Čehajić, Raif

Prijatelji ga smatraju nacionalnim herojem, poznanici patriotom, a neprijatelji (i oni što su ga u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu zarobili i izručili drugom neprijatelju) ultranacionalistom. A Irfan Ajanović je, prije svega, pravnik, pa političar i veliki borac za Bosnu i Hercegovinu. Uz njegovo ime stoje i druge odrednice: pjesnik, pjevač i logoraš.

Irfan Ajanović je ličnost koja je svojom pojavom u posljednjih četvrt stoljeća dala pečat ovom podneblju. Cijeli pomenuti period on je prisutan u javnom i političkom životu samo mijenjajući uloge, bolje rečeno nadopunjujući svoj stvaralački opus novom profesijom i detaljima. Bosancima i Hercegovcima još početkom sedamdesetih godina ovog stoljeća bio je poznat kao pjevač narodnih pjesama kad je nastupao sa estradnim umjetnicima širom tadašnje države. I danas s ponosom spominje nastupe sa istaknutim umjetnicima, kakvi su: Rejhan Demirdžić, Nada Pani, Aleksandar Micić Fistik, Ljubica Berak, Miralem Kruškić, Sabahudin Kurt i dr.

Rođen u Žepču 1942. godine, Irfan Ajanović je još u mladosti bio zapažen kao pjesnik. Na vlastite stihove komponovao je narodne melodije koje je pjevao sam ili su ih pjevali poznati narodni interpretatori. Nakon što je završio Pravni fakultet u Sarajevu, radio je u ovom gradu kao pravnik, ali i u rodnom gradu kao poduzetnik. Kada na samom startu devete decenije ovog stoljeća na ruševinama komunizma počinju nacionalna osvješćivanja naroda, on - kao jedan od učesnika Osnivačke skupštine Stranke demokratske akcije obilazi bosanskohercegovačke gradove i drži govore o nužnosti borbe bošnjačkog naroda za svoju afirmaciju. Obavljajući neko vrijeme dužnost generalnog sekretara Stranke, dokučuje sam vrh politike - izabran je za poslanika u Vijeću građana Skupštine BiH, a februara 1991, kao poslanik Savezne skupštine tadašnje Jugoslavije, za potpredsjednika Saveznog parlamenta. Izbijanje rata u tadašnjoj državi ga je spriječilo da nakon rotacije ne postane i predsjednik Savezne skupštine bivše države.

Po izbijanju agresije na Bosnu i Hercegovinu odlazi u rodni grad - Žepče da političkom borbom, ali i s puškom u ruci, brani napadnutu domovinu sve dok ga bojovnici HVO ne zarobljavaju i ne predaju srpskim vojnim snagama. Nakon više od hiljadu dana provedenim u logorima i kazamatima, razmjenom sa agresorom, spašen je od pogubljenja 1995. godine kad se vraća u Sarajevo, zauzimajući ponovo svoje mjesto u klupama Parlamenta Federacije BiH. Mnogi ga smatraju beskompromisnim borcem za demokratska prava Bošnjaka i za samostalnu i suverenu BiH.

U biografiji Irfana Ajanovića dva detalja zauzimaju posebno mjesto. Naime, kao potpredsjednik Skupštine SFRJ i član Državne komisije za kontrolu primirja u Hrvatskoj 1991. godine, on je bio prvi političar u bivšoj Jugoslaviji, koji je kao visoki državni funkcioner rekao neoborivu istinu o agresiji Srbije i Crne Gore (zajedno sa JNA) na tada priznatu državu Republiku Hrvatsku, ali i o pripremama ovih agresora za napad na Bosnu i Hercegovinu. Ove njegove stavove Evropska zajednica je 27. augusta 1991. godine u potpunosti prihvatila i unijela u Rezoluciju o Jugoslaviji, a sam autor ih je iznio u svom Saopštenju o otkazu na članstvo u pomenutoj komisiji.

Drugi značajan detalj iz biografije je onaj o učešću (zajedno sa dr. Harisom Silajdžićem) na Lisabonskim pregovorima. Uz to, Irfan Ajanović je 22. maja 1992. bio član delegacije BiH o prijemu naše države u članstvo u Organizaciju Ujedinjenih naroda.

U svom ukupnom političkom djelovanju Irfan Ajanović je do kraja ostao vjeran ljubavi prema domovini i bošnjačkom narodu, kako pristupom i promišljanjem tako i samim djelom, a u književnosti to prožimanje kroz poetsku dušu prevazilazi literarne okvire i odiše dokumentarnim i nepobitnim činjenicama o historiji BiH, ali i osvješćenje bošnjačkog duha.

Prilikom mog susreta sa ovim političarem i pjesnikom (aprila 1997. godine) pred promociju njegove knjige "Draga moja majko Bosno" nisam mogao primijetiti ni jednog momenta posljedice robijanja, već naprotiv stekao sam predstavu o jakoj ličnosti. Govori glasno, razgovjetno, sa pravilnim naglaskom na svaku riječ koju želi istaknuti. Ta jezička i književna osobina Irfana Ajanovića kao da je nasljedna osobina koju nosi iz rodnog grada. Ima nešto pod tim podnebljem što je neobjašnjivo i što seže u daleku prošlost. Abdulah Vehab Ilhamija-Žepčak, jedan od najstarijih pjesnika iz ovog kraja izgubio je život samo zato što je pisao patriotsku i rodoljubivu poeziju. Historičari tvrde da ga je u Travniku pogubio tadašnji vezir Džemaludin paša 1821. godine, a kao uspomena na ovog pjesnika danas u tom gradu stoji turbe. Abdulah Vehab Ilhamija je rođen tridesetak metara od kuće Irfana Ajanovića. A iz Žepča su i književnici: Nedžad Ibrišimović, Sead Fetahagić i Hajdar Hulusija. Sa njima će Irfan Ajanović ući u literaturu kao rodoljubivi pjesnik i pisac, ali iznad svega kao hroničar. Kad govori o sebi kao piscu naglasiće tu poetsku notu, pa čak i kad govori kao političar. Zato za sebe kaže da je po vokaciji pjesnik, senzibilan, senzitivan i osjećajan čovjek pa se tako ponaša i u politici, iako je ona po suštini nešto drugo. Objašnjavajući kakvi su to ljudi potrebni u politici, reći će i ovo:

- U politici su potrebni ljudi koji svojom riječju, svojim nadahnućem pokušavaju da pokrenu one druge i da onda zajedno s onima koji su malo saburljiviji, malo smireniji, pokušaju u jednom vremenu, jednom prostoru, u okviru jedne generacije da ostvare zajedno to što se mora ostvariti. Da li sam ja takav političar, to neka kažu drugi.

Iskazujući se u tri oblasti djelovanja, Irfan Ajanović je u svakoj od njih svojom upornošću, jasnim stavom i odlučnošću potvrdio svoje vrijednosti. Teško je reći gdje je postigao više uspjeha. Čini se da u određenim vremenskim razdobljima se više angažuje na samo jednom segmentu svog rada, pa otuda i utisak da je to vrijeme kad daje i najviše. Ipak, ima nešto što je spona u njegovom ukupnom radu. Iako je u proteklom ratu preživio najteži period svog života, u njegovoj duši nema mržnje i osvete. Bosnu i Hercegovinu smatra državom svih njenih naroda i pravom svakog od njih na nju. Pojašnjenje tih svojih opredjeljenja opet kazuje pjesnički:

- Zar bi valjao gaj u kome samo jedna ptica pjeva? Zar bi valjala livada na kojoj samo jedna vrsta cvijeća uspijeva i miriše? Mi u Bosni, mi Bošnjaci smo tako tolerantnog duha i tako smo odgojeni. I naši preci su pokazali da znamo živjeti sa drugima. Jevreji Sefardi, prije pet stoljeća, dođoše u Bosnu protjerani iz Španije. Nije im bilo mjesta u toj državi. Dođoše u Bosnu, gdje je tada bila velika tolerancija i demokratija. Ko god je došao u Bosnu i ko god je živio s nama, vjerovatno to tako i osjeća. Ja sam jedan od onih koji je kao i Bosna doživio agresiju i ja sam model, paradigma toga, kao i svi mi zajedno. U svojoj knjizi "Draga moja majko Bosno" želim da uputim poruku da moramo živjeti zajedno. U mojoj knjizi nema osvete. To su kazali i kritičari i svi oni koji su je pročitali. Jer, moja knjiga je ozarena duhom zajedništva.

Ovo djelo - kako mu i samo ime kaže - rodila je autorova ljubav prema Bosni i Hercegovini, ali i prema majci. Mada se mogu izvlačiti i druge pouke iz ove knjige, nezaobilazan je njen simbol vitalnosti i borbe bošnjačkog naroda za slobodu, a protiv civilizacijskog mraka.

U historiji naroda rijetki su primjeri da jedan političar bude i poeta. U slučaju Irfana Ajanovića to se, eto, desilo. Surova politička borba (često kažu da političari ne biraju sredstva da bi došli do svog cilja) teško ide uz poetske duše. Irfan Ajanović je uspio pomiriti te dvije krajnosti, vjerovatno i zbog toga što i književnost i politiku shvaća kao izraz života u toleranciji i nužnosti dogovaranja i razumijevanja. Shvaća on toleranciju kao dio demokratskih procesa, koji su nakon ratnog perioda dobili sasvim druga obilježja i pravce.