.

Rizo brižljiv k'o pravi brat traži ćage i murećef, a sve šara očima...

... Tifanu je sedamnaest godina i juče je iskrisnuo iz sebe ogorčeno djetinjstvo. Sad - najam!

Slika izgladnjele majke i kuće izgubila se. Ostala mučna tišina. Zarobljenost među tri zvijeri...

Neću, neću. Neću!

Razjareno je digao ruku kao da se brani i kriknuo još jedanput, da nadviče sebe:

- Neeeću!