Dizdarević, Zija

Avdana Mujkića mučilo je jedno saznanje. Sjedi on od jutra do mraka na ćefenku, narod prolazi čaršijom, poneko se - ama urijetko - i navrati u ducan, jedan star, pozelenjeo kamen proviruje ispod donjeg ćefenka, umorno gamižu dani pokraj Avdana Mujkića, trgovca na malo, a on sjedi, i ustaje, i premeće, ne znam koji put, pô vreće pirinča iz jednog ćoška u drugi, pa onda dugo mjeri pogledom ogoljelu unutricu svoje ćerhane, a sve očekujući da mu neko iza leđa bahne i slatko ga iznenadi:

- Merhaba Avdanaga, deder mi, imana ti, izmjeri za trines kruna karaboje!

Sjedi tako Avdan u opustjelim danima ovog nakaznog vakta "što insanu ne da ni živjet' ni umrt", samuje i čeka. Pa kad akšam padne, on se protegne, spusti gornji ćefenak, priklopi i zaključa dućan i pođe kući. A u mislima prebraja šta je danas pazario i zna napamet ko mu je došao i šta je kupio i koliko je platio i zna svaku paru kako mu stoji u natruloj ladici i čini mu se da zna kad je koja para stigla i kroz čije je ruke prošla. Zna Avdan to sve, nehotice sračunava već naučene račune klateći se čaršijom:

- Eto, sabahile mi dojde Arifa Mujanova i odnese dva safuna, po tri dinara - šest dinara, platila je namah; pa se oko podne navrati Emin i uze paltu, ćibru i ćage i osta mi dužan, k'o veresija, grom joj oči izbio i ko je izmisli; i njekako do ićindije haman ne bi nikoga. Istom u ićindiju odnese ona Suljagina po frtalj kahve i frtalj šećera, sve biva deset dinara, i još u akšam pazarih ćetiri svijeće po pô dinara - dva dinara. Hele, pazarih, šućur Allahu, osamnes' dinara u gotovu i tri i pô dinara veresije. Malo brte, malo, jakako, nejma ni bešluk ćista ćara, a valja živit', valja na se, u se i poda se, a haj' ti živi kad pazariš osamnes' dinara na dan, a porez k'o džomba, izjede sve. - Zbraja i premišlja Avdan i vidi da ne može na kraj izaći, teško mu, najvolio bi da nije ni počeo računati, a brojke mu se opet same natiskuju na jezik, i on, hoćeš-nećeš - proviruje kroz te sive brojke u svoj život. I kako god gleda - muka golema. Nije, ima dva mjeseca, ništa nove robe dobavio iz Sarajeva, rafovi se ispraznjuju a po espapu pada prašina i pesinluk od muha, pa se lijepo sve izlizaše od pustog čišćenja metlom. Samu onu vreću sa pirinčem premjestio je jedno sedamdeset puta s mjesta na mjesto dok je pola prodao. Vrlo malene, gole brojke, siromašne brojke iskaču pred oči, i Avdan odmahuje rukom, ubiše ga te brojke, otresao bi ih se, zagorčaše mu svaki jemek i ne daju mu sna. Otima se trgovac Avdan Mujkić od tih brojki što ga salijeću, ide brzim korakom i maše glavom, a brojke mu se podmeću kao dušmani, i svađao bi se s njima, i odagnao bi ih. Pa počne učiti sure iz Kur'ana, "šejtanski pos'o, brte, vesvesa mi dolazi, valjaće otići Haki-fendiji da mi zapiše" i pomalo zaboravi i dođe kući i ćuti sa ženom i djecom, sjedeći pored stare, žute sofre. Pa tek oko jacije, kad djeca pospu, on počne glasnije da misli i, okrečući se ženi, onako polusvjesno očepi:
- Eto, tegoba jedna, ženo, dohak'o bi sam sebi od njakve muke. Onomadne osejrim u Ibrahimovom dućanu a on daje poštaru ravnijeh šest jorganaša, čuješ li, šest hiljadarki za njekakvu naruđbu, šta li, a ja se živ iscijedih nad onom žakom pirinča i ne mogu da istjeram ni idaru. Izbi jučer Hatidža, pita imam li đanfeza turundi boje, a ja nikakve svile ne vidjeh ima godina dana. A za ova tri dana mogo bi ti na prste nabrojati šta sam pazario. Evo: po kile mliva, tri... - pa se Avdan sav ojađen, pogrbi nad navalom brojki i, ni sam ne znajući kako, stane ih nabrajati brzo i u dlaku tačno, i tek se nekad sjeti i trgne i othukne bespomoćno, a žena čuti i lampa škilji, još malo pa će petroleuma u njoj nestati i smrad se širi odajom.

Znao je napamet šta ima u dućanu, šta pazari, znao je sve one rijetke dinare što su navraćali u njegov sto, i to saznanje je mučilo Avdana Mujkića. Razjedalo ga.

- E, skoćio bi sam sebi u usta kad mi na um pane šta sam prometa ućinio, pa u dlaku znam svaki sekser, pljun'o bi na život, - "neuzu-billah", bori se i otima Avdan od brojki što mu se češće neumoljivom upornošću nameću.

A tih godina nekako svako se tužio. Pogurila se kasaba u svom blatu a kroz blato prolaze tegobni glasovi i, lutajući izmeđju nakrivljenih kućica, između dva siva brda nagnuta nad drvene krovove, lutaju glasovi i nose brige Avdanove, Hamde šustera, Muharema kahvedžije, brige jednog mučnog zemana.

- Kažu da Hamdo hoće zatvorit' radnju. Nejma od ćega kože da smarlajiše a dug ga pritisk'o.
- A je l' ti kogoderce dohaberio da je Hamid tišler zakljuć'o ono svog ćumeza, pa ključ zafrljacio u vodu, pod tabhanu, i otiš'o glavom priko svijeta.
- Aman jarabi, nakazna vakta! Stari ljudi prićaju da ne pamte ovaj ćestaluk i ovaj kokuzluk.
- Ama, šta ti hoćeš moj brate; kad Ibrahimaga Maćkić kaže da ni njemu nije lako, veli i on se fabrici zadužio. I još govori kako su tamo njegdi bukadar banke propale i kako njakve goleme trgovine oboriše i po Sarajevu esnaf ćojka.
- Vela havle, eh ja da zar i to prođe, da nas Allah zakloni.
- Hoće akobogda.
- Ama, šta je ovom narodu pa samo o belaju govori i misli, dragi Bože, k'o da je kijamet, pa se nema kud?! Dođe insanu da pobjegne od svijeta i da ne haje za ovakve muhabete, vrag ih odnio. A ne mereš mimo svijet ništa i valja ti trpit šćeo-nešćeo, - buni se Avdan i sve bi pobjegao od razgovora, "dosta mi je i moje muke", a stiješnjen je i sve više osjeća da ne može.

I ne zna kud bi. A dani prolaze.

Rafovi sve prazniji.

Nestalo šećera: valjalo bi naručiti. A sanduk je preko šest stotina... odakle?

I svako se o sebi zabavio. Tih dana našli su mrtvu Merinovku. Presamitila se, valjda, jedne noći u kolibi i od gladi umrla. Kasaba je bila smetla s uma.

Svak se o sebi zabavio.

Pa uzeše ljudi naplaćivati veresiju. Pritijesniše sirotinju, udari čovjek na čovjeka, otmi, daj, svak sebi tegli, zavadi se narod a tužbe nikoše i šejtanski vakat posta. Prepao se insan za svoju crkavicu, pa mu nije ni do čega. Arif i Mustafa pobili se oko nekakvih sedam dinara. Krv pala i Arif ostade bez oka.

"... Kako bi insan izdur'o, pobogu si brate, i okle ćeš šećer smarlajisati, de?!"

Pobjegao bi Avdan od svih tih kasabskih nevolja kao što pobjegoše Hamid i Mehmed, "pa eno hin sad, kažu, u njakvoj fabrici, a ajluk him bolji nego u našeg trgovca zarada"; pobjegao bi, ama ga drži ono dućana, onaj zeleni kamen pod ćefenkom, ono malo robe što je ostalo, drži ga žena u kući i dim iz čibuka iza večere kad se kroz brojke probije kakvo sjećanje: "Eh kam' puste sreće da umrijeh onda kad sam samo konto šta ću rućku a šta većeri, eh..." i ostaje prikovan za dućan iz kojeg zja praznina kao smrt.

"Šta ćeš, možda je tako i suđeno!" htio bi da se umiri a sve se prisjeća kako mu je danas falilo taman tri krune pa da pazar namiri na šesnaest dinara. I taru ga te tri krune, a krivo mu što misli o njima kad je, eto, tako suđeno, i odhukuje i maše rukama, pa se ushoda po sobi, a žena ga samo prati očima po sobi i šapuće: "Jarabi ti nam pomozi, daj nam svaku sreću i rahatluk i čuvaj nas od šerra, amin!" i ne zna šta da uradi i nemoćna je da mu pomogne. A ispod prozora se razliježe glas Asima Klempuša, pijan i pretrgnut, a bezbrižan glas kakav nikne samo u sumornim, bezizglednim kasabskim noćima. I veseo glas. Pa se nadvio nad brige svakodnevne, preletio ih pa krešti pokraj prozora, negdje se zarije u mozak, negdje prođe kao obična, preobična stvar koja se i ne primijeti, a Avdanu se javio kao slamka u njegovu utapanju.

Ćutanje. Jedno dijete u snu isprekidano bunca.

- Blago njemu, bogme, on ni za šta ne zna kad je pijan, - nehotice čita iz Avdanove pameti.

U glavi trgovca na malo, Avdana Mujkića, najzad je počeo da se otvara izlaz. Pa eto, pobjeći, zakloniti se od ubojnih brojki i svjetskih naklapanja, ući u nešto novo, napiti se ama dobro, "kažu ljudi da pijan ćoek ništa ne zna i da mu je k'o u dženetu". Pokaza mu se soba tako malena i dobro poznata, tako očajno poznata, a žena ga gleda vječno jednakim pogledom, pa onaj zadah ga već dvadeset i tri godine osjeća... "Uh da se pobjegne i zaboravi, a džabe ti grihota, makar vala ćojk u pô džehenema gorio!"

Ustao je Avdan Mujkić i imao širok, beznadno mračan pogled. Žena uplašeno muca:

- Kud ćeš, efendija?
- Idem. Bježim!
- Ka'š doć?
- Kad me vrag donese. Ne ćekaj!
- Uh, draga...

I usne joj zadrhtaše.

Ide Avdan čaršijom, i misli kako je grijeh piti, haram je a pregoriće, pa što Bog da. Pa misli još kako će kuća i dućan ostati bez ičega ako i ono malo para propije i kako će, može biti, i gladovati. A pregoriće i to, pa šta Bog da. Makar i ono robe butum prodao, iznapijaće se nekoliko puta. Kako je samo Klempuš rahat...! A što je bliže birtiji, sve mu je teže kad se sjeti žene i onog drhtavog, neizrečenog proklinjanja i djece koja će gladovati. A onda mu opet navru brojke, i kao da mu neko na uho šapće ono ubistveno saznanje: "Jućer si pazario sedamnes' dinara, danas petnes' i krunu, onomadne osamnes, sjutra ćeš deset, a prekosutra nećeš ništa, i niko ti neće pomoći, propada narod svuda, kad Ibrahim Maćkić kaže, onda ti je tako, i ti se mućio - ne mućio, biće ti sve gore, vakat je taki doš'o. A ćime ćeš kupiti sanduk šećera, de?"

... Zgranula se pospana Greta za tezgom, i one dvije-tri dangube što se vazda nađu u svakoj krčmi i oko svake konobarice, zgranuše se kad upade čovjek iskolačenih očiju i, otresajući se nekog nevidljivog tereta ili napasti, pruži ruke:

- Daj rakije, ljute, najljuće, kumim te Bogom, namah, brže...!

Te noći se Avdan Mujkić prvi put u životu napio kao sjekira.