Dizdarević, Zija


 

 

Prvi nemiri

 

Vjetrovi su lumpovali nad gradom bijesno k'o đilkoši, noć je bila nemirna, topla, šuštalo je suho i prigušeno i Rustem, mučen neshvatljivom i neodređenom tjeskobom ili ustreptalošću, skoči iz dušeka. Uvrnuta lampa iznad usnule majke škiljila je, braća povaljana jedno preko drugoga, otvorenih usta, disala su duboko, dubok mrak zija iza pendzerskih okana, sparina i noć, svuda nadaleko samo noć. Prekorači oprezno dječje razbacane noge, ona daska pored vrata zaškripa, on prestravljen stade gledajući u majku, iznenada probuđenu.

- Ku' ćeš, sine?
- Ne mogu da spavam, idem prohodat'.

Sokakom je letjela prašina, crnili se negdje naprijed orasi sa širokim krošnjama, a iza njih je golemo, čudesno golemo polje sa ispucanom zemljom i suhim strnjištima, sa plastovima čije sjenke uvijek podsjećaju na bajke o džinovima, polje je mirno i drago i u njemu je uprskano svih šesnaest Rustemovih godina. Škilje lampe po zaspalim prozorima. Duboko skriveni u tamu pod nadstrešicama šapću djevojački glasovi ili se to Rustemu samo čini, gluho doba je prošlo, a vruć vazduh i šumovi pretvaraju noć u uzavreo kazan i sve nešto Rustema bode, baca u toj uzavrelosti. Prolaze kuće naherene, nagorjele, poznate, mrke, davnašnje kuće mahalske, ovdje iza ovog prozora spava Fatima, tamo je Zilha, a ondje je, eno, lani, naslonjena grudima na mušebake, bdila Lejla. Pronosi vjetar pokraj Rustema slike mirisne i teške u onoj sparini, pade mu na pamet kako su ga obijesne cure proljetos nizašto ismijale pa se on zacrvenio i sramotno pobjegao, sad se zbog toga opet zastidi, nekakav kamen zape mu i on posrnu.

Gonilo ga nešto da se zaustavi gdjegod pod pendžerom, da zvizne ili prigušeno zovne, "evo ovdje je Zineta, nejma ni ona više od petnes godina a ašikuje, da je zovnem", ali je nekako sve brže odmicao, neodlučan i bojeći se ni sam ne zna čega: te bi li ona izašla, te šta bi razgovarao s njom, kako bi se opravdao što je budi, pa da ga kogod ne vidi i se tako, u bojažljivosti, on je stalno osjećao negdje u sebi raskalašeni smijeh jedrih djevojaka:

- Ha-ha-ha! Vidi momka, kad li skoči, kad li se zamomči! Hi-hi-hi! Pa što ne rasteš, bolan ne bio, kad ti je stalo do ašikovanja?

Bježi Rustem od te svoje prve momačke sramote, sve brže juri, a kanati pored njega prolaze krivi i mrki i kao da se sašaptavaju i gurkaju podsmješljivo.

Krijući od matere, on se prije neki dan prvi put obrijao. A već dva mjeseca ima kako, usred bezbrojnih jurnjava za dječacima, najednom stane, zamisli se i prkosno ćuteći ode duboko u polje ostavljajući djecu da se sama igraju. Osjećao je da mu igre više ne priliče, htio je na neki način da se otrgne od dječaštva, da ga i drugi počnu drugčije gledati, sve se više tuđio od djece, a među odrasle nije smio, otjeraće ga, i tako se mučio u svojoj usamljenosti. I kad su ga prva oprezna prilaženja djevojkama dovela do podsmijeha, on se nekako još više uvukao u se, a zamrzio djecu što su ga uporno mamila u igru.

"Ja nisam više k'o oni!" uvjeravao se idući u berbernicu i poslije poče otvorenije gledati u oči drugima. Samo ne smože hrabrosti da zaustavi Zinetu kad preko sokaka nosi đugume s vodom ili da se slobodno javi Fatimi, i to ga je jedilo. A sve je više i sve upornije navraćao misli, ni sam ne osjećajući kako, baš na crvena ženska stopala u nanulama, na izvijene i kao luk nategnute grudi, na ruke gole do lakata, teške, okrugle i bijele... bježi Rustem kroz vrelu noć, a prate ga slike i on posrće.

Polje je i strnjika pod nogama šušti. Naslućuju se pod oblačnim krpama naokolo prostranstva prašnjiva i žuta, negdje daleko su gola siva brda, a ravnica vuče naprijed, zove tihim bliskim šumovima. Rustem tone u polje.

- Fiju-u-u! - zanosi ga vjetar i trza se kaput na leđima.

A što ja nju nisam zovno? Mog'o sam polahko, polajlage, pa kad izađe kazati joj da, eto... ufatit je za ruku... hoću... - i u taj trenutak bi se nasmiljeno jasno pojavljivao u sjećanju dobro poznati prizor: on sam, oko njega djevojke i smiju se prodorno. Hi-hi!

"Pa i drugi su vako isto bili", buni se pred samim sobom i sve mu više krivo što ne zovnu koju djevojku. Toj noći, toplom mirisu prašine i slame, tome prostranstvu i uzavrelosti oko Rustema tako je neodoljivo, tako silno nedostajala žena. Vjetar je zvao:

- Fiju-u-u! Zi-ne-ta! Fa-a-to! Cu-re! Že-ne! Fi-ju-u!

Vjetar je urlao, vapio, cvilio.

Rustem juri sve brže, krv bije u sljepočnicama i kao po taktu ponavlja: "Što nisam? Budiću je".

Od toga nešto kao zasija u glavi, izgubi se, pa opet sine. Rustem vidi debelu pletenicu kako maše i lupka po punim - zategnutim leđima, sjeća se, to je Hajrija jedanput prošla ispod njegovog pendžera i baš tako zamahnula glavom da joj se zatresle pletenice, zatim ugleda Lejline kao višnja tamne usne, raširene, a između njih se kikoću zubi, pojavi se kao u snu nečije jedanput ugledano koljeno, i Rustem juri kao mahnit, čini mu se da će od jurnjave te slike oživjeti, sastaviti se, sad će, na, pred njim iskrsnuti žena... Šume vjetrovi pijano i bude povrh polja tužnu, nikad nepjevanu pjesmu. Rustem je pun nečega toplog, zanosnog i dirljivog od te pjesme, nabrekao je i iz njeg prijeti da provali otežalo osjećanje tuge i usamljenosti.

"Uh", s mukom se suzdržava i grize usne. "Šta mi je, kog vraga?" a navire ispod grla snažan grč i suze se, ko zna zašto, kupe u očima.

Ide Rustem kroz noć i pusto polje, ide i plače od vrele želje za ženom. A noć tamo nad Sivcem napukla i kroz tu pukotinu provlači se kradom i bojažljivo modar trak svjetlosti. Očiju od suza zamagljenih, kao ne shvatajući nešto, Rustem se duboko u ravnici zaustavio s jednom nogom ispruženom kao da je htio koraknuti pa se predomislio, stoji tako ništa ne misleći, vjetar duva i suši mu obraze, svjetlost se širi i osvaja, on još stoji dugo, stoji nepomičan.

Tiho i sve tiše gude mali zdepasti plastovi:

- Zim-ko-o! Fa-to-o!

Budna i zabrinuta najka ga je u sabah dočekala.

- Đe si bio, ako boga znaš?
- Nigdi - disao je umorno sav prašnjav.

Mati s bolom ćuti i gleda. A Rustem, pošto se onako obučen bacio na šiljte i poćutao nekoliko časova s rukama pod glavom, otkide s mukom, brzo izgovarajući kao da se želi što prije rastati s nečim neugodnim:

- Majko, ja hoću da me oženiš... odmah... brzo... vakat mi je!

Pa pred novom navalom stida okrenu glavu od matere koja se umirena, nečemu tiho smijala.


 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net