Dizdar, Mehmedalija Mak

S podignutom rukom do beskraja neba
Znamenjima veljim oko sebe velim
Sva nasušna slova spletena od greba
Što me zaustavi u kretanju bonom
Bol da pojaca na putu
Ka onom

Stani
Velim suncu
Što tjeme mi przi
Velim zemlji cvrsto što me drzi
Velim danu što opet odlazi
Velim zmiji drevnoj što okolo plazi

Velim
Pametaru
Što gori i plamti
Kad pohodom cestim ka rukama mojim
Još uvijek me misli i uvijek se pamti

Velim
A ništa
Ne zastaje
Okolo mene je sve isto
I jednako u kretanju svome
Ne okrece se za sobom Tece i jednako traje

(U stvari svi rade svoj jadan
I uzaludan posao)

I rijec
Recena u pustinji ovoj
Nemušta i nijema gubi se i nestaje

Samo je moj krik
Cvrst kao ovaj moj kamen Postojan i stalan