Čehajić, Raif

Sa Željkom Ivankovićem, publicistom, novinarom, pjesnikom, romanopiscem, pripovjedačem, književnim kritičarem (i šta još ne) susretao sam se te, 1998. godine gotovo sedmično u zgradi "Sarajevo publishinga" u Ulici Obala Kulina bana u Sarajevu. Povod su bili moji novinarski tekstovi koje sam donosio u Redakciju Novinske agencije AIM (Alternativna informativna mreža). On je tada bio urednik u AIM-u, koga je pokrenula na prostoru bivše Jugoslavije Evropska komisija. Uzeo bi Željko Ivanković moju disketu sa tekstom, stavio u svoj laptop i iščitavao zajedno sa ostalim člancima, a potom bi (nakon uređivanja) dao sekretarici Redakcije da ih pošalje putem e-mail-a u Pariz, odakle su emitovani na Internetu.

Moje poznanstvo sa Željkom Ivankovićem potiče od januara 1998. godine kad sam mu se javio telefonom, saznavši da je on urednik u AIM-u. Ponudio sam mu saradnju i on je odmah prihvatio. Sutradan sam otišao u Redakciju i zvanično se upoznao sa urednikom, predavši mu prvi tekst. Tako su jednostavno, reklo bi se više službeno, krenuli godinu i nešto duži sedmični susreti sa ovim poznatim ne samo publicistom već u to vrijeme i političarem.

Kažem, političarem, jer tih godina on je bio potpredsjednik Alternativnog ministarskog vijeća, držeći ponekad i konferencije za novinare. Komentarisao je za javnost aktuelne događaje u Bosni i Hercegovini. Koju godinu prije toga, zajedno sa još nekoliko Hrvata, u Sarajevu je osnovao Hrvatsku seljačku stranku (HSS), ali - zbog neslaganja sa programom - razišao se sa rukovodnim ljudima ove stranke napustivši je. Uskoro postaje član Alternativnog ministarskog vijeća, a potom njegov potpredsjednik.

Biografija, tačnije rečeno životni put poznatih ličnosti uvijek su mnogo govorili o tim osobama. Izuzetak u tome nije ni Željko Ivanković. Rođen u Varešu 1954. godine i upisom na Franjevačku gimnaziju u Visokom započinje njegov doista interesantan životni put. Nakon završetka Gimnazije i Pedagoške akademije u Sarajevu, ljubav prema književnosti nastavlja studiranjem ove oblasti u Novom Sadu i diplomiranjem na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Ova ljubav prema književnosti sve je naglašenija i nastavlja se u Izdavačkoj kući "Veselin Masleša" u Sarajevu, gdje radi do rata kao urednik. Osamostaljivanjem Bosne i Hercegovine kao države tri ratne godine je direktor Novinske agencije BH PRESS.

Ove osnovne podatke o njemu znao sam i prije naših susreta. No, druženje s njim me motivisalo da ova znanja proširim i dopunim. Mada mi je i sam mogao to reći, što me iz njegove biografije interesuje, ipak sam se odlučio da prelistam neka njegova djela i novine i tako saznam da ga mnogi kritičari (uz Miljenka Jergovića) smatraju trenutno najproduktivnijim bosanskohercegovačkim književnim stvaraocem. Kada sam mu kasnije, jednom prilikom, saopštio ovu konstataciju iz KUN-a, sedmičnog priloga "Oslobođenja", u prvi mah se malo iznenadio pa me zapitao:

- Gdje si to pročitao?

Zašto je Željko Ivanković, po mnogima, najplodniji naš stvaralac? Vjerovatno što je svojom mnogobrojnom prozom i poezijom zastupljen u više antologija bosansko-hercegovačke i hrvatske književnosti i što su njegovi mnogi eseji, prozni tekstovi i pjesme prevedeni na engleski, češki, italijanski, njemački i makedonski jezik. Kad se 1978. godine javio u poeziji sa "Nešto od onoga što jeste" nezaustavljivom lahkoćom pisanja vinuo se u stvaralačke visine "Vremenom bez granica", "Utrkom puža", "Pričama o ljubavi i smrti" i "Urušenim slikama", ali i prevodima "Mocart - pisma ocu" i "Pričama stare Kine", kao i "Tko je upalio mrak", "Dodirom svijet poče" i "Sedamsto dana opsade".

Posebno poglavlje u njegovom stvaralaštvu predstavlja književna kritika, u kojoj se ističu "(D)ogledi l" i "(D)ogledi 2". O tom vidu stvaralaštva kritičari će reći: "Pisane u različitoj životnoj dobi i pod različitim književno-povijesnim okolnostima, književno-kritički tekstovi Željka Ivankovića najbolja su potvrda njegove književne zrelosti. Svoje estetsko viđenje određenog pisca, odnosno njegovog (konkretnog) djela - Ivanković brani i tumači kao da je u pitanju "život ili smrt" zadate teme".

I sam sam se uvjerio u njegov ozbiljan pristup stvaralaštvu i materiji o kojoj želi kazati svoje mišljenje i stav. Znajući da je - iščitavajući moje novinarske tekstove - stekao pouzdanu ocjenu o meni kao piscu, želio sam da on bude jedan od promotora moje knjige "Bosanske ratne godine". Iako su to bili moji novinarski tekstovi pisani u vidu dnevnika o ratu u Bosni, namjeravao sam da na promociji o knjizi svoje mišljenje kaže i jedan književnik. Na samo četiri dana prije promocije odnio sam mu knjigu, ali, nažalost, njega nije bilo u Redakciji. Rekli su mi da je na putu i da se vraća tek za tri-četiri dana. Promociju nisam mogao odgoditi. Samo dan prije promocije uspio sam se vidjeti sa Željkom. Obradovan pojavom moje knjige, što se vidjelo na izrazu njegovog lica, rastužio me saopštivši mi da je vrijeme do promocije kratko i da ne može za taj period stići iščitati knjigu.

- Ne bih želio da površno govorim o knjizi i bez ulaska u suštinu materije, rekao mi je tada. Shvatio sam koliko studiozno prilazi svakom poslu, a posebno kad mi je kasnije poklonio "(D)oglede 2" vidjevši kako u detalje analizira književno stvaralaštvo nekoliko naših pisaca.

Željko Ivanković me impresionira neumornošću i uvijek svježim idejama u periodici, a pogotovo pripremanjem revija, časopisa i novina, poput "Lica", "Života", "Obzora", "Dalje", "Stećka", "Hrvatsko-bošnjačkog tjednika", "Slova" i drugih. Njegove uređivačke vrijednosti i znanje se očituje i u pripremanju za štampu knjiga, posebno onih elitnih kakve su: "Bosanskohercegovačka književnost u 50 knjiga", "Muslimanska književnost 20. stoljeća", "Bosanskohercegovačka književnost za djecu u 20 knjiga", itd.

Iako stalno zauzet (od pisanja, prevođenja, uređivanja i putovanja), reklo bi se da ni za šta drugo nema vremena. No, Željko Ivanković nađe vremena i za druženje i za susrete sa prijateljima i poznanicima. Kad god sam mu ponudio izašao je na piće u kafanu. Obično smo odsjedali tu, gdje je bilo najbliže Redakciji - u bistro na uglu Obale Kulina bana i Radićeve. Pričali bi o novinarstvu, muzici ili o automobilizmu. Uvjerio sam se da je dobar poznavalac trendova i u tim oblastima.

Posljednji put sam se susreo sa Željkom Ivankovićem krajem maja 2000. godine kad me obradovao poklonom svoje upravo izašle knjige "(D)ogledi 3" i kad se spremao za četveromjesečno studijsko gostovanje u Njemačku (prvo je bilo 1985. u organizaciji Humboldtovog Univerziteta u Berlinu, a drugo 1996. u okviru Zaklade Lion Feuchtwanger u Los Angelesu). Tema našeg razgovora je bio upravo njegov sljedeći boravak na studijskom gostovanju. I sam poziv pomenutih naklada da Zeljko Ivanković, pisac koji je zastupljen u uglednim stranim i domaćim publikacijama, leksikonima i enciklopedijama, gostuje u ovim zemljama upečatljivo ukazuje na ugled koji on uživa u inostranstvu.

Na ovom trećem studijskom gostovanju u inostranstvu on će, nema sumnje, iza sebe ostaviti niz stranica teksta i mudrih misli, kao što je to - uz ostalo - učinio i na losanđelovskom kad je zabilježio da je za pisca pisanje njegovo primarno stanje, a za svoje pisanje u ratu i o svojim stvaralačkim godinama ustvrdio:

- Moje pisanje u ratu imalo je, mogu to reći sada kad se osvrnem na napisano i objavljeno (a napisao sam roman, knjigu proza, ratni dnevnik, knjigu poezije; objavio mnogo više, jer su mi u ratu izašle i neke knjige koje sam napisao prije rata), barem dvostruko djelovanje, osim onog redovitog pisanja koje bi se "dogodilo" i da je mir, jer sam pisac u zrelim, dakle najboljim godinama i životnim i stvaralačkim.