Čehajić, Raif

Glumca, pisca i pjevača Josipa Pejakovića poznajem još iz srednjoškolskih dana kada se glumom i pjevanjem bavio samo volonterski u Amaterskom pozorištu u Travniku i kad je sa muzičkom grupom "Veziri" zabavljao mlade na igrankama. Učionica mog razreda je bila uz učionicu njegovog u tadašnjem Srednjoškolskom centru i susretanje (gotovo svakodnevno) je bilo neizbježno. Mada se nas dvojica nismo družili, poznavali smo se preko naših zajedničkih prijatelja - Mirka Adžaipa, jednog od aktera u Amaterskom pozorištu i Ešrefa Kozarića, člana "Vezira".

Započevši se baviti glumom u Amaterskom pozorištu u rodnom gradu, podno Vlašića, Josip Pejaković je bio poznatiji u široj travničkoj javnosti kad je postao pjevač pomenutog ansambla. Nakon završetka srednje škole otišao je na studije u Sarajevo i na startu zbunio svoje poznavaoce. Svi su očekivali da će on postati pjevač pop muzike (jer je imao sve predispozicije za tako nešto), a on se iznenada profesionalno vinuo na "daske koje život znače" postavši glumac u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Postao je tako sada poznati glumac, kasnije režiser i pisac, prije svega, monodramama koje je sam tumačio i koje i danas igra širom Bosne i Hercegovine, ne zanemarujući ni muziku, ali sada na nešto drugačiji način.

Kad sam ga krajem 1996. godine u razgovoru na jednoj lokalnoj televiziji podsjetio na taj period (od prije tridesetak godina) i na njegovu duplu ulogu (glumca i pjevača), sa dozom sjete i ponosa mi je rekao:

- Kod mene je to uvijek bilo zajedno. Ja nikada nisam odvajao nastupe da li su se dešavali u muzici - kao pjevač - ili u pozorištu - kao glumac. Jednostavno, ovo drugo je pobijedilo zato što sam u pozorištu više sam. U orkestru ne možete biti sami. U njemu zapravo postoji kolektiv i bend, koji tada (jednostavno) nije pristajao na neke moje zahtjeve - da se moramo zajednički pokrenuti i praviti zajedničku karijeru. Bio je to zaista jedan dobar orkestar koji se vukao, i vuče, do današnjih dana u svojoj prvobitnoj osnovi. "Veziri" iz Travnika su tih godina bili najpopularniji u Lašvanskoj dolini, pa i šire. Naše učešće 1967. godine na Gitarijadi u Sarajevu rezultiralo je time da smo proglašeni najboljom grupom. Ja sam tada, kao vokalni solista, pobijedio - manje je to poznato u historiji rokenrola - u to vrijeme mnoge znane a kasnije poznate rok zvijezde, kao što su: Željko Bebek, Davorin Popović, Hamdija Ćustović, te Čobi. Kad sam došao u Sarajevo da studiram, svi su mislili da ću ja biti pjevač u jednoj od tada aktuelnih sarajevskih grupa. Međutim, ja sam se tada naglo okrenuo dramskoj umjetnosti i nisam pogriješio. Jer, u porodici sam imao jednog boljeg pjevača - Zlatka Pejakovića, koji će kasnije napraviti puno bolju karijeru nego bih je ja napravio. A tada ja sigurno ne bih mogao, kao glumac napraviti ono što sam postigao... Mi smo u našoj obitelji nekako podijelili snage i uloge, pa je on postao poznat i uspješan pjevač (možda jedan od najboljih pjevača), a ja sam imao sreću da postanem poznat i kao glumac.

Rad Josipa Pejakovića kao glumca karakteriše dvojno djelovanje: u kolektivu i individualno. Poseban pečat u njegovoj karijeri dale su mu dvije predstave: u kolektivnom angažovanju to je predstava (za koju je dobio nagradu Sterijinog pozorišta) "Omer paša Latas" i najbolja uloga u samostalnom radu - monodrama "Oj, živote", koju je odigrao više od tri hiljade puta! Upravo ove dvije uloge odredile su dalji tok Pejakovićeve glumačke karijere, iako je i prije toga, a naročito poslije, odigrao dosta uloga i na sceni Narodnog pozorišta i nastupajući samostalno, ali i u televizijskim serijama i na filmu.

Za Josipa Pejakovića, umjetnika koji se nikada nije uklapao u zadate norme u radu, kažu da je čovjek koji je kvario prosjeke, djelujući nepredvidivo u korist umjetničkog boljitka i većih dometa. Njegova univerzalnost, nadahnutost i širina duha odudaraju od svakog utvrđenog prosjeka i nadilaze zadate kanone. Potvrdio je to svojim stvaralaštvom i u samom startu karijere i sada, u gotovo trodecenijskom stvaralačkom opusu. Svojim dramama, za koje kaže da su u scenskom kazivanju monodrame a u književnom novele, udario je poseban pečat pozorišnoj umjetnosti posljednjih decenija ovog stoljeća. Objedinjene u knjigu, one bi se trebale pojaviti u javnosti ovih dana.

Otkud ideja za knjigu?

- Ja sam napisao deset kratkih priča i sad sam ih objedinio u jednu knjigu - veli Pejaković i objašnjava - Recenzenti sada prikupljaju građu, jer ima dosta toga što nije igrano a ni objavljeno. Ovo novo što sam napisao u ratu i nešto malo prije rata dobar scenario za film će uobličiti tu knjigu, koja će ostati iza mene kao podatak, jedini pravi podatak. Jer, sve ove trake i video kasete, kao i ostali materijali, jednog dana će izlapiti, nestati. Snaga audio i celuloidne trake nije tolika da se može vući dugo vremena. A ono što se zapiše, sigurno je da će ostati kao pečat o jednom glumcu koji je bio malo više od toga.

Jedna od vrijednosti Pejakovićevih monodrama je i jezik kojim su pisane. Upravo ova vrijednost (jezik) bila je razlog više da akademik i pisac Abdulah Sidran nagovori Josipa Pejakovića da svoja djela objedini u knjigu. Zašto? Dobro je poznata činjenica da je Pejaković, mnogo prije drugih, njegovao bosanski jezik. To je onaj pravi bosanski (scenski) jezik, onakav kakav ga govore stanovnici srednje Bosne. O tom jeziku Pejaković će reći da - bez obzira na vjeru i naciju - u Bosni egzistira jedan jezik koji je imao prožimanje ijekavice, ponekad ikavice i svega onoga što je bogatstvo ovog podneblja. Zahvaljujući upravo tom jeziku, autor, uz ostale elemente, postiže autentičnost u tumačenju likova u svojim monodramama, ponekad dovodeći na scenu originalne ličnosti (drvosječe, rudare i druge) da bi sam Pejaković igrao te likove a oni bili na neki način svjedoci autentičnosti koju Pejaković kazuje, nadmudrujući se sa njima pred publikom. Sa tim junacima Pejakoviću nije teško komunicirati, jer su veoma jednostavni. Uostalom, velika literatura i velika umjetnost je uvijek započinjala i završavala u jednostavnosti. Objašnjavajući tu jednostavnost, Pejaković će reći da je Bosna, o kojoj on piše i govori, veliki izazov i zato tu ne treba mnogo komplikovati, te dodaje da su veliki bosanski pisci uvijek pravili jednostavne potke o Bosni. Naravno, Bosna ima svoju originalnu filozofiju i svu tu genijalnost čitalac i gledalac shvaća kroz jednostavnost.

Cio jedan ciklus monodrama (više od deset) Josip Pejaković je posvetio Bosni i njenom čovjeku, od "Oj, živote", preko "On meni - nema Bosne" pa do "Države", koja je nastala kao neka ratna opcija dugo najavljivanog teksta "Ja plaha vakta za pogana čoeka".

Rat u Bosni i Hercegovini je posebno poglavlje u životu ovog vrsnog umjetnika. Zapravo, specifičnost njegovog zadatka, kao ratnika, daju mu posebnu odliku. Umjetnik je u tom razdoblju bio komandant jedinice koja je fizički obezbjeđivala kulturna dobra u Sarajevu: muzeje, pozorišta, galerije i druge kulturno-historijske objekte. U takvoj ulozi Josip Pejaković je, zajedno sa generalom Hajrulahovićem, izdavao dozvole svim dobronamjernicima da mogu igrati predstave u opkoljenom gradu, što je bio svjetski kuriozitet - da su ljudi pod kišom granata igrali predstave i išli da te predstave gledaju.

Umjetnik koji je sa generalima polagao zakleivu na vjernost ovoj državi i narodu, zaslužan za očuvanje kulturnih vrijednosti, a posebno multietičnosti ovog društva, u ovim poslijeratnim godinama - u nedavnom intervjuu - indirektno će reći da je pomalo umoran od svega i rezignirano će kazati da je uvijek postojalo bosansko društvo i hijerarhija u njemu, ali da je većina umjetnika, koja je trebala da sačuva osnovu kulturnog djelovanja, zapravo napustila u ratu BiH. Najbolji su otišli. Realni pesimizam je najprogresivnija kategorija u svjetskim razmjerama, reći će tada i priznati da ima problema sa vremenom, jer "ono je mediokritersko". U njemu su ljudi koji kulturu na globalnom planu smatraju svojim vlasništvom. Potom će dodati da je on, Josip Pejaković, danas apsolutno mrtav čovjek i da je umro sa jednom prekrasnom (bivšom) državom sa kojom je umrlo sve što je vrijedilo i što nije. "Ja sam bio nešto što je vrijedilo i više ne postoji", kazao je novinaru.

U ovakvom pesimističkom razmišljanju spomenuće i eventualni odlazak u penziju, ali neće prestati stvarati, šireći i dalje svoj djelokrug. Sa sinom će započeti novi projekat - osnivanje muzičkog studija za snimanje muzike na nosačima zvuka, a u međuvremenu razmišljati i o obnavljanju jedne od njegovih najuspješnijih predstava - "Omer paše Latasa" u Narodnom pozorištu u Sarajevu.

Svoj smisao za individualnu kreativnost nastaviće novom monodramom "Čo'jek na četiri noge", izradivši i za nju originalnu ulaznicu koju je "izdala" Kokuz banka.

Bez obzira na sve ovo, a posebno na strukturu sadašnje pozorišne publike u BiH, popularni umjetnik plijeni i dalje pažnju javnosti i puni sale u svakom mjestu gdje se pojavi. Njegove predstave uvijek imaju publiku.