Čehajić, Raif

Zenicu je sve do rata krasila cijela plejada umjetnika: glumaca, slikara, književnika i muzičara. Smjena generacija, koja je i u umjetnosti neminovnost, nije uspjela prorijediti ove redove budući da su iza umjetnika ostajali mladi, ali redove zeničkih umjetnika je osiromašio sam rat. Iako su u tom najtežem razdoblju za opstojnost Bosne i Hercegovine neki umjetnici, posebno slikari, odlazili iz "grada čelika", ostalo ih je dovoljno da održe tradiciju slikarstva, pozorišta, književnosti... Slikari su uspjeli ne samo da očuvaju tradiciju u radu već je njihova organizacija cijelo vrijeme radila.

Jedan od poznatijih zeničkih slikara je bez sumnje Muhamed Bajramović, koga poznajem još kad je radio u Građevinskom preduzeću "Izgradnja". Za vrijeme rata sam ga povremeno susretao na sjednicama Općinskog vijeća, čiji je predsjednik, a njegove ilustracije - i tada a i sada - u lijepo urađenim edicijama. Početkom 1997. godine posjetio sam ovog akademskog slikara u njegovom ateljeu u zeničkom naselju Crkvice i s njim onako natenane razgovarao o svemu i svačemu, a o slikarstvu najviše.

- Ja sam jedan od članova Društva likovnih umjetnika, koje je asocijacija Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine - kaže umjetnik i nastavlja - Naše društvo postoji od 1974. godine. Pred rat smo imali veći broj članova, ali odlaskom nekih u toku rata ostali smo danas sa desetak likovnih umjetnika. Zenica je specifičan industrijski grad i dolaskom nekoliko ljudi sa likovnih akademija za umjetnost u Zenicu (a to su mahom Zeničani), oni su svojom aktivnošću, pored profesionalnog, slikarskog rada kojim su se bavili, tražili od tadašnje vlasti i određene uslove za taj rad. Zahvaljujući razumijevanju vlasti, uspjeli smo da gotovo svaki umjetnik, koji je član Udruženja, dobije slikarski atelje. Mi smo bili tada, a evo i sada smo, jedino društvo likovnih umjetnika koje ima cjelovito riješeno pitanje slikarskih ateljea. Znači, svaki slikar ima prostor za rad.

Biografija Muhameda Bajramovića ne razlikuje se ništa od biografija ostalih intelektualaca. Rođen u Zenici zavolio je slikarstvo i nakon osnovne završava Školu za primijenjenu umjetnost u Sarajevu. Susrećući se u srednjoškolskim danima sa djelima profesora Voje Dimitrijevića, Miće Todorovića, Vlade Vojnovića, Hasana Sućeske i Rizaha Stetića prihvatio je mnogo toga od njih pa će oni - u kasnijem njegovom radu - imati velikog uticaja na njega. Sa svojim suptilnim i lirskim odnosom, poseban uticaj je na ovog zeničkog slikara imala Mica Todorović. Kao srednjoškolac 1974. godine postaje član Udruženja likovnih umjetnika BiH, a na Majskom salonu mladih BiH dobiva Nagradu Galerije BiH. Već tada Bajramovićevo slikarstvo postaje zapaženo u krugovima likovnih kritičara, što mu je dalo podstrek za rad. On nastavlja sa likovnim istraživanjima. Iako sa riješenim statusom stvaraoca, odlučuje da dogradi svoje znanje te upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu i završava je u kratkom roku.

Osim samog stvaralaštva, Muhamed Bajramović se bavi i drugim poslovima koji su u vezi sa radom zeničkih slikara. Postaje predsjednik Društva i u Zenicu dovodi nekoliko historičara umjetnosti koji profesionalno vode galeriju i tako valorizuju sve ono što se u ovom gradu događa u oblasti likovne umjetnosti. Likovna galerija Zenica postala je poznata po svom radu širom bivše države, jer su se u njoj dešavale izložbe međunarodnog značaja, u njoj su izlagali i zenički slikari, a značajan je bio i fundus više od stotinu likovnih djela, koji su u ratu sačuvani i koji će uskoro ugledati ponovo svjetlo dana. Sve je to uticalo da je Zenica bila u žiži likovnih zbivanja u državi.

Za vrijeme rata Muhamed Bajramović je radio kao nastavnik u osnovnoj školi i Pedagoškoj akademiji, a danas je direktor Muzeja grada Zenice. Radeći sa učenicima i studentima postizao je velike rezultate kao pedagog i metodičar, a u Muzeju danas nastoji da otrgne od zaborava sve one kulturne i historijske vrijednosti ovog grada i kraja.

Kojem umjetničkom pravcu zapravo pripada slikar Muhamed Bajramović? Na ovo pitanje najbolje je da odgovori sam umjetnik:

- Još od završetka Srednje umjetničke škole ja se pomalo bavim apstraktnim pejzažom. Znači, nalazim sve ono što je u prirodi, ali to je više istraživački pristup likovnom stvaralaštvu. I u ratnom periodu taj pravac slikarski je bio jedna vrsta mog produkta, ali u smislu nekog novog zahvata u tom istraživanju. Iako su te moje slike potpuno apstraktne, one imaju neki svoj poriv odakle je to krenulo, pa se u pojedinim dijelovima nalaze pomalo tragovi tih ratnih djejstava, ali prikazani na savremen likovni način. To je dobro zapazio i likovni kritičar dr. profesor Ibrahim Krznović, koji je o tome i pisao. U svim tim mojim djelima ima i otuđenosti, pomalo logora i svega onoga što je tokom rata zahvatilo našu državu i naš narod. Ja sam sklon tvrdnjama ili određenim tezama, koje u posljednje vrijeme posebno apostrofiraju italijanski likovni kritičari - da sve ono što se pojavljuje u nekim zrelijim godinama svakog umjetnika je zapravo taloženje nastalo u periodu dječaštva, u periodu sazrijevanja. A pošto sam ja dijete Bosne, da kažem dijete periferije, dijete koje je raslo u bošnjačkim kućama, u svakom slučaju na proplancima i livadama - sve to je duboko u meni i samo je period nekog mog unutarnjeg pražnjenja. Normalno je da škola učini svoje, da je to likovno uobličeno. Kada danas promišljam o tome, duboko sam uvjeren da na neki način kroz likovni izraz, ustvari, činim jednu savršenu arabesku te bošnjačke tradicije i bošnjačke kulture. Naime, i u samoj boji u nekim mojim djelima ima tih naslaga, da kažem starog memla, bosanskih zidova, kreča, plavetnila... Znači to su ti tragovi, a sve ukupno je poteklo iz prirode, okoliša, prostranih poljana ili - kako ja imam često običaj reći - tih naših bosanskih meraja. A ja sam odrastao na jednoj predivnoj tetovskoj meraji, na jednom najljepšem prostoru koji ova kotlina ima.

Ako se uspjeh jednog slikara - uz ostalo - mjeri i brojem samostalnih i kolektivnih izložbi, onda se za Muhameda Bajramovića može reći da je u svom stvaralaštvu postigao zaista mnogo. Jer, on je učestvovao na bezbroj međunarodnih, jugoslovenskih i bosanskohercegovačkih izložbi.

U njihovom rangiranju ipak izdvaja na prvo mjesto onu koja se desila za vrijeme rata kada su zenički umjetnici trebali nastupiti na "Sarajevskoj zimi", ali kako je naglo zatvoren Plavi put, ona je održana u Zenici. Na toj umjetničkoj smotri on je pokazao svoj ratni opus, sačinjen od šezdesetak slika i taj ratni ciklus autor smatra svojim najproduktivnijim stvaralačkim periodom.

Akademski slikar Muhamed Bajramović je u Zenici poznat i kao političar. U historiji Zenice ostaće zapisano da je on u ratnom periodu bio predsjednik Općinskog vijeća. Po nagovoru nekih prijatelja i čelnika političkih partija prihvatio se ove nimalo zahvalne uloge, prvo na šest mjeseci a onda i dva cijela mandata, jer je došlo do prolongiranja izbora. Tu ulogu je shvatio (i tako je obavljao) ozbiljno u smislu interesa svih Zeničana, bez obzira na nacionalnost. Ono što je još interesantnije je činjenica da je on član tadašnje opozicione stranke (SDP), što samo svjedoči o širem zamahu demokratije u ovom dijelu države. Jer, kako kaže, jedini način opstanka Bosne i Hercegovine je demokratski pristup rješavanju svih problema kroz poštivanje prava svih građana, jednakosti, pravde i slobode.

Mada teško spojivu kombinaciju umjetnika i političara Muhamed Bajramović je uspio objediniti. Rad na afirmaciji kulturnih i historijskih vrijednosti u Muzeju grada Zenice nastavak je tog njegovog djelovanja u istim okvirima, ali samo na nešto drugačiji način. Tradiciju održavanja zajedničkog života i rada u Zenici i cijeloj BiH umjetnik je prihvatio kao svoj životni kredo, afirmišući ga i u životu i u svojim djelima.