Čehajić, Raif

U poslijeratnom periodu nekoliko puta sam se susretao sa magistrom Selimom Bešlagićem, načelnikom Općine Tuzla: u federalnom Parlamentu kad je za govornicom lomio koplja sa svojim političkim suparnicima oko životnih pitanja, u Tuzli na otvaranju Međunarodnog sajma PROMO, na javnoj tribini u tuzlanskom Hotelu "Bristol" prilikom rasprave o rješavanju problema tonjenja starog dijela ovog grada. Posljednji susret se desio sredinom aprila 2000. pred tuzlanskim "Mejdanom" kad sam se sasvim slučajno našao pred sunčanim satom, gdje je gradonačelnik grupi posjetilaca Sajma objašnjavao sistem rada ove sprave.

Za fenomen zvani Bešlagić (iako on lično smatra da tu nema nikakvog fenomena) saznalo se u Bosni i svijetu u ratnom periodu, prije svega, kroz fantastično razrađenu taktiku odbrane Tuzle od agresorskih napada, čime je u Bosni i Hercegovini stvorena najveća slobodna teritorija, ali i kroz istrajavanje na principima da je zajednički život svih bosanskohercegovačkih naroda moguć. U nizu kurioziteta, koji stoje uz ime tuzlanskog gradonačelnika, u analima će ostati i onaj da je Selim Bešlagić prvi Bošnjak koji je nominovan za Nobelovu nagradu.

Ko je, ustvari, Selim Bešlagić?

Životni put Selima Bešlagića se ne razlikuje - sve do izbijanja agresije na Bosnu i Hercegovinu - od većine ljudi. Rođen je 1943. godine u poznatoj tuzlanskoj porodici (otac je bio geometar). Završivši Gimnaziju u rodnom gradu, upisuje se na Tehnološki fakultet i nakon diplomiranja magistrira na Sveučilištu u Zagrebu. Mada Tuzlak, prvi radni odnos zasniva u Goraždu, potom radi kao profesor u Tuzli, a onda se potvrđuje kao dobar stručnjak na mjestu tehničkog direktora Fabrike cementa u Lukavcu. Svoje poduzetničke sposobnosti potvrđuje kao osnivač i prvi direktor IGMIN-ovog Instituta za istraživanje nemetala. Dok je još radio u Lukavcu uključuje se u Savez komunista, ali više iz uslovljavanja ovim članstvom za profesionalno napredovanje (jer su to bila takva vremena), nego osjećajem potrebe pripadnosti ovoj partiji. Politikom se ne bavi sve do 1990. godine kada jasno uočava raspad komunizma, vidjevši budućnost države i društva u privatnoj inicijativi i poduzetništvu. U to vrijeme mu je blizak politički i ekonomski program premijera bivše Jugoslavije Ante Markovića i njegovih reformista, pa postaje član njegove stranke - Saveza reformskih snaga. Da li radi novih ideja Ante Markovića ili strukture članstva nove stranke na čelu sa Selimom Bešlagićem, Tuzlaci na prvim demokratskim izborima 1990. godine daju punu podršku i povjerenje reformistima.

Istovremeno u BiH u gotovo svim općinama nacionalne stranke odnose pobjedu, a Tuzla je jedini veći grad u državi koji nije podlegao nacionalnoj euforiji već se priklonio građanskoj opciji. Reformisti sa Selimom Bešlagićem dobivaju najviše glasova na izborima pa stupaju u koaliciju sa Socijaldemokratskom strankom (SDP) i Liberalnom strankom činivši tako u općinskom Parlamentu većinu (65 odsto). Ova koalicija za gradonačelnika bira Selima Bešlagića, koji će i na kasnijim izborima (na prvim poslijeratnim i u aprilu 2000. godine) biti pobjednik u Tuzli.

Na mjestu predsjednika svoje stranke Selim Bešlagić će nervom futurologa kasnije dva puta transformisati ovu partiju. Raspadom Jugoslavije 1991. i padom premijera Ante Markovića, sa političke scene nestaje i Savez reformskih snaga, a njen predsjednik u Tuzli ovu stranku profilira u Uniju bosanskohercegovačkih socijaldemokrata, da bi se 1998. godine - nakon niza pregovora - ova stranka ujedinila sa Socijaldemokratskom partijom BiH (djelujući ubuduće pod ovim nazivom), a Selim Bešlagić biva izabran za predsjednika Glavnog odbora SDP. Time je Federacija BiH dobila najveću opozicionu stranku, koja je već na sljedećim općinskim izborima (2000. godine) odnijela pobjedu u najveća tri kantona: Sarajevu, Tuzli i Zenici.

Vrijeme dolaska socijaldemokratije i opredijeljenost birača prema njoj osjetio je Selim Bešlagić još ranije, ostavši dosljedan do kraja svojim opredjeljenjima i principima. No, put koji je tuzlanski gradonačelnik prošao u ratu bio je pravi izazov i golgota za njega i građane ne samo u Tuzli već i u cijeloj BiH.

Već na startu svoje političke karijere Bešlagić se susreo sa ljutim i bespoštednim političkim protivnicima - nacionalnim strankama, kojima je Tuzla sa multinacionalnim strankama jednostavno smetala. Poslije je uslijedila agresija na BiH, a specifičnost Tuzle i njen geostrateški položaj još više su stavili na muku gradonačelnika. Svojom lukavom strategijom kao gradonačelnik i predsjednik Ratnog predsjedništva uspio je prvo odbraniti grad od uništenja a onda i od siline stradanja koji su zadesili Sarajevo, Goražde i još neke gradove. Udaljen je agresor daleko od grada, na brda, odakle nije mogao gađati Tuzlu, a u samom gradu je život organizovan po ratnoj šemi pa su preduzeća proizvodila a obrazovne i kulturne ustanove radile neprekidno. Po ugledu na situaciju iz Drugog svjetskog rata, kad je u Tuzli spriječen genocid nad srpskim narodom, i 1992. godine onemogućeno je najveće zlo u ovom kraju. Te godine svi narodi u Tuzli na čelu sa gradonačelnikom okupili su se u jedinstven front da bi odbranili dostojanstvo čovjeka i Bosnu i Hercegovinu. Prisjećajući se tih dana, najtežih za grad i BiH, Selim Bešlagić će reći:

- Branili smo, prije svega, pravo na život, jer nam je to pravo objektivno bilo ugroženo, i svi ti veliki nacionalisti htjeli su da nam ga oduzmu. Mi to nismo dali i kao rezultat jednog takvog rada mi smo uspjeli da branimo grad, ali i da odbranimo i zaštitimo pravo na život... Da nije bilo građana Tuzle, ne bi bilo ni Selima Bešlagića, a to što se govori o Tuzli samim tim pripada njenim građanima. To što je Selim kao ličnost u ovom trenutku bio (gradonačelnik), vjerovatno ima preplitanja.

Velika zasluga prvog čovjeka Tuzle je što je ona i u ratu ostala multietnički grad, ali i što su njeni građani i prognanici sačuvani od protjerivanja i genocida i što je u njoj spriječena anarhija i bezakonje. Jednostavno rečeno, u Tuzli su sačuvani svi osnovni principi demokratije, pa su mnogi u svijetu ovaj grad nazvali simbolom demokratije. A u vrijeme kad je nacionalizam harao na svim prostorima, to nije bilo nimalo lahko ostvariti. Svojim obraćanjem Tuzlacima, 25. novembra 1993. godine, Selim Bešlagić je građanima ulio nadu i snagu za budućnost riječima:

- Mi danas moramo imati snage da razlučimo dobro od zla, svjetlost od tame, da ne dopustimo da istinske vrijednosti naše nacionalne historije odu u zaborav. Moramo znati da smo snažni i da vrijedimo onoliko koliko u svojoj prošlosti imamo pobjeda nad silama mraka... Jedini garant da nećemo zalutati na svom slobodarskom putu jeste da se ne odvajamo od svojih korijena i da nam naša historija bude najbolji putokaz za bitke koje moramo dobiti.

Sve bitke Selim Bešlagić je dobio, jer je znao da se "Tuzla brani Bosnom", pa otuda nacionalna mržnja nije ni mogla ući u ovaj pacifistički grad. Protiv svih napada grad se branio ljubavlju i razumijevanjem.

U tim borbama (i kao moralni pobjednik) Selim Bešlagić je stvorio u svim sferama života i rada specifični tuzlanski model.

Pored borbe na frontu gradonačelnik Tuzle je vodio velike bitke i na domaćoj političkoj sceni. Nacionalne stranke su još za vrijeme rata, a i kasnije, svim silama i metodama nastojale da obore Selima Bešlagića i njegov koncept poimanja današnje Bosne, pa je često dolazilo do nesporazuma na toj relaciji. U ovome je prednjačila Stranka demokratske akcije, o čemu gradonačelnik - između ostalog - kaže i ovo:

- Ne radi se o nesporazumu sa SDA već o tome kako članovi te stranke prilaze rješavanju svojih zaključaka. Deklaraciju SDA, koju je promovirao gospodin Izetbegović, mi apsolutno podržavamo. Međutim, u praksi se događa sasvim suprotno i zato i dolazi do određenih političkih sukoba. Ali kad dođu izbori, pokazaće se ko je za koga.

Mada je od ove njegove izjave prošlo blizu pet godina (juli 1995.), punu potvrdu svojih pozicija i viđenja raspoloženja birača Bešlagić je doživio i 1997. i 2000. godine na izborima kad su građani jasno iskazali privrženost ovom političaru. Ako je suditi prema izbornim rezultatima, ugled gradonačelnika raste, jer iza njega stoje djela.

Tuzlanski gradonačelnik je ličnost čije djelo se cijeni i u Bosni i Hercegovini i u svijetu. Kao personifikacija građanske opcije, Selim Bešlagić je zapravo pragmatičan, pomalo individualac i političar koji mnogo vjeruje ljudima. Njegovi saradnici - koje je birao po stručnosti i znanju a ne prema podobnosti - kažu da je to ličnost koja u radu zna motivisati ali i da je pun energije i da je neumoran, pa ga je teško pratiti. Po prirodi duhovit i nepredvidiv, djeluje smireno. Ne voli se udvarati a niti je prelivoda. Za sebe često kaže da je antifašista, antikomunista i bosanskohercegovački nacionalista, ali da nije Bošnjak od jučer već da vuče stoljetnu porodičnu tradiciju u svom identitetu. Priznaće da nije ni zarobljenik demokratskog centralizma. Smatra da se politika mora voditi u ime države a ne stranke.

Bez obzira na sve ono što je postigao i zasluge koje ima, ne smatra sebe nečim posebnim, pa ima običaj reći:

- Ako me neko pretvara u kult, ja sam odmah protiv toga.

Bio je i ostao politički realista, blizak svakodnevnim ljudima. Otuda je kod poštenih ljudi i omiljen ne samo u Tuzli već i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ljudi ga doživljavaju kao modernog političara, čije djelo prepoznaju i cijene.

U predratnom, a posebno ratnom periodu prošao je mnoga politička iskušenja, jer su mu njegovi politički protivnici uz ime pridodavali razne atribute: "jugonostalgičar", "autonomaš" pa čak i "četnik". Svojim radom i djelom - sada kad se sva bura stišala - jasno je i njima da je Selim Bešlagić zapravo ličnost političke alternative u BiH, kako ga okarakterisaše hroničari. Napadi na njega, međutim, naročito iz nekih političkih partija, se ne stišavaju ni danas, samo što ga optužuju po drugim osnovama. Kad je išao u Sjedinjene Američke Države na Molitveni doručak i kad ga je američki predsjednik nazvao gradonačelnikom 20.000 Amerikanaca koji se trenutno nalaze u BiH, neki politički protivnici su ga optuživali da je išao u Ameriku radi obaranja vlasti u BiH.

No, odgovor na pitanje: ko je i šta je zapravo Selim Bešlagić, čini mi se, najbolje daju međunarodna priznanja koje je ovaj Tuzlak dobio: Internacionalna nagrada za ljudska prava grada Weimara za 1995. godinu, Nagrada za mir "Sean Mac Bride" Internacionalnog instituta za mir za 1996, Zlatna povelja za mir i demokratiju Internacionalne lige humanista za 1996, zatim Nagrada za mir Fondacije Kurta Waldhema za 1996, te Međunarodna nagrada za ljudska prava i demokratiju "Averell Harimman" za 1997. Nacionalnog demokratskog instituta Sady, kao i domaća Povelja "Libertas" za životno djelo 1997. godine koje dodjeljuje Forum građana Tuzle. Uz sva ova velika priznanja, Odlukom Internacionalnog mirovnog biroa u Ženevi Selim Bešlagić je 1997. godine neminovan za Nobelovu nagradu za mir, što je prvi slučaj da jedan Bošnjak bude predložen za ovo veliko priznanje.

U svojoj skromnosti on će prilikom dodjele nagrade "Sean Mac Bride" za 1996. godinu reći da je "ovo priznanje za mene priznanje svim Bosancima i Hercegovcima koji budućnost naše domovine vide kroz principe poštivanja njenog hiljadugodišnjeg bića, bića tolerancije, zajedništva i demokratije. Ovo je priznanje tuzlanskom embrionu reintegracije BiH, onom humanističkom energonu koji će nadjačati sile zla, ekstremizma i secesionizma."

Selim Bešlagić se zapravo cijelo vrijeme zalaže za svoju političku filozofiju, čije je osnovno historijsko pravilo bosanskohercegovačke opstojnosti. Sva ta vremena su za njega velika iskušenja: i kad su godine bile krvave, i sada kad su teške postratne. Svaku svoju odluku i potez, koji su važni za Tuzlu, BiH i njene narode, on će dobro odvagati prije nego se odluči na njih kako bi bili u korist države i naroda, a ne u korist političke stranke. U tom kontekstu treba posmatrati i njegovu izjavu, kao predsjednika Glavnog odbora SDP, povodom održavanja općinskih izbora aprila 2000. godine:

- Revanšizma prema dosadašnjim vlastima i funkcionerima neće biti u općinama gdje ćemo mi preuzeti vlast. SDP nije takva stranka. Međutim, u svim općinama gdje ćemo preuzeti vlast, tražićemo da se podvuče crta, izvrši kontrola rada onih koji odlaze. Stranka neće vršiti istrage već ćemo jednostavno od nadležnih državnih organa tražiti da utvrde inventure u tim općinama, da ne bi mi nosili njihove hipoteke.

Magistar tehnologije koji svira violinu i voli slikarstvo, Selim Bešlagić će, nema sumnje, ući u historiju BiH na velika vrata kao ličnost koja je u ovoj državi održala multikulturalnost, toleranciju i ukazala svijetu put u budućnost. O toj borbi za očuvanje ljudskih prava i mir lakonski će reći:

- Ja sam se trudio da u nenormalnim okolnostima vodim normalnu politiku.