Dizdar, Mehmedalija Mak


 

 

Zapis o lovu

 

Neka se podzemna voda budi u jasnom sjajnom ozoru
iz svog dubokog sna i tece nekoj
dalekoj rijeci nekom
umornom
moru

Neko nejako lane posrce kroz zlatnozelenu goru
i nece da stane dok ne pristane
svom bistrom
izvoru

Jedna smetena košuta zuri kroz neke zute vrijeze
trazeci nestali šapat trazeci davne dane što
bjeze kroz tavne trave kroz travne
mreze

Vidim ljeljena onog što pati kad prati oci one srne
i slijedeci ih omamljen tako sve dok
na zahodu sunce ne utrne
sve dok mu koraci
ne ucrne

Jedan konjik velik osvaja vrele prostore nespokoja
Lijep Slijep od volje zelje Nijem
Bez glasa on gazi za lavezom pasa
što urla što zedno diše i
kidiše u krv buduceg
razboja

Vidim sve to u jednom trenu U suncu ovog dana
Kao na dogledu
dlana
I
Znam da nikad onaj gladni harni vrutak nece uci
u daleko ono ušce u svoj krotki kutak
da nikada zagrliti nece svoj cisti
bjelutak

Košuta brizna više nikada neca cuti onaj mali glas
što pred njom ide što prati je kroz vlati
što nikada nece više reci
mati

Na stijenu onu popeti ljeljen nece se nikada više
na onaj zelen zov
one zelene kiše
odazvati

Ni konjik tragac u sjajnom bojnom odijelu
usred sjajne tragacke svite nikad
odapeti nece iz sulice vite
onu bojnu
strijelu

Jer u tom jednom jedinom trenu u tom magnovenju kad
sobom obuzeti bjehu gonici svi
i sasvim
sami

Te strasne lovce ulovih u nevidime konce ja kovac Grubac
i vjerno upisah i smjerno narisah
u ove vele
u bijele
u kami

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net