Dizdarević, Zija

Dokonica bez kraja. Čaršija tupo zuri u prazno, lovi muhe po "havi", dućan se s dućanom bezvoljno dovikuje, bolesno sunce leglo po prašini i miruje.

Ibrahimaga, raspojasan, izuo se i noge podvio pa stenje za tezgom.

Avdibeg sjeo u kahvi, znoji se i misli "kako se čoek, im'o-nejm'o para, osaniše pa se ne zna šta će na 'voj božjoj žegi".

Mujaga bi spav'o, "ama mu teška glava, a sparina je, pa se ne mere".

Iščekivanje.

A u kancelariji sreskog načelstva skinuti kaputi. Mesnate, oznojene ruke i od duhana požutjeli prsti leže nemoćno na aktima. Svod kao da je pritisnuo tjemena. Ekspedit otpuhuje. Vruće. Lijeno.

Iščekivanje bez cilja.

U mesari zuje ose. Latif se ne miče, nekako mu svejedno sve na svijetu, gleda u Subhijinu krojačnicu i nečemu se dalekom, neodređenom, ali ugodnom otuda nada. I sjedi. Iščekuje.

A Subhija, "makar i grihota bilo", skinuo fes pa svaki čas briše znoj što mu se između rijetkih dlaka cijedi niz lubanju. Zaustavio šivaću mašinu i pospano gleda u šegrta koji se prži nad razgrijanom peglom. E, baš se ništa ne mere radit' od ove omore! Uh!"

Muro u svojoj "ćerhani" prislonio novine uz nos pa napreže kratkovidne oči. Han mu pun. Pungo po stoti put prelomljenom iglom zašiva hlače što mu ih je gos'n pisar, prije godinu i po, velikodušno poklonio. Luka "baskija" zaviruje u košulju i "trijebi se". Ibrahim "ćosan" se kune da je "one onamo hefte, kad 'no je iš'o sa slastičarem Musinom na Ban-brdo, zaradio za dva i po dana banku, a baška što je tamo jeo sira i kajmaka". Postepeno, u glavama počinju da kuckaju misli: "Đe bi se, ovo, ručalo? Kako bi se štogoderce oparmačilo?"

Pukla čaršija, duga i uska, vuče se kroz ljetno prijepodne, njiše i uljuljukuje ljude i golica brigama:

- Šta bi insan sad radio, de?
- Da okrenemo ražanj pa da "akšamluk" kurišemo?
- Uh, pos'o je to, brate! Ko će se tol'ko umarati'.
- Pročita l' ti đeride, Mujaga, šta ima po dunjaluku?
- Jok, vala. A što'š ćitat'? Umro ko ćit'o - umro ko ne ćit'o! K'o da nemam drugog posla!
- E, baš mi iz usta ote! Šta me briga za svijetom ? Nek sam ja živ i zdrav, a drugi... e, baš je žega! Nego, šta bi ti sad radio, de? Imaš li išta pametnije?

Prašina. Neko daleko ljetno zujanje, melanholičan zvuk dosade koji se i ne čuje i ne osjeća. Žuti prsti pomakli su se sa stola.

- Je li šef otišao?
- Odmak'o je stari podaleko. Ne boj se!
- Vala, da i mi malko odahnemo! Ubi me ova tinta.
- E, omrzoše mi slova zbog ovolikog pisanja - eto ti!
- Ko bi na ovoj vrućini po vazdan pis'o, ako boga znaš?
- Uh, a kad će ručak?
- I šta ćeš radit' do ručka?
- Baš, šta bi čovjek sad, na ovoj sparini?
- Izmisli štogod, de!

U Subhijinom mozgu sivo. U mesari težak mir.

Nad nepokretnom kasabom vise olovna pitanja: Kako da se pobjegne od vremena? Šta da se radi?... Pungo krpi hlače. Luka pucketa i predlaže:

- Da se iscijepa kod Ibrahimage koji tovar drva. Ako ništa, ručaće se. A u mene trbu' pjeva k'o gošćica.
- Jest, ako budne.

Onda je negdje kroz čaršiju odjeknulo:

- Latife, daj meso, ja ću zerzevat, pa da napravimo pršulju!
- Bogami baš, dobro si se sjetio!

Ču se to po dućanima i "ćerhanama".

- Mujaga, mogli bismo i mi pršulju napraviti?
- Hajde, de! Brže će nam proć' ovo do podne.

Kancelarije se pokrenuše.

- Da se porežemo, svak po dva dinara, pa da pojedemo jednu pršulju!
- More se. Svakako starog nema.
- A daleko je ručak.

Zatim ruke, debele, tanke, oznojene, žilave, dugačke, oble ruke uzimaju noževe i polako, nasitno sijeku meso, slažu paradajz, paprike, luk i to meso, dugo, neizmjerno dugo slažu sve to u plitke zemljane posude i nose. I dok u pekarama cvrče pršulje, dok miris golica čaršiju dajući smisao životu, u glavama niču vesele predstave i nižu se sjećanja na prijatne, masne zalogaje.

- Eh, što ti je insan! Prije po sahata k'o ubijen u glavu, a sad znam što živim - mudruje Avdibeg.

Olovna pitanja skinuta su s neba.

... Kad su se iz "Murinog" hana razišli, svijet je jeo vruće pršulje. I Pungo, opazivši u prolazu puna usta Subhijina kako halapljivo mljaskaju iznad krcate posude, iskreno, iz dna utrobe zaželje:

- Eh, da mi je barem samo jednom umočit'!