Dizdar, Mehmedalija Mak


 

 

Poruka u mramorje prispjelom

 

Tek što si pošao izgubio si se vec na tom kratkom putu
traganja
Kroz drevna granja i davne paprati i prti
Uz neka laka i plitka vaganja
O prošloj slavi i stravi
No cim odmace pun sebe i o sebi
Jer snebi se prestrašen od jednog smrtnog brijega
Ti opet nevoljan stize na drugi brijeg neumitne smrti
Mada od te teške misli kako su
Kroz mecave crnog snijega
Umirali ili svisli
Prezadovoljan sobom

I bjeza ti
I stalno
Bijega

Zalutalom medju upitnicima ovih biljega
Sada ti koljeno drhti i lede ti se prsti
Jer

Povratka više nema
I dalje ceš tako beznadno ici
I stici od bola do bola što se za te sprema
Kao nagrada za saznanje o spasenju i propasti
Od krika do krika koji se penje sa visa ka visu
I ici ceš tako i neceš da se vratiš dok ne shvatiš
Da svi glasovi ne bjehu u ovome davorju

Da svaka sudba huda ne dobi svoj biljeg u mramorju
Ostaceš klet i uklet u ovom bijelom mramornom gorju
Sve dok ne shvatiš da mrtvaci mnogi sahranjeni još nisu
Sve dokle ne shvatiš da i mrtvaci u smrti od davnina
nejednaki su

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net