Dizdarević, Zija

- Čuj, počuj! U Ramiza Klisure nestala je krava! Ko je vidio il' čuo đegod za nju, neka prijavi na ovčinu dobiće bakšiš! Čuj, narode, počuj!

Mujo "telal" izvikuje, desno oko hoće da mu iskoči. Kleca on na onu kraću nogu i pomiče se poslije svake "objave" za pet ćepenaka naprijed. Djeca se skupila, zabadaju, vuku za tur, uživaju pakosteći:

- Ha, ćor-Mujo, drž' škiljavog Muju! Đe si, ćoro!
- Bjež', djeco, nalet vas bilo!

A čaršija se smije. Iskežena lica iza "mangala", oči što zlobno škilje, ruke sa mokrom krpom spremne da je sad bace u nos Muji telalu. Težak, zagušljiv mrak vlažnih dućana gleda Muju neprijateljski. A on samo ide, viče po dužnosti, i već je sračunao šta će kupiti novcem što ga je dobio za ovu "objavu" o Klisurinoj kravi. Brani se od djece i pravi da ne čuje što mu čaršija dobacuje:

- Izbeci oba oka na njih, Mujo!
- Udri ga tom kratkom nogom!
- Drž' desno!

Nije htio da sluša sva ta sto puta ponovljena šegaćenja na račun njegove prazne lijeve očne duplje, na račun kraće noge, na račun njegova života. Osjećao je u sebi gađenje prema toj zajedljivoj čaršiji što svaki dan ispija stotine crnih kafa i izmišlja stotine načina, da ubije, izmrcvari ono beskonačno provincijsko vrijeme. Koliko su puta njemu bacali štap među noge i on se skljokao u potočić, "pljacu" što teče stranom čaršije, koliko puta su mu dali cigaretu sa barutom, pa on sprzio usne i nos, koliko puta su se pekar Hamdo, kafedžija Asim, bakalin Ibrahim, trgovčić Marijan i pisar Meho, ovaj, onaj, sva čaršija, Fojnica, koliko su se puta oni slatko cerili svojoj šali, a on bio bijedan, možda izgladnio, možda promrzao, ponekad bolestan! "More telal je on, šta on zna, more podnijet'!" A kad bi sjutra on, pritiješnjen zimom i trbuhom, došao i plašljivo zatražio duhana, šećera ili brašna na veresiju, gomilali bi se prigovori i odbijanja: te "Imaš li pare?", te "Kad ćeš staro platit'?", "Manje puši!", te ovo, te ono... i Mujo je konačno više nesvjesno nego svjesno uvidio da on živi tu kao stvar kojom se čaršija igra, veseli, koju baca i uzima, i da on, Mujo Kučuk, zvani Telal i telal stvarno, nije niko i ništa, da njegova crijeva i srce i bubrezi i ruke i mozak, da je sve to zajedno izopćeno negdje ustranu, naniže, da on, Mujo čovjek, životari sam usred ljudi, sam, i da oko njega nema nikoga.

To ga natjeralo na ćutanje. I svakim danom sve je teže bilo dobiti riječ od njega. Samo "službeno" izvikivanje telalskih i opštinskih stvari.

Zamrzi Mujo telal čaršiju i cijelu Fojnicu. Osjeti to čaršija i uvrijedi se. "Fukara pa dig'o nos!"

... A vrijeme se cijedilo niz drvene, polutrule krovove kuća. Noćobdija Šemso kida svaki dan po jedan list iz kalendara.

Nižu se listovi.

Došao Ramazan. I post. Izgladnjelost. Srdžba. Nabusitost, "huja", nervoza, "Čovjek posti što mora da posti", onda mu krivo na svakoga, jer i tradicionalna ramazanska "huja" pretvara se u mržnju na onoga ko ne posti a trebalo bi da posti. Gledaju ljudi nenavikli na glad, ljute se na sve, iskaljuju na kome mogu svoj bijes i bivaju iz dana u dan sve nepodnošljiviji. Trgovci osorni s kupcima, očevi tuku djecu, prazna crijeva stvaraju zlobu, ljudi se podmuklo izjedaju. Peti dan ramazana neko reče u Asimovoi kahvi:

- Muju telala vidjeli de žvaće u ćorsokaku, iza kuće...

Šesti dan kasaba je bubala:

- Mujo telal, fukara i muhtać svakome, neće da posti, digo glavu pa zavilašio k'o neslan ovan, a pljuje na din i post!

Sedmi dan se u Ibrahimovom dućanu donijela odluka:

- Zar sav svijet postit' a Mujo jok!? Da ga potabamo! Da ga naučimo dinu i postu!

A osmi dan bi egzekucija.

Išao Mujo oko ićindije gladan, ufitiljio pa se lomi ulicom i zamiče kući da spremi "iftar". Išao i taman mislio kako će pomoći Porči da istovari jabuke budimke pa tako zaradi tri-četiri dinara, kad zovnuše:

- Mujo! Hod'-der!
- Šta je?
- Hodi ovamo, da ti nešto kažem!

Uđe Mujo u krojačku radnju, upade među deset mrzovoljnih dušebrižnika. Dočekaše ga oči, tuđe, ledene.

Mujo ćuti. Čeka.

- Ti ne postiš, Mujo, a?
- Ko, je l' ja? Postim, brate.
- Ama vidješe te ljudi de jedeš, kako ćeš bolan svoj din ostavit' pa ćafir postat'?

Muji dosadno govoriti, a odvratna mu laž, čeka da završe svi pa da ode. Ćuti.

- Pa ti nama ne reče što ne postiš?... Ču Mujo kako neko iza njega okrenu ključ u bravi. Steže mu se nešto i on nasluti zlo.
- Postim, braćo, šta vam je!
- Jok, videli su te ljudi. Pa ti bolan spao na nas, živiš od naše muke, a mi da moremo, a ti da ne mereš gladovati. A farz ti je, dužnost jedna.
- Pasjaluk činiš, Mujo. Nagoniš insana na grijeh.
- Brezobrazan si, Mujo!
- Mi moremo, a on ne mere!
- Svinja si, Mujo!
- Da ga potabamo!

U zamoru i među deset glasova koji nalijeću, nije mogao da se snađe. Na kraju vidje šta je i kako je. Strah ga obuze, deset ljudi mu se približavaju, njemu se čini kao da im iz očiju vire šape, kandže, vile, te oči bodu, prilaze, hvataju ga... čupaju.

- Pustite me, braćo, iftar će, čekaju me djeca kod kuće.
- A, jok! Hoćemo te naučit' kako'š postit'!

Muji oko zape za sto i učini mu se taj sto kao džehenem, golem, strašan. Drhtao je. Uhvatili ga i podigli.

Urliknu čovjek na stolu, tankih stegnutih ruku i prestravljen. Neko se nasmija. U jednoj ruci pokaza se duga, debela šipka.

Digoše mu noge u vazduh i vezaše "falakama". U taj čas bi mu svejedno. Čak mu pade na pamet da mrzi, da prezre ove ljude, da pljune na njih. I on pljunu.

Pade prvi udarac po golim tabanima. Muju zabolje silno, bol mu dođe do grla, tu stade i... puče i drugi udarac, pa treći, četvrti... dvadeset i pet.

Onda ga pustiše.

Sađe sa stola, osloni se na otečene tabane, pogleda onim jednim suznim i krvavim okom po tom čaršiskom tribunalu, po fesovima i masnim niskim bakalskim čelima, zagleda u dvadeset zadovoljnih, sjajnih i zlobnih očiju i htjede da kaže nešto strašno, ogromno prokleto, htjede... i prekide se. Dođe mu najedanput da ne kaže ništa, da ćuti kao prije, da tako ove mrske ljude do kosti uvrijedi, da im se tako osveti. I zaćuta Mujo očajno, mučno kao da je kriknuo, zaćuta glasno, zaćuta rječitom ćutnjom i muklo, bezglasnim jaukom nad zločinom čaršije. Onda se okrenu, otvori sad već otključana vrata i izađe. Top puče.

Tako Mujo okaja grijeh koji nije počinio, a čaršija se nekako iskali. Jedan od desetorice neuvjerljivo reče:

- Neće mu više ni u snu pasti na um da jede uz ramazan.