Dizdar, Mehmedalija Mak

Slovo o covjeku

satvoren - stvoren, izgradjen, nacinjen
otrgnut od neba - covjek bacen s neba na zemlju; covjek kao pali andjeo, zarobljen u ljudskom tijelu ("inclusi in corpore") u stalnoj je teznji da se oslobodi nametnutih mu okova što su uslovljeni tijelom (Vidjeti i konzultirati: J. Ivanov "Bogomilski legendi". Sofija, 1923; Dr. Aleksandar Solovjev "Vjersko ucenje Bosanske crkve", Zagreb MCMXLII; S. Pètrement "Le Dualisme dans l'histoire de la Philosophie et Rèligions", Paris, 1946. i Dr Dragutin Kniewald "Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima", Zagreb, 1949). Za nas je ovdje najinteresantniji komentar A. Solovjeva o srednjovjekovnim glosama što ih je objavio M. N. S p e r a n s k i mnogo ranije.

Slovo o nebu

Pravednik

Po legendi, pod starim kamenjem srednjovjekovnih bosanskih nekropola leze dobri ljudi, izginuli u borbi protiv svakovrsnog zla svoga vremena. Tamo gdje ima stecaka o kojima se vodi racuna i koji se cuvaju - ne pada krupa (grad). U sušnim ljetnim danima mramorje se obilazi s molitvom da dodje kiša. I autor ovih redaka obilazio je kao djecak nekropole Nekuk i Radimlju kod Stoca, u grupi što je molila za kišu. Zene su strugale neke stecke, tesane od meke miljevine, vjerujuci da sastrugani prah lijeci od raznih bolesti.

Pod jednim steckom stolackog kraja, u predjelu srednjovjekovne Vidoške, ne zna se tacno pod kojim kamenom, zakopan je i Pravednik. nazvan tako zato što je ubijen u nekoj istrazi, masakru. Njegov glas leti prema nebu i letjet ce sve dok ne bude uslišen. Taj glas se moze ponekad cuti, ali tamo gdje ne vlada buka svjetine, u tišini, a moze ga razabrati samo onaj koji i sam svojom mišlju, rijecju i djelom tezi tome da se pravda ostvari u svijetu.

navist - mrznja, zavist, pakost
greb - grob; neki drugi i drukciji svijet
plno - puno
ot - od
slovo - rijec, istina
eze - što
sut - su
brez - bez
vrazda - neprijateljstvo; svadja, mrznja, krv; parnicenje o krivici
azdahaka - (od staropers.) zmaj, azdaha (azdaja); zlo; simbol mraka i principa zla. Likovna predstava azdahe moze se naci na nekim steccima i starim bosanskim rukopisima (Veliki stecak iz Zgošce u lapidariju Zemaljskog muzeja u Sarajevu ima najljepšu skulpturu zmaja). Uporediti: Apokalipsa XII. 9. Vidjeti: O. Bihalji Merin i Alois Benac "Stecci". Beograd, 1963.
bo - jer
rastepu - rastrgnu, raznesu

Prepoznavanje

Ubo - dakle, jer

Zapis o lovu

ozor - svanuce, zora
zahod - zalazak sunca, zapad
velje - velike, strašne
razboj - sukob, bitka; mjesto bitke
haran - pohvalan, vrijedan, cijenjen
nevidimo - neshvatljivo, nepoznato; nevidljivo
kovac - klesar (skulptor) koji je radio reljefe i natpise na steccima i ostalim lapidarnim spomenicima. Kovac Grubac je jedan od najpoznatijih majstora koji je svoje radove potpisivao. Djelovao je sredinom XV vijeka, u okolini Vidoške. Radovi njegove škole zapazeni su u Boljunima, Oplicicima i drugim nekropolama toga kraja. Pokopan je na Boljunskom grobištu, a njegov epitaf uklesao je Obrad. Nekako u isto vrijeme i u istom kraju djelovao je i Semorad, koji se potpisivao kao dijak a ne kovac.
kâmi - nadgrobni spomenici od kamena, poznati pod raznim imenima (kao stecci, biljezi, mramorovi, mašeta, itd). Otuda "pokamenovati" umjesto "podici spomenik". Figuracija i ornamentika na grobnom kamenju je raznovrsna i ima polivalentnu, cesto ideogramsku simboliku (Vidjeti: R. Gilles "Le symbolisme de l'art religieux" Paris, 1924. kao i radove na ovu temu A. Solovjeva).

Molitva

Samo neznatnom, skoro nezapazivom izmjenom bosanski su krstjani intervenirali u crkvenim rukopisima kojima su se sluzili. Tako u Danicicevom evandjelju umjesto "jedinocedni sin" stoji "inocedni", umjesto "hljeb naš nasušni" stoji "hljeb naš inosušni daj nam danas". Citali su knjige Novog zavjeta, a molili amo Ocenaš (sa navedenom izmjenom, dakle u svojoj verziji shvatanja "hljeba"). Gotovo svi njihovi rukopisi sadrze Apokalipsu i Ioanovo evandjelje, narocito pocetak tog evandjelja sa misticnom frazom: "Od iskoni bje Rijec i Rijec bješe u Boga i Bog bješe Rijec" (Vidj. kod Vuka). Na ovaj pocetak o Logosu upozorava Hegel kao na vazan podatak za shvatanje suštine ucenja prvobitne crkve (Vidjeti G. W. F. Hegel "Vorlesungen über die Philosophie der Geschichte". Stuttgart, 1939).

Zapis o vremenu

Na grobnoj ploci Stipka Radosalica u Premilovom polju kod Ljubinja uklesan je polumjesec - ladja koja bi trebalo da ga preveze u pravi, vjecni zivot. Dvostih "Davno ti sam legao i vele ti mi je lezati" epitaf je na Stipkovom kamenu.

Zapis na dvije vode

Vavijek - uvijek, kroz citav zivot
zitije - zivot, zivotopis
sije - ovo
bugario - tuzio, oplakivao
brijeme - starost; potonje vrijeme
nitkor - nitko (niko), javlja se u starijem obliku kao niktor
ništor - ništa
bratija - braca (od starosl. bratrija)
dojdu - dodju
pohodu - pohode
suncana pocivališta - drugi svijet; vjecna svjetlost, blazenstvo za ciste i pravedne.

Posljednja dva stiha iz pjesme "Zapis na dvije vode" (2) uklesana su na desetine spomenika, u raznim varijantama. Stihovi su proizašli iz narodne mudrosti o prolaznosti zivota, a njihov sadrzaj oblikovan je i zasvjedocen još u anticko doba, nastavljen u raznim varijantama i kasnije, do Vijona i Šekspira. Epitaf na grobu Radojice Bilica, koji je inspirisao pisca ovih redaka da napiše svoj Zapis, napisao je i potpisao dijak Veseoko K u k u l a m o v ic. Epitaf je uklesan na kamenu u Starom Selu, naselju izmedju Donjeg Vakufa i Jajca (Vidjeti M. Dizdar "Stari bosanski epitafi". Sarajevo, 1961).

Radimlja

Lokalitet pod imenom Radimlja je najkompletnija i najzanimljivija, iako nije i najveca nekropola srednjovjekovne Bosne. Pored tzv. profanih motiva (lova, turnira i slicnih) na Radimlji su zastupljeni i mnogi motivi jedne drevne fantasticne simbolike, zajednicke vecini nekropola stare Bosne (u koju je bio ukljucen dio Dalmacije do Makarske, Splita i Sibenika, nadalje istocno, srpsko Podrinje i današnja zapadna Crna Gora): sunce, mjesec, suncani krst, loza, štit, svastika, arkade-vrata, itd.

Ruka

Motiv ruke, narocito prema nebu ispruzene, veoma je cest u kamenu. Ako je kombiniran sa simbolima sunca, mjeseca i zvijezda, onda oznacava adoraciju, jer su nebeska svjetlila ladje za putovanje duša pravednika, krstjana, u vjecni svijet. Najstariji meni poznati motiv ove vrste primijetio sam na Kulinovoj ploci iz Muhašinovica, s kraja XII vijeka, koja se sada cuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Veoma je slicna motivu sa sarkofaga iz Domozana u juznoj Francuskoj, katarskog porijekla. Radimske predstave ruke ispruzene prema nebu potjecu iz sredine XV vijeka.

Motiv ruke na nadgrobnjacima nije išcezao sa nestankom Crkve bosanske. Na jednom nišanu iz XVI vijeka na Alifakovcu u Sarajevu i danas se moze vidjeti lijepo izvedena predstava ispruzene ruke prema nebu i mjesecu na njemu.

Loza i njene rozge

az esam - ja sam
loza - cokot
vsaku rozgu - svaku lozu, svaki trs, svaku granu
glagoljah - govorih
Stihove 3-8. uporedi sa Iv. XV, 1-4


Suncani Hristos

zakonici - redovnici, svecenici; crkvena birokratija
raširivši ruke - Mesija nije otkupitelj nego utješitelj, nije imao ljudsko tijelo nego je bio bestjelesan, nije razapet nego je samo raširio ruke i tako napravio znak kriza (doketizam). Bosanski krstjani su zato priznavali samo simbol krsta, a ne raspelo ili bilo kakvo drugo opredmecenje krsta.
stup suncani - nebeska svjetlost; vjecito sunce. Na kamenim sarkofazima cesto se prikazuju stubovi raznog oblika i nad njima simbol sunca. Kao što je ispruzena ruka ceznja pokojnika da dospije na Sunce, tako je i suncani stub identifika, cija te ceznje. U vezi sa ovim trebalo bi uporediti Manesove psalme kod Alberrya, kao i grcke i raške anateme. Vidjeti i "Herakleidesove himne" u C. R. Alberrty "A manichaean Psalm Book", Stuttgart 1938 (str. 167. i 195-196). O kultu Sunca postoji velika literatura, te nije naodmet procitati poglavlje "Istocnjacke religije na Zapadu" u djelu Oz. Frejzera "Zlatna grana" ("Kosmos". Beograd, 1937).

Vrata

Vidjeti Mat. VII, 14 i Alberry c. dj. str. 6

Vijenac

Uporedi Apokalipsu (Otkrivanje u Vukovom prevodu). Motiv vijenca na steccima identican je sa "vjecitim i trajnim vijencem" (coronae immarcesibiles) u beckoj Tajnoj knjizi - njima se nagradjuje pravedan covjek.

Cetvrti jahac

Vidjeti Apotalipsa I, 3; XI, 18 i XII, 12

bbbb

trzan - trg; borilište
pseci lavez - aluzija na dominikance kao istrazitelje hereze. Dominikanski red osnovao je Dominikus de Gucman u Tuluzi 1215. godine, u središtu katarskog otpora protiv feudalisticke oficijelne crkve i u vremenu progona katara. Dominikanci su sebe smatrali bozijim psima (domini kan) i tom metaforom bili ponosni.
pišta - pica, hrana (od stsl.)
sumnjen - onaj koji sumnja, skeptican

Na Radimlji su sacuvana 133 stecka, od kojih je jedna trecina ukrašena ornamentima i likovnim predstavama, a samo na pet se nalaze natpisi sa veoma jednostavnom sadrzinom u kojoj se daju najosnovniji podaci o pokojniku. Za utjehu, zbog ovog siromaštva ikonografija je veoma bogata i pruza gledaocu sa maštom velike mogucnosti za interpretaciju. Tako je i autor ovih redaka, stojeci kod Malog stecka na kome su urezana cetiri pismena (BBBB) a kojima još niko nije utvrdio šta znace, pokušao da prodre u tajnu klesarove i dijakove inspiracije. A. Benac misli da se na ovome stecku, ispod figure covjeka sa ispruzenom rukom, potpisao dijak Bolašin Bogacic dva puta sa inicijalima svog imena (Radimlja. Sarajevo, 1960).

Suocenje

Kao da se umorio od eshatoloških spekulacija svog vremena, Drazeslav dijak, rodom Bojic, "nadvorni pisac" bana Stjepana Kotromanica I i kasnije bana i kralja Tvrtka, u povelji upucenoj Dubrovcanima 1. juna 1367. napisat ce "svojom rukom malokoristnom" rezignirano: "Zemlja mi je mati, a otacstvo mi je grob, od zemlje jesmo i u zemlju unidjemo!" (Fr. Miklošic "Monumenta serbica". Vienae, 1858, str. 176).

Brotnjice

Brotnjice su lokalitet kod Dubrovnika, odnosno Cavtata, na kome se nalazi jedinstven bosanski spomenik, sa veoma zivim reljefom i znacajnom figuralnom ornamentikom, simbolickog karaktera.

Redak od 17. do 20. uzet je u ovu pjesmu iz "Molitve ot treska ot groma ot bijesa i ot grada", napisane krajem XV vijeka kao zapis (apotropaia, hamajlija) za stanovnike "meteha kunovskog", bivše "krstjane" - oni su tada bili napustili staru vjeru i vec nose strana, islamska imena, ali nisu bili još uvijek napustili i svoja stara vjerovanja. Vidjeti: M. Dizdar "Stari bosanski tekstovi", str. 296 (423). Sarajevo, 1969.

zapreštaju vam - prijetim vam (zaklinjemo vas kod Truhelke)
vasemim - svim
urilo, rapailo, epimil, rumil - imena necastivih
meteh - kraj, kotar, oblast
sokolar - licnost na dvoru raške gospode, starješina koji vodi brigu o lovcima sa sokolom i pošti pomocu sokola
gospar - dubrovacki i mletacki gospodin
agalar - pripadnik novog sloja posjednika u krajevima što ih osvojiše Osmanlije; aga
angeluš, ancilijaš, cemicaš, akomiraš - imena necastivih, prema komentaru C. Truhelke
zgura i providura - mletackih sluzbenika i namjesnika
vodonosac - pezorativno za Jovana Krstitelja kojeg su krstjani odbacivali jer je krštavao vodom. Oni su kao i francuski katari, ili kao bugarski bogumili, imali "duhovno krštenje" polaganjem evandjelja na glavu i citanjem Ocenaša sa njegovim specificnim izmjenama. Vidjeti u cit. dj. A. Solovjeva.
lipov krst - materijalni, lazni simbol. Taj izraz se i danas moze cuti u nekim krajevima Bosne.
vjera u koju ja vjerujem - tako su posredno oznacavali svoju religiju krstjani, a takvo odredjenje tolerirala je i dubrovacka kancelarija prilikom potpisivanja ugovora i ostalih pravnih akata i tako cinila razliku od ostalih religija.
a on nema uha - aluzija na nacin kaznjavanja bogumila i drugih pripadnika dualisticke hereze. Vidjeti: D. Sp. Radojcic "Antologija stare srpske knjizevnosti". Beograd, 1960 (str. 29, 68, 76).
on nema uha ni glasa - isto
glas su mu išcupali - išcupali su mu jezik (isto)

Slovo o zemlji

Zapis o jednome zapisu

Jedan broj starih bosanskih natpisa u kamenu urezivan je na cudnovat nacin - kao da normalnu sliku pisma citamo iz ogledala. U ovim natpisima pisanje ne ide samo sa desne strane nego je i citav tekst okrenut prema dolje. Zato se takvi natpisi mogu citati samo pomocu ogledala, odnosno fotografirati u samom ogledalu, kako bi se pronašao pravi original. Ovaj fenomen otkrio je prvi C. Truhelka (vidi: Bosancica, Wien 1914). Neki istrazivaci pripisivali su ovaj nacin pisanja neukosti klesara, kao da su oni toboze kao nepismeni ljudi samo preslikavali original teksta, te su ga okretali pri tome naopacke. Takva mišljenja su bez ikakve osnove, jer bi u takvom slucaju klesanja sama slika teksta bila drukcija. Cudnovata praksa bosanskih klesara (kovaca) ima vjerovatno nekakav dublji smisao koji do sada nije odgonetnut.

S podignutom rukom

Pametar - covjek koji pamti, najstariji covjek u naselju; historicar

Zapis o prijestolju

Iz glosa Sreckovicevog rukopisa (koje potvrdjuju navode i optuzbe inkvizitora rimske i istrazitelja carigradske crkve) vidi se da su krstjani smatrali sebe nasljednicima apostola Petra i "apostolskom crkvom". Po njima su pape uzurpirale i izopacile crkvu i zato papu nazivaju "ekonom Sotone", "starješinom Sotonine crkve", "namjesnikom dijavola" itd, a njegove redovnike "zakonicima koji otpuštavaju clovjeceske grijehe i tako gube ljudske duše" (Vidjeti Kniewaldovo ranije citirano djelo).

Zapis o petorici

Hiza - kuca
zivica - plot od zivog bilja i trnja; zivot
izica - aluzija na nametanje tudje vjere i vjerovanja, fonem Y u staroslovenskom, koji su Bosanci veoma rano izbacili iz svog pisma kao nepotreban, u stalnoj teznji da stvore svoje pismo, prilagodjeno zivom narodnom jeziku i njegovom izgovoru.

Pjesma "Petorica" napisana je prvi put negdje na prelazu izmedju 1941. i 1942. godine starom leksikom, kojom se i formalno povezuje vremenski udes našega covjeka kroz historiju - uvijek su ga lovili i kaznjavali, pa i u vremenu pisanja ovih stihova, i to narocito okrutno. U manuskriptu pjesma je bila napisana bosanskim aljamo pismom, kako bi se za svaki slucaj stekao utisak da se radi o nekom vjerskom tekstu, zbog tadašnje opasnosti od progonitelja. Naknadno, prilikom boravka u Beriinu 1958. godine, naišao sam na pjesmu slicnog nadahnuca - zato "Zapis o petorici" posvecujem Bertu Brehtu.

Slovo o sinu

A on osta tavnu vranu - osta nesahranjen, jer je odveden i ubijen od neprijatelja
slovo koje ce se skameniti - rijeci koje ce posluziti kao epitaf u kamenu

Zapis o odlasku

Nesoh - nosih, donosih, stekoh
koncina - kraj, konac, smrt
ništi - bezvrijedni, beznacajni, skromni
Vidj. M. Vego "Zbornik srednjovjekovnih natpisa BiH" (1, 6)

Zapis o vitezu

ne poiska - ne zatrazi, ne zazeli, ne pozeli
temze - stoga, tako da

Zapis o casti

i da e vidimo vsakome komu se podoba - i da je poznato ovakome na koga se odnosi (tipicna fraza na pocetku bosanskih povelja)
rusag - zemlja, drzava (metateza od madjar. orszag)
satnija - odred stotine (mnozina od stsl. s't)
komornik - riznicar (praefectus, aerario) ponekad se naziva i
protovistiarom (vrhovni nadzornik riznice)
kaznac - blagajnik; visoki sluzbenik koji ima duznost da preko svojih organa utjeruje sva novcana potrazivanja u zemlji i van nje
tepcija, tepacija - najviši dvorski plemic kao vaspitac mladih plemica za dvorsku i vojnicku sluzbu; zapovjednik dvorskih oruzanih odreda
peharnik - majstor ceremonija i organizator svetkovina i gozbi; kraljev vrhovni konobar
veliki dvorski vojevoda - dvorski knez; najveci dvorski dostojanstvenik (praefectus aulae, palatinus)
veliki vojevoda bosanski - glavni vojskovodja zemlje; najuticajnija licnost u zemlji poslije kralja
dukatar - sluzbenik koji se brinuo o sakupljanju poreza u narodu, godišnjeg poreza od jednog dukata na kucu
mitnicar - carinik
globar - izvršilac novcanih kazni
katunar - predstavnik vlaških i ostalih polunomadskih plemena i skupina stanovništva (od arban. katun - selo)
otroci - djeca
inim - drugim, ostalim; nepoznatim
stavilac - pravnik; šef kancelarije; sastavljac ugovora i rješenja (s obzirom na njihovu pravnu stranu)
dijak - pisar, pisac; postojali su dijaci raznog ranga prema mjestu koje su obavljali, a sastavljali su osim povelja i razne natpise, zapise, prepisivali duhovne knjige unoseci u stare tekstove narodni govor, itd. Veliki broj dijaka ostao je anoniman, ali se zna i za imena izvjesnih što su za sobom ostavili potpise na marginama evandjelja, povelja, pod epitafima i sl.
lastan - obmanjivacki, prevaran; bezbrizan; parazitski
poveljenije - povelja, naredba, zapovijed, ugovor; svaki pravni akt vladara izdan pismeno iz dvorske kancelarije.

Zapis o nadi

Na zidu blagajske tamnice kod Mostara donedavno je bio sacuvan natpisjednog zatocenika, ciji pocetak glasi: "A se pisa Vrsan Kosaric, suzanj koji se ne raduje..." Njegovu misao kao da je iznenada prekinuo udarac maca ili sablje.

Zapis o nespini

nespina - onaj koji je budan, koji bdije, koji ne spava. Postoji i takvo vlastito ime. Nadgrobna ploca velikog kaznaca Nespine nalazi se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
badac - onaj koji bdije; budni strazar u drzavi cara Dušana: ovdje: uopce onaj strazar koji cuva zakonitost, skrojenu protiv slobode mišljenja
ašte - ako
vas - selo, naselje
nikagdan - nikada
rijec dobra - rijec što je kazu dobri ljudi, hereticka misao (U Dušanovom zakoniku babunska rijec)

Gorcin

Napisanu negdje 1954. godine, ovu pjesmu procito sam na Plitvicama 1956., na inzistiranje Vesne K r m p o t i c. Iz ruku pjesnika Vaska P o p e i Radonje V e š o v i c a dospjela je u casopise Delo i Susreti, a odatle, kao i iz publikacije sa Plitvickog festivala poezije, preštampavana je mnogo puta u raznim povodima i u raznim edicijama.

U antologiji savremenih jugoslavenskih pjesnika Dragoslava A d a m o v i c a našao se i Gorcin (Vidjeti: "Koju svoju pjesmu najviše volim", Sarajevo 1958) a u mom odgovoru na zadano pitanje, izmedju ostalog stoji i ovo: "Godinama me muci fenomen srednjovjekovnog covjeka Bosne (zbog koje su andjeli pocrnjeli, a Satanel dobio nove bore). Satima sam stajao pred steccima nekropola ove zemlje, smještenim pod noge prastarih šuma. Sa kamenih gromada ulazili su u mene raznoliki simboli sunca, isprepletenog bilja i ispruzenih ljudskih ruku. Nocu sam opkoljen zapisima sa margina starih knjiga ciji redovi vrište upitnicama apokalipse. U pohode mi tada dolazi spavac ispod kamena. Njegove blijede usne od miljevine otvaraju se da bi njegov nemušti jezik postao zvucan. U njemu prepoznajem sebe, ali još nisam siguran da sam na putu skidanja plašta sa ove tajne..."

Od pjesme o Gorcinu do knjige "Kameni spavac", koja je vec u navedenoj izjavi na jedan nacin najavljena, put nije bio ni ravan ni kratak. Neposredni povod za brzi rad na knjizi dao mi je televizijski reditelj i snimatelj Jan Beran, koji je trazio od mene rukopis za snimanje poetske emisije pod naslovom "Pjesma o Gorcinu".

Zapis o štitu

Mnogobrojne štitove na steccima neki historicari smatraju heraldickim amblemima, a neki misle da imaju simbolicki karakter, narocito oni kulturni historicari koji su se bavili uporedo sa više istrazivackih disciplina. Po njima, to bi bili "štitovi spasenija" (Vidjeti: Psalmi XVIII, 35 i XXXV, 2-3).

Hiza u Milama

Mile - jedno vrijeme sjedište velikog djeda Crkve bosanske. U njemu je vjerovatno Tvrtko krunisan za bosanskog kralja (a kao kralj Srpske zemlje, ciji je znatan dio zadobio, krunisan je u Mileševi). Djedovska hiza vrijedila je kao sigurno utocište (Jus asili) za sve one koji su progonjeni i u njoj zatrazili zaštitu.
krepost - tvrda, snaga, samopouzdanje
dost - prijatelj, namjernik, putnik
gost, strojnik, starac - redovnici Crkve bosanske, "savršeni" (za razliku od obicnih pristalica te crkve, "mrsnih ljudi")
krstjanin, krstijanin - vjernik, pripadnik Crkve bosanske, bogumil
zakoni zakonika - regule rimske crkve; zakoni koje su u praksi provodili istrazitelji (inkvizitori)
koje su tri proklinjali - javno proklinjanje pripadnika Crkve bosanske (Vidjeti: "Spisi svetog Save i Stefana Prvovencanoga", preveo L. Mirkovic, Beograd 1939).

Blago (Pastir Pastirici kao i Kralj Kraljici)

Odbacivanjem prefiksa na svakom slogu svake rijeci u tekstu (ovdje li) dobijemo dvostih, izrazen na nacin narodne lirske pjesme u desetercu:

Blaga nema do ocinjeg vida -
Draza si mi od ociju, draga!

Ima desetine i stotine mogucnosti da se racionalnim sredstvima, dosljednim stavljanjem prefiksnog (ili sufiksnog) dodatka, kao i metatezickim postupcima, svaka rijec drukcije, na više nacina kaze, a tako izgovoreni ili napisani tekstovi dobijaju zvucnost i melodicnost magijske snage, dok sadrzina ostaje bazicna, uvijek ista, ali se ne odgoneta tako brzo i lako. Tom igrom sakrivanja pravog smisla stiha (izjave, misli, recenice) bave se i danas pastiri, a tragovi takvog izrazavanja (koje je u prošlosti bilo sigurno rasprostranjenije) vide se i iz sacuvanih i zabiljezenih narodnih pjesama (pronadjite kod Vuka "Srpske narodne pjesme", knjiga I). Ovaj drevni nacin izrazavanja i sakrivanja prisutan je kao jedan od njegovih znacajnih elemenata i u savremenom knjizevnom stvaralaštvu, narocito u modernim knjizevnim pokretima novog izraza: dadaizmu, nadrealizmu, letrizmu. Komparacija nije nimalo slucajna - adekvatna je situacija i u likovnoj umjetnosti, prezasicenoj akademizmom. Taj likovni moderni izraz prozima se danas sa prastarim likovnim izrazom i postupkom išcezlih ili primitivnih civilizacija. Letrizam i neki drugi knjizevni pravci sluzi se onomatopejom kao jednom od njegovih bitnih instrumenata. Medjutim, na svijetu ništa nije novo. Još je Aristofan u Pticama trazio osnovu melodiju iz sazvucja pticjeg kontrapunktalnog orkestra. Naša narodna poezija puna je "letrizma" i ja ne krijem cinjenicu da nju radije osluškujem nego tekovine nekih novih "izama". Tako sam u svoje vrijeme objavio "Kazu o kokoški" koju prica Sretan ne ocekujuci da ce taj tekst docekati bilo kakvu dobrodošlicu. I zaista, odmah su se javili oficijelni i oficiozni (h)umoristi, olinjali od otuznih viceva na racun recenih direktora, konobara i umjetnika, pokušavajuci na svojim radiostanicama i u svojim listovima da omalovaze, ismiju i proglase imbecilnim ono što ne mogu da prihvate zbog svoje vlastite imbecilnosti. Svakako, postigli su sasvim suprotan efekat, a u u povodu toga je dr. Ivan Esih napisao osvrt o poeziji ove vrste, kao svoj "prilog teoriji knjizevnosti" (Vidjeti: "Onomatopeja u poeziji" - Mak Dizdar i Jan Korzinek, Zivot 4, 1962). O ovoj temi rekoh nešto više zbog dvije slicne pjesme koje sam uvrstio u ovu knjigu ("Blago" i "Slovo o smijehu").

Razmirje

Ban Stipan Drugi - Stjepan II Kotromanic
Tvrtko, Dabiša, Jelena Gruba, Ostoja - bosanski kraljevi
bnetacki - mletacki
ungarska - ugarska, madjarska
turacka - turska

Slovo o smijehu

Mravac - artista i zacinjavac sa dvora hercega Stjepana Vukcica u Blagaju. Nastupao je u Dubrovniku, na pokladnim svecanostima. Takvi artisti postojali su na svim znacajnim dvorcima, a imali su svoje mjesto i na dvoru bana, odnosno kralja. Tu tradiciju sacuvali su bosanski feudalci i u vrijeme turske dominacije te je u Dubrovackom arhivu zabiljezen slucaj da neki vojvoda Ali-beg šalje svoje "glumce" u Dubrovnik, na festu sv. Vlahe.

Osim epitafa i rijetkih natpisa druge vrste na kamenim spomenicima, te nekoliko glosa na marginama evandjelja koja su se cuvala kao crkvene knjige, stvaralaštvo bosanskih dijaka i drugih pisaca nije biljezeno i cuvano, ako se izuzme ono malo stihova koji su kasnije djelomicno ušli u djela nekih dubrovackih literata kao proizvod anonimnih pisaca. Pjesma se prenosila usmeno i tako ostala dio usmene, narodne knjizevnosti. Nije slucajno da je na tlu Bosne zato i zabiljezen najveci broj lirskih narodnih stihova najvece knjizevne vrijednosti - imena autora izgubljena su u tami vijekova, ali njihova rijec zivi medju nama do danas.

Pored ljubavnih i drugih lirskih pjesama, zacinjavci su recitovali i šaljive, satiricne pjesme. Ja sam pokušao ovdje da rekonstruišem takvu jednu pjesmu na osnovu svog shvatanja i bio slobodan da je pripišem Mravcu iz hercegovackog Huma.

Vidjeti: Fragmenti iz kulturnog zivota srednjovjekovne Bosne Ante B a b i c a (Radovi Filozofskog fakulteta, II, Sarajevo 1964).

Zapisi o zemlji

U zaglavlju su, kao motto, stihovi Ianusa Pannoniusa (Ivana Cesmickog) koji u prevodu Nikole Šopa sa latinskog glase:

Bijaše dio Ilirije, koji sad Bosna se zove,
Divlja zemlja, ali bogata srebrnom rudom.
Tu se dugom brazdom nisu prostrana pruzala polja,
Ni njive, koje bi obilnom radjale zetvom,
Nego surove gore, nego sure, neboticne stijene
I visoke kule na vrletnom stršeci bilu.

Vec preko stotinu godina oficijelni naši historici pišu kako je Bosna pala bez otpora, a zna se da se uporno odupirala blizu stotinu teških ljeta najmocnijem tadašnjem svjetskom carstvu. Zna se da su Bosanci prvi veci sukob s turskom silom imali i pobjednicki priveli kraju 1388. kod Bilece, godinu dana prije boja na Kosovu u kome su i sami u velikom broju ucestvovali, pomazuci kneza Lazara, kao što su ga pomagali s uspjehom u bici na Plocniku, a da je posljednje bosansko-humsko uporište Novi na moru (što ga podize kralj Tvnko I kao Sv. Stjepan, cije je ime kasnije promijenjeno u Herceg-Novi) izgubljeno 1486. Evropa, koja je kroz tri stoljeca u tu "zemlju nevjernickog korova i trnja" slala samo uhode, palikuce, robce i inkvizitore Vidj. Miroslav Krleza "Bosanske medijevalne teme", Zivot 4-5, 1965) zlurado je slušala glasove kako propada iz dana u dan to zlehudo kraljevstvo, vjekovima napadano sa svih strana. Trgnuo se u posljednji cas papa Pio II, mirskim imenom Silvio Enej Pikolomini, ali kako je prošla njegova vojna avanutra, najbolje ce reci drug sa studija ovog poznatog humaniste, Ivan Cesmicki, u jednom epigramu (De pontific, in expeditione mortus):

Dok Pijo II na Turke se digao, boj sveti spremao,
Dok rat je vec bjesnio, a tromi skup gospode drijemao,
Dok je Zapad i Sjever sav se predvodnikom hodio,
Dok je on spremao brodovlje, dok digao jedra da odbrodio,
Na jadranskoj obali u Ankoni, kob ga zatece,
Smrt gromoglasni put mu presjece.
Iako si pobjedi silnoj se varavo nadao,
Brizni Rime, nemoj da bi se na sudbu jadao.
Ne zali njegov prekinuti put, jer to što se samo digao
Malo je, no još bi manje bilo - da je stigao!

Bosni je bilo sudjeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju ceka, ali da je ne doceka. Rijecnik manje poznatih rijeci sacinjen je u glavnini po Vuku, Danicicu i Rijecniku JAZU, a rijeci uzete iz povelja, epigrama i glosa, protumacene su slicnim rjecima koje se još nalaze u savremenim slavenskim jezicima, te iz nekih oskudnih prirucnika.