Čehajić, Raif

Zvuči pomalo apsurdno, ali je tačno: Knjige Nedžada Ibrišimovića mirišu na muku i znoj. Naime, ovaj poznati pisac mi je rekao nešto što me začudilo: "Podosta se napatim dok pišem". To me je navelo na pomisao da on poziv pisca shvaća kao tegobu, a ne zadovoljstvo. No, bilo kako bilo, zadovoljstvo mi je čitati njegova djela, jer odišu lepršavošću i bosanskom tradicijom.

Dogovarajući se za razgovor sa Nedžadom Ibrišimovićem, piscom i slikarom i u to vrijeme predsjednikom Društva pisaca Bosne i Hercegovine, želio sam da se susretnemo i razgovaramo u prostorijama Društva pisaca u Sarajevu, ali mi je on sugerirao da to uradimo u njegovom stanu, tvrdeći da je to najadekvatniji prostor za razgovor. Uvažio sam njegov prijedlog i te decembarske subote 1996. godine vrata mi je otvorila njegova supruga. U velikom prijemnom salonu čekao me moj sagovornik i odmah uveo u radnu sobu. Sjeo sam na pletenu fotelju sa visokim naslonom za glavu, ali sam istog momenta shvatio da je to mjesto Nedžadovo. Bez riječi sam se premjestio na drvenu fotelju pored radnog stola na kome je bila stara pisaća mašina, otvorene požutjele novine i na njima naočare. Sa moje desne strane nalazile su se police pune raznovrsnih knjiga (beletristika, sociologija, filozofija, slikarske enciklopedije i drugo). Na drugoj strani sobe, također, police sa knjigama a u podnožju nekoliko crteža.

Između dva prozora dominirala je četverougaona levha ispisana na crnom platnu. Nekoliko dana nakon ovog susreta iz novina sam saznao da Nedžad Ibrišimović stanuje u stanu poznatog režisera Emira Kusturice, tu u zgradi smještenoj između "Svjetlosti" i Prve gimnazije.

Preda mnom sjedi, eto, poznato lice - Nedžad Ibrišimović i govori tako karakterističnim glasom i naglaskom. Nema, međutim, u početku one opuštenosti i duhovitosti po kojima poznajem mog sagovornika. Nekako mi izgleda suviše ozbiljno. Govori, čini mi se, s malim naporom, mada sam očekivao da će to biti spontan i ležeran susret, što se kasnije u to pretvorilo.

Podsjećam ga na predratni period njegovog stvaralaštva kad je u ljetnim mjesecima u Morića hanu držao istovremeno i veče poezije i slikao pred posjetiocima, što je stvaralo veoma ugodnu umjetničku atmosferu, a on će reći:

- Tada sam crtao i crteže urađene na očigled posjetilaca koji su sjedili u bašči Morića hana, večerali i zabavljali se i potom te crteže davao na aukciju. Iz Morića hana imam neobično iskustvo: dok bih ja crtao, ljudi bi šutjeli i pomno pratili kako ja to radim. Ali kad bih ja čitao, ljudi bi onda pričali. Ja sam tada ljudima govorio: "Kad ja crtam, onda vi pričajte, meni ne smeta. A kad čitam, onda šutite! To mi smeta". Međutim, tome nisam uspio da ih naučim.

Nedžad Ibrišimović je bio i ostao umjetnik na dva polja: pisac i slikar. Za slikara je završio Umjetničku školu, a njegova darovitost pisanja nije tražila neko posebno obrazovanje. U tom peridu nastalo je nekoliko njegovih poznatih djela: priča, romana i pjesama. U ratu on postaje miljenik vladajuće stranke, naravno i njen Član, pa ga čelnici Stranke demokratske akcije vode na značajne skupove gdje Nedžad Ibrišimović govori odlomke iz svojih djela, ponekad i kratke političke besjede. To mu je uvećalo rejting među građanstvom, a naročito njegove kratke priče pod nazivom "Egleni", koje je govorio na državnom radiju i televiziji. Kaže da ih je napisao stotinjak. Ipak, mnogo je poznatiji po romanima: "Ugursuz", "Karabeg", "Braća i vezir" i dr., ali i pričama. Pisanjem se počeo baviti vrlo rano i sa dvadesetak godina objavljuje prve priče. Ubrzo nakon toga zainteresovao se za romanesknu formu u književnosti i otada istrajava na romanu. Iako ima objavljenih djela i iz poezije, tvrdi da se njom bavio malo i da je ostavio - kao poslasticu - za duboku starost.

Za vrijeme opsade Sarajeva, kao i većina rodoljuba, priključio se Armiji BiH, kada su mu borci našli jedan zaštićeni kutak i mali sto za pisanje. Smatra da je Bosna opstala i zato što su Bošnjaci tada imali u rukama knjigu. O tom periodu on kaže:

- Grad Sarajevo zaista zaslužuje da najdostojnije bude slavljeno pored svog dostojanstva i hrabrosti. Čini mi se da se o tom dostojanstvu i hrabrosti Sarajeva, pa i Bosne i Hercegovine, vrlo malo govori. Govorim o Sarajevu zato što su mi ti ljudi stalno pred očima. Ja se divim i sada kad vidim i dijete, i ženu, i čovjeka. Divim se njihovom dostojanstvu, njihovoj radosti, njihovoj hrabrosti. A što se tiče kulturnog otpora Sarajeva, ono je dosegnulo i takve razine da je jedne godine bilo govora da je Sarajevo kulturna metropola Evrope. To nije fraza, to je istina. U umjetnicima, piscima, slikarima, muzičarima postojao je snažan otpor u umjetničkom, kreativnom smislu. To je bila jedna vrsta kreativnog bosanskog inata. To nije bilo bez odjeka. Dušmana to nije moglo nimalo smekšati, ali su svijet i javno mnijenje sigurno bili na našoj strani, baš zbog tih mnogovrsnih, bogatih i interesantih kulturnih činilaca.

Jedna od karakteristika ovog umjetnika je da često izlazi pred ljude. On tu komunikaciju smatra jednom vrstom sevapa, kako kaže. Posebno mu je zadovoljstvo obraćati se izbjeglicama i nastupati u malim mjestima, gdje nema nekih značajnijih kulturnih manifestacija. U tim susretima, on crpi ideje za svoja djela, upoznaje još bolje ljude i nastoji da im se što više približi i shvati njihove muke, radosti i nadanja. Iz njih će nastati neko od njegovih djela.

Mada nerado govori o svom sadašnjem i budućem radu, ipak mi je otkrio malu tajnu: već nekoliko godina piše roman koji govori o historiji svijeta. Otuda mnogo čita razne knjige. To iziskuje mnogo vremena i napora, ali nadati se - kad završi ovo djelo - da će biti dostojne uloženog truda i vremena.

Da bi učinio svoju djelotvornost raznovrsnijom, kad se umori pišući, okrene se crtanju i slikanju, da bi se potom ponovo vratio pisanju.

U njegovom slikarskom opusu posebno mi se čine zanimljivi portreti Abdulaha Sidrana koje je uradio u različitim njegovim stanjima i različitom crtaćom tehnikom. Nedžadov model - Abdulah Sidran je, kako kaže, pomalo muhanat i teško ga je privoljeti na neko duže poziranje. Ipak, dva stara prijatelja nađu zajednički modus i ono što Nedžad zamisli obično i realizuje. U svakom slučaju biće to zanimljiva galerija portreta Abdulaha Sidrana ovjekovječena kistom Nedžada Ibrišimovića.

Česta tema o kojoj Nedžad Ibrišimović piše je Bosna. Ističući da za vrijeme rata u njoj nije bila uvedena cenzura, on će reći da je Bosna u svoj svojoj tragediji - koju je doživjela - ponudila i nudi piscima nebrojen način pristupa i tema. No, ni hiljade pisaca - po njegovom mišljenju - ne mogu opisati svu tragediju koja je pala na našu državu. Nemaju samo pisci potrebu da opišu ono što nas je snašlo, već to čine i ljudi koji nisu ni pisci, ni imena, a niti su se do sada bavili pisanjem. I oni jednostavno imaju potrebu da pišu i da ostave ili dnevnik ili nešto slično o onome što su doživjeli. Poznati pisac smatra da sve te dokumente, bez obzira na njihovu vrijednost, treba sačuvati i na njih obratiti pažnju. Zašto? Iz prostog razloga što bi to mogla biti narednim generacijama velika bašča iz koje bi mogli nići pravi i istinski književni plodovi. Ono što je dobro ostaće i doprijeće do ljudi i ostati u vremenu. Ono što nije dobro, kaže Nedžad Ibrišimović, ne treba odbacivati već mu treba dati podsticaj. Jer, bošnjačka duša je gladna sebe, svoje riječi, svog teksta i svog vlastitog prepoznavanja.

U biografiji Nedžada Ibrišimovića ostaće zapisano da je u ratnom i poratnom vremenu, kao predsjednik Društva pisaca BiH, mnogo učinio na afirmaciji Društva i na organizaciji, objavljivanju i promociji knjiga, književnih večeri i izdavanju lista "Slovo" i časopisa "Život". Koliko god su Društvo potresali unutarnji nesporazumi i sukobi, ono je odigralo (a igra i sada) značajnu ulogu u životu i radu pisaca. Iako je pred Nedžadom Ibrišimovićem još jedan značajan period stvaralaštva, ono što je do sada postigao svrstava ga u red istaknutih bosanskohercegovačkih i bošnjačkih književnika.