Čehajić, Raif

Upečatljivost određenih događaja i njihovih aktera urezu se u svijest čovjeka tolikom dubinom da ponovni susret sa tom ličnošću i nakon niza godina svojom jačinom podsjećaju na tu davnu prošlost. Iako u znatno izmijenjenim okolnostima i na sasvim drugom mjestu, ta upečatljivost asocira na raniji susret. Ponovno viđenje te osobe često u sebi nosi ne samo izvjesno saznanje o prolaznosti vremena, događaja i ljudskoj sudbini, već prožima čovjeka i radošću o ponovnom susretu.

Upravo takav osjećaj obuzeo me nakratko te januarske večeri 2000. godine u Salonu Bošnjačkog kulturnog centra u Sarajevu kad sam nekoliko redova ispred sebe u publici prepoznao generala Sakiba Mahmuljina. U društvu sa suprugom i još jednim bračnim parom došao je na promociju knjige Vehida Gunića "Sarajevo, grade od starina". Da me je neko ranije pitao da li je Sakib Mahmuljin zaljubljenik u sevdalinku (a o njoj je te večeri bilo govora i ona je pjevana), ne bih mu znao sa sigurnošću odgovoriti. Sada sam, eto, ubijeđen da u svojoj bošnjačkoj duši gaji ljubav prema jednom od identiteta Bosne.

Viđenje generala na ovoj promociji (kasnije smo izmijenili nekoliko konvencionalnih rečenica) vratilo me nakratko u ratnu 1994. godinu, na ratište u Kamenicu kod Zavidovića. Bili su odlučujući ljetni mjeseci u borbama na tom dijelu Bosne, pa su visoki dužnosnici Armije Bosne i Hercegovine, obilazili borce i davajući im moralnu podršku za sudbonosne bitke, navraćali na vozućko ratište.

O Sakibu Mahmuljinu, tada komandantu Trećeg korpusa Armije BiH, znao sam samo nekoliko općih biografskih podataka: da je ranije bio oficir u predratnoj JNA i da je izbijanjem agresije na BiH prešao u redove Armije BiH, stavljajući se na raspolaganje svom, bošnjačkom narodu. Odmah se, dakle, priključio krugu školovanih oficira, koji su - pored patriotske dužnosti da brane novopriznatu državu Bosnu i Hercegovinu - počeli da prakticiraju i svoju religiju-islam. Tako je, uz stručne sposobnosti i ogromno znanje, imao sve uslove da se dokaže kao oficir i da postane visoki vojni dužnosnik.

U to vrijeme kod njega sam uočio jednu veoma bitnu osobinu, neophodnu za rad sa ljudima - psihološku-pedagošku dimenziju koja je izbijala u prvi plan. On je, nema sumnje, tu osobinu stekao u radu sa vojnicima. Tu karakteristiku sam uočio kod njega samo sat-dva od upoznavanja sa njim.

A kako smo se upoznali? Ustvari, upoznao nas je Ibrahim Hukić, tadašnji komandant brigade u kojoj sam bio mobilisan. Na sastanku uže komande Brigade Hukić je, upoznavajući generala Mahmuljina sa svojim najbližim saradnicima, predstavio i mene na pomalo neodmjeren i nimalo metodičan način:

- Ovo je, gospodine komandante, naš novinar koji izvještavajući o stanju u Brigadi obično kaže da su naše linije odbrane čvrste i dobro uvezane. A kad ja odem na te linije, onda vidim lošu uvezanost, rekao je tada Hukić.

Iskusan u nastupu sa ljudima i odmjeren u svojim izjavama, Sakib Mahmuljin me pogledao blagim osmijehom, pa - želeći ublažiti ovu Hukićevu kritiku upućenu na moj račun - mada ona u suštini i nije mogla proći - rekao:

- Gospodin Èehajić, kao profesionalac, zna ulogu novinara u ratu i ne sumnjam u njegove dobre namjere. Uostalom, novinare ne treba kritikovati već pohvaliti kad dobro rade.

Nije mi bilo svejedno šta komandant brigade misli o meni, ali sam eto, sada i zvanično čuo njegovo mišljenje. Kasnije sam u slobodnom razgovoru sa Mahmuljinom o ovom polemisao objašnjavajući mu kako donosim ocjenu o stanju u Brigadi.

Drugu Mahmuljinovu vrlinu uočio sam prilikom njegovog susreta sa vojnicima. Prilazio im je prijateljski, na jednostavan način kao starim znancima. Okupljeni u stroju na ledini, tražio je da mu se što više približe da bi zajednički mogli razgovarati o problemima koji ih muče. Potom je zamolio svog vozača da iz automobila donese šteke cigareta kako bi ih podijelio vojnicima. Pošto je to bilo vrijeme kad su se cigarete izuzetno cijenile, jer je vladala njihova nestašica - mada se sedmično dijelilo sljedovanje - na ove generalove riječi prolomio se ogroman aplauz. Bio je to za početak dobar znak podrške generalu. Kasnije je uslijedio i drugi.

Prisnost između boraca i generala uspostavljena je i nije nestajala cijelo vrijeme razgovora. Tražio je najboljeg borca kako bi mu poklonio vojnički prsluk. Nakon uručivanja poklona obratio se borcima ovim riječima:

- Najbolja smo mi vojska u svijetu. Dive nam se svi. Engleski vojni stručnjaci pitaju nas kako to mi, u ovako teškim okolnostima i sa skromnim naoružanjem u odnosu na agresora, uspijevamo da već dvije godine odbranimo naš narod i našu teritoriju?

Još dugo je general razgovarao sa vojnicima i što je vrijeme više odmicalo sve se više osjećao gotovo roditeljski odnos.

Otada pa sve do susreta u Sarajevu - dakle punih pet godina - nisam imao priliku da se susretnem ponovo sa Sakibom Mahmuljinom. On sada obnaša visoku državnu funkciju - zamjenik je Federalnog ministra odbrane. Budući da je ovo još uvijek vrijeme nacionalnih podjela i pariteta u vlasti, jasno je da je dužnost zamjenika jedna vrsta prvog čovjeka u Ministarstvu, jer sam vrh čine jedan Hrvat i jedan Bošnjak. Svojim stručnim, moralnim i nadasve ljudskim kvalitetima Sakib Mahmuljin je, nema sumnje, zaslužio ovu visoku funkciju.