Čehajić, Raif

- Nisam optimista u pogledu političkih dešavanja u Bosni i Hercegovini. Vidite kolika je zavjera protiv nas, Bošnjaka. I nakon stotinu hiljada izginulih, i nakon masakra u Srebrenici, glavni krivci bosanskohercegovačke tragedije - Milošević, Karadžić i Mladić su još na slobodi - pomalo žalosnim i tihim tonom mi govori doajen bosanskohercegovačkog pozorišta i filma i jedan od najstarijih glumaca - Zaim Muzaferija, dok u jesen 1996. godine sjedimo u kafani. Ništa od alkoholnih pića ne pije, a kahvu - koju je poručio - traži od konobara da mu je donese bez šećera - Imam povišen šećer u krvi i ne uzimam ništa slatko. Čak ne pijem ni sokove, pravda se pred konobarom.

Zaim Muzaferija, sada sedamdesetpetogodišnji penzioner priča tiho, natenane i dobro odmjerava svaku izgovorenu riječ. Kaže da najviše vremena provodi u svom stanu u Visokom. Rijetko izlazi. U sobi svog stana čita i zapisuje ponešto od onoga što se ovih dana i godina dešava u Bosni. Vodi svakodnevno dnevnik u kome prokomentariše jednu (po njemu) od interesantnih političkih vijesti. Moju konstataciju da mu je zato ovaj razgovor pravo osvježenje u svakodnevnom monotonom životu ne prihvata u potpunosti komentarišući: "Dobro je porazgovarati i podsjetiti se na minule godine, ali, pravo da vam kažem, jedva čekam da se vratim svojoj kući. I kad u Visokom izađem, najčešće je to do Pošte da bih poslao pismo ili telefaks poruku svojoj prijateljici u Veliku Britaniju. I svijet koji susrećem, nije mi interesantan kao nekada.

O pozorištu, prvoj njegovoj ljubavi, a kasnije i filmu, rado govori, kao i o svojoj djeci - Gordani i Jasenku, koji su ga dostojno zamijenili u umjetnosti. Kćerka kao profesor i režiser, a sin kao pozorišni entuzijasta.

Prvu glumačku ulogu, koju je Zaim Muzaferija igrao u ovom poslijeratnom periodu, bila je jedna epizodna rola u "Savršenom krugu" Ademira Kenovića. Rad sa ovim režiserom započeo je znatno ranije, još sedamdesetih godina kad je igrao starca u "Ono malo duše", a poslije u "Kuduzu".

Stvaralački opus Zaim Muzaferija započeo je gotovo prije pola stoljeća, kao amater. Prisjećajući se tih dana, on će reći:

- Mene je uvijek privlačilo pozorište. U onim prvim godinama mog momaštva, to se i nije zvalo pozorište već diletantska sekcija tadašnjih društava "Napretka", "Narodne uzdanice" i "Gajreta". Počeo sam kao šaptač. Međutim, veoma brzo se ispostavilo da imam i neke druge sposobnosti, te sam počeo pomalo i da glumim. Najviše sam se opredijelio za režiju i više od 30 godina bio sam režiser u visočkom Amaterskom pozorištu. Imao sam u tom periodu i nekoliko izleta izvan Visokog. U Travniku sam bio dvije godine i tamo vodio Amatersko pozorište, a jednu godinu sam proveo i u Varešu, gdje sam radio u Kulturno-umjetničkom društvu. U tom periodu mog umjetničkog rada desilo se da odem i na film, o kome nikada nisam ni sanjao. Ali, eto, tako se zalomilo. U Zenici se 1961. godine snimao film "Uzavreli grad", režisera Veljka Bulajića. Pored ostalih uloga, za ovaj film trebao je i jedan grublji, jači čovjek - naizgled - drvosječa koji će sa planine, sa Vlašića, sići u grad, u Zenicu da gradi prvu visoku peć. I meni je dodijeljena ta uloga... Sve je kod mene išlo nekako paralelno jedno s drugim, jedno preko drugog. Za vrijeme rada u pozorištu ja sam i studirao njemački jezik, a nakon "Uzavrelog grada" krenuo je i moj rad na filmu. Negdje 1972. godine diplomirao sam i počeo predavati na Srednjoškolskom centru u Visokom. Kao profesor stekao sam i penziju. Zato kažem da je moje osnovno zanimanje prosvjeta, rad u školi. No, ja sam igrao u 100 filmova, računajući u to i televizijske filmove i isto toliko režirao pozorišnih predstava. I danas kažem da su meni pozorište i film sporedna zanimanja, a profesura mi je glavno i osnovno zanimanje.

Zaim Muzaferija je ipak pojavom na filmu i kasnije, pogotovo na televiziji, postao veoma brzo poznat i popularan, ne samo zbog svoje visine (koja iznosi gotovo dva metra) već i zbog umjetničkog dojma koji svojom glumom ostavlja na gledaoca.

Objašnjavajući ovu činjenicu, on će reći da je televizija pravi fenomen i da pojava na njoj ostaje daleko upečatljivija u sjećanju gledalaca nego na pozorišnim daskama. Preko televizije i filma se brže postaje popularan, jer poruka tako dublje prodire u svijest ljudi.

Cijeli dosadašnji period umjetničkog rada Zaim Muzaferija je djelovao iz Visokog. Iz njega je dostizao domete koje drugi umjetnici nisu mogli postići ni iz kulturnih centara, što samo govori o specifičnosti rada ovog izuzetnog umjetnika. Moglo bi se reći da je to, posebno u ranijim periodima, bila jedna vrsta fenomena: iz malog mjesta djelovati kao veliki umjetnik.

- Ja sam cijelo vrijeme svog umjetničkog rada ostao u Visokom, da kažem, malom mjestu - objašnjava ovaj fenomen i dodaje - A Visoko u pozorišnom svijetu je nepoznato. U tom svijetu pozorišne, a posebno filmske umjetnosti, tek Sarajevo, pa ponekad ni ono, već Zagreb i Beograd su nešto značili u bivšoj državi. Po nekom redoslijedu važnosti prije Sarajeva je i Ljubljana. Ja sam se sam sebi čudio da sam bio pozvan (od 1961. do danas) na snimanje filma stotinu puta. Trebalo je da bude baš uloga za mene pa da me se režiser (i u Sarajevu, a dehabeter u Beogradu ili Ljubljani, Zagrebu ili Skoplju) sjeti kad čita neki scenario pripremajući film i kaže: "E, ovu bi ulogu najbolje mogao odigrati onaj... kako se ono zvaše?... Je li ono Muzaferija? Gdje bih ga mogao naći?" A onda ne znaju gdje će me naći. Misle da sam ja u Sarajevu. Ali, eto, nalazili su me. Kasnije kad sam dobio telefon, lakše je išlo, jer je moj telefonski broj bio u svakom imeniku. Na kraju krajeva, ja sam ponosan ne samo na broj odigranih (stotinu) uloga, koji je zaista impozantan s obzirom da sam kasno počeo igrati na filmu. Bilo mi je 38 godina kad sam se prvi put pojavio na filmu. Ponosan sam ne samo na ove uloge već i na svoje Visoko što sam u mojoj čaršiji, u Ševuljama, postao - moram kazati - neko ime.