Čehajić, Raif

Hasana Fazlića, umjetnika koji stvara više od tri i po decenije, mnogi smatraju trenutno našim najvećim karikaturistom. U generalnom poretku neki ga svrstavaju odmah iza Adija Mulabegovića. Više je razloga (naravno i zasluga) za njegov ovako visok rejting, ali su najzaslužnija njegova politička karikatura sa višeslojnom porukom, po likovnom izrazu prava "ljudska komedija". Mada u njegovom stvaralačkom opusu dominira politička karikatura, veliku popularnost je stekao i karikaturom apsurda. Većina njegovih djela predstavljaju ironijsku i satiričnu vizuru vremena u kome su nastala. Karikature ovog vrsnog umjetnika obišle su dosta zemalja, a mnogo ih je objavljeno i u svjetskoj štampi. Za neke od njih je dobio i svjetski poznate nagrade.

Moje poznanstvo i susreti sa Hasanom Fazlićem započeli su spontano kad sam početkom osamdesetih godina postao član Redakcije "Privrednih novina", jednog od izdanja tadašnjeg "Oslobođenja", za čije listove je on stvarao. Susretali smo se i razgovarali o svakodnevnom poslu, ali i drugim temama u samoj zgradi, gdje smo radili, kao i u kafanama i na drugim mjestima. I svaki put me ovaj stasiti, korpulentni umjetnik oduševio nekom svojom novom izjavom o politici i političarima. Iza njegove otvorene i jasno izrečene misli stajala je dobronamjernost, odmjerenost ali i žaoka, koja se najbolje ipak raspoznavala na ilustraciji. Svako njegovo djelo, od običnog crteža, preko karikature, do umjetničke slike, ima jasnu poruku koju nije teško dokučiti nakon prvog gledanja.

Najupečatljiviji trag u susretima sa njim ostavio je na mene kratki razgovor početkom 1991. godine u autobusu dok smo se vraćali sa posla. Rekao mi je da odlazi iz Bosne u Italiju i da će tamo nastaviti raditi kod svog jednog prijatelja Italijana, a na poziv Internacionalnog salona karikatura u Bordigeru. Umjesto šest mjeseci, koliko je bilo planirano - zbog izbijanja rata u BiH - u Italiji je ostao pet godina.

Hasan Fazlić je zapravo originalan umjetnik, bosanska plemenita duša puna iskrenosti i otvorenosti, stasala među rudarima Tuzle i oplemenjena u virtuoznosti likovnog i uopšte umjetničkog izraza. On zapravo predstavlja oličenje bosanskog čovjeka koji s ponosom priča i o svom prvom rudarskom pozivu i sadašnjem-likovnog umjetnika. Uvijek u opoziciji - jednom prilikom je rekao da se nije snalazio ni među komunistima a ni sada među nacionalistima - izražavajući jasno svoj suprotan stav i mišljenje od onog koga nudi vlast, našao je i izgradio svoj modus življenja i stvaralaštva. Za razliku od svakodnevnog života, on se u umjetnosti ne zadovoljava samo jednim načinom izraza. Ništa kod njega nije rađeno na isti način i razlika je očita. Ali, u suštini, njegova djela ostaju prepoznatljiva po tipičnoj kreaciji i originalnosti. A veliki umjetnici se upravo prepoznaju po takvom izrazu.

Karikature Hasana Fazlića su često dubinske. Iz njih izvire osnovna poruka (lahko uočljiva), uz koju idu, reklo bi se prateći motivi koji se mogu posmatrati posebno ali i sa svojom porukom. Kroz djelo on izražava svoj originalan stav prema određenoj ličnosti, događaju, pojavi. Uočljivo je to bilo i na njegovoj retrospektivnoj izložbi (sa blizu 200 djela) upriličenoj krajem 1999. godine u tuzlanskoj Međunarodnoj galeriji portreta povodom 35 godina njegovog umjetničkog rada. Desilo se to, eto, u gradu u kome je i započeo pohod u svijet umjetnosti, u tamošnjem "Frontu slobode", da bi punu zrelost i afirmaciju doživio u sarajevskom listu "Oslobođenje", a ovaj jubilej dočekao u "Večernjim novinama".

Kad sam ga jednom prilikom pitao odakle crpi tolike ideje za bezbroj karikatura i ilustracija, odgovorio mi je: "U svakom momentu i prilici tražim ideje. Evo ovdje, dok sjedimo, za ovim stolom pojavi mi se ideja. Ponekad mi dođe i u snu. Budim se tada naglo i odmah je zapisujem da je ne bi ujutro zaboravio."

Stvaralački put Hasana Fazlića je išao zapravo nekonvencionalnim tokom, što samo potvrđuje pravilo da umjetnost ne pozna nikakve kanone i uhodane šeme. Nakon što je promašio šansu na Likovnoj akademiji u Zagrebu, obreo se samostalno u svijetu karikature.

- Nisam imao nikakvih instruktora, a smatram da nema ni škole za karikature - reći će povodom pomenutog jubileja u svom matičnom listu - Moja shvatanja, moji pogledi su takvi, jer smatram da trebam biti slobodan čovjek, da kažem i nacrtam ono što mislim. Ispalo je da nisam bio ni po volji komunista, a sada ni po mjeri nacionalista. Mene je uvijek interesovao mali čovjek, koji je nosilac životne muke što mu je politika servira. Preko tog običnog čovjeka, ja sam ušao u politiku.

Politička karikatura ga je proslavila u svijetu. One zasmijavaju Italijane, Amerikance, Nijemce, Francuze, Irce i koga još ne? I bez ijedne riječi one, nacrtane rukom Hasana Fazlića, kazuju mnogo.

Nije samo Hasan Fazlić dobar u karikaturi. Za njega je karakterističan još jedan, kombinovan vid izražavanja, koji je bio (na drugi način svojstven) Zuki Džumhuru - tekst svojeručno ilustrovan. U "Večernjim novinama" - uz ostalo - dugo vremena je imao svoju kolumnu "Život je teatar", u kojoj je sa puno humora i ironije opisivao riječima i ilustrovao crtežom određene događaje, pojave i ličnosti. Tekst i ilustracija idu jedno uz drugo, dopunjuju se, pa se može više i kazati - reći će jednom prilikom - iako dobroj karikaturi nije potreban nikakav naslov, nikakav tekst. Najviše se kaže upravo bez riječi.

Na njegovim karikaturama prepoznaju se mnoge ličnosti i njihovi postupci, ali i životni apsurdi, pa i naličja. Crtajući ličnosti, on prepoznaje probleme tih ljudi, pa i tragedije koje su oni donosili. Ponekad su zato ti likovi i tragikomični.

Kad želim da se susretnem sa ovim vrsnim umjetnikom, svraćam u prijepodnevnim satima u stjecište sarajevskih umjetnika - kafanu "Sirano", to omiljeno mjesto Hasana Fazlića još iz predratnih dana. Nalazim ga obično kako sjedi i priča sa Šefkijom, vlasnikom kafane u onom dijelu sale gdje je "Hercegovački pegaz", jedna od Hasanovih slika nastalih pred održavanje sarajevske Olimpijade. U njihovom društvu često su i novinari ili neko od slikara, a teme su sa širokim dijapazonom.

Nisam u posljednje vrijeme na karikaturama Hasana Fazlića primijetio ponavljanje ili "istrošenost ideje", a još manje "zamor materijala". No, njegovo rjeđe pojavljivanje u "Siranu", pa i na stranicama novina, navode me na misao da se bard umorio. Je li tome krivac njegova bolest ili nešto drugo - ne znam. Uostalom, tri i po decenije neprekidnog stvaralaštva u dnevnoj novini daje mu pravo na mirniji bioritam. Penzija, koju je nedavno zaslužno stekao, prilika je za drugačiji, mirniji način života i stvaranja.