Čehajić, Raif

Ostavka, kao demokratski čin u civilizovanom društvu, gotovo da je nepoznanica na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. Cijelo ovo vrijeme početnog razvoja demokratskih procesa u našoj državi, malo je ko posezao za ostavkom. Izgleda da je ovdje pravilo da se sa vlasti ne silazi dobrovoljno. Izuzetak u tome je dr. Haris Silajdžić, koji je - čini se - zbog svoje političke nemoći, dva puta podnosio ostavku na premijersku funkciju: prvo sredinom 1995. na dužnost predsjednika Vlade Republike/Federacije Bosne i Hercegovine i drugi put početkom 2000. godine na dužnost kopredsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Oba puta razlog neopozive ostavke je bila njegova nemoć da na djelu uočene propuste i opstrukcije u radu vlade (kao njihov prvi čovjek) radikalno promijeni u korist efikasnosti, istine i pravde. Pošto u svom političkom životu ne želi da bude gubitnik, onda se odlučio na potpuno povlačenje iz ovih državnih organa.

Ako bi pažljiviji analitičar želio da u ovim dvjema ostavkama - u vremenskom intervalu od četiri i po godine - uoči neku političku razliku, ona bi se mogla sažeti u činjenicu da je prilikom prve napustio i dotadašnju svoju političku partiju (Stranku demokratske akcije), a da je drugom ostao u partiji (Stranka za Bosnu i Hercegovinu) i na liderskoj poziciji, boreći se za svoje političke principe.

Razlozi njegovih ostavki su, ipak, bili različiti. Prvo napuštanje premijerskog mjesta je uslijedilo neprihvatanjem njegovog prijedloga da se decidno analizira i utvrdi - uz ostalo - na koji način su stizale i trošene ratne donacije namijenjene Armiji BiH. Jer, kao prvi čovjek Vlade R/FBiH želio je da on (a i javnost) tačno zna na šta su utrošene ogromne pare iz donacija. Kako je u to vrijeme hrvatski dio vlasti posebno vodio svoje finansije (HVO), partnere u vlasti nije interesovalo podnošenje računa one druge strane o vojnim troškovima. Tako se problem, koji je pokrenuo dr. Silajdžić, sveo na unutarstranačke odnose u SDA. Naravno, spominjana su i druga pitanja.

Ne mogavši u ovim raspravama da izađe kao pobjednik, premijer se - nakon Adila Zulfikarpašića i Muhameda Filipovića - razišao sa vodstvom SDA i Vladom R/FBiH podnoseći neopozivu ostavku.

Susreo sam se sasvim slučajno i to nakratko sa dr. Harisom Silajdžićem upravo u vrijeme kulminacije ovog slučaja, koji je do temelja potresao najveći dio bošnjačkog naroda. Izvještavajući sa sjednice Parlamenta, održanog u Zenici (jer je Sarajevo tada još uvijek bilo blokirano paravojnim srpskim jedinicama), upravo kada se čekalo da na red dođe razmatranje premijerove ostavke, pritisnut ljetnom sparinom u sali i zamoren gotovo cjelodnevnom raspravom, izašao sam nakratko u foaje skupštinske sale, sjedajući blizu bifea za jedan od stolića koji su bili razdvojeni niskim foteljama. Tek što sam sjeo, iz sale je (u pratnji meni nepoznatog čovjeka) izašao i premijer. Sjeo je u fotelju s druge strane mog stolića. Pogledao me kratko i onako umoran i pomalo nervozan rekao, kao da se dugo vremena poznajemo:

- Nemoguće je u ovoj atmosferi izdržati ovu vrućinu.

Pokretom glave potvrdio sam ovu njegovu konstataciju dodajući:

- Vama je još teže, jer vas pritišću dvije vrućine: ova klimatska i ona druga.

Nisam želio reći politička, ali je shvatio šta sam pod tim "ona druga" mislio pa je nastavio:

- Sastavni je to dio posla političara. A u politici je sve moguće.

U međuvremenu je pristigao njegov pratilac, uzeo ga ispod ruke, podigavši ga iz stolice. Izašli su ispred skupštinske zgrade. Misleći da nakratko napuštaju skupštinsko zasjedanje, krenuo sam za njima van foajea. No, njih dvojica su neko vrijeme šetali od zgrade Općine do zgrade Gradske kafane, u krugu gdje je bilo postavljeno policijsko obezbjeđenje. Te noći dr. Silajdžić je napustio Vladu R/FBiH i premijersko mjesto.

Druga njegova ostavka na mjesto kopredsjedavajućeg Vijeća ministara BiH nije izazvala tolike reakcije javnosti, kao ona prva. Možda i zbog toga što je to bilo vrijeme kad su mnogi u BiH - pa i predstavnici međunarodne zajednice - očekivali da u političkom životu dođe do radikalnih promjena, jer je 2000. godina u našoj državi bila izborna.

Razlozi koji su prethodili Silajdžićevoj ostavci su vrlo interesantni. On je prvo kao građanin ove države (a ne kao kopredsjedavajući vijeća ministara) pokrenuo inicijativu za dogradnju Daytonskog mirovnog sporazuma, jer smatra da se ovaj najznačajniji državni dokument ne provodi i da nakon četiri godine nema smisla više odugovlačiti njegovu implementaciju. Nije ovim prijedlogom naišao na podršku šire javnosti, ne čak ni bošnjačkog lidera Alije Izetbegovića. Predsjedništvo BiH je prihvatilo prijedlog da se u Vijeću ministara primjenjuje i rotacija i koncenzus, protiv čega je bio Haris Silajdžić. Smatrajući svoju odluku opravdanom, Silajdžić će u intervju najstarijem sarajevskom dnevniku reći i ovo:

"To je neustavno. Šta će onda Parlament raditi? Parlament treba biti mjesto odlučivanja. Mi imamo tu kakvu-takvu parlamentarnu tradiciju, a nemamo tradiciju predsjedničkog sistema. Zato i pitam šta će nam Parlament ako se oni dogovaraju ko će šta raditi u sljedećim mjesecima. Onda nam ne treba ni mandatar, onda svaki put kad se mijenja čelnik vijeća, treba mijenjati i Vladu i Parlament."

U istom intervjuu on će detaljnije objasniti i tadašnju trenutnu situaciju u BiH ovim riječima:

"Da se sutra ponovi situacija, opet bih bio za potpisivanje, za zaustavljanje rata. Druga je stvar da li nakon toliko godina u izmijenjenim okolnostima trebamo biti vjerni ovakvom projektu. Zbog opstruiranja provedbe Daytona - sve je zastalo - privatizacija, restitucija, zakoni, sudski sistem, ekonomska strategija. Jasno nam je da zbog "rastegljivosti" Daytona (što je priroda svih sličnih dokumenata) imamo različita tumačenja. Kod nas se insistira na entitetima, a kad ja tražim da se odgovornost prebaci na nivo države, proglašavaju me unitaristom. Po toj logici, i Švajcarska, i Belgija, i Njemačka, pa i Amerika su unitarne države. Ali to su i države koje znaju svoju strategiju, imaju mehanizme da se zaštite, imaju granične službe i još desetine službi koje pored toga vrše kontrolu. Da ne bismo bili unitarni, mi moramo biti rasuti - na kantone, entitete. Da svako radi što hoće..."

Pored odgode primjene rotacije i koncenzusa u Vijeću, tražio je da se odgode i općinski izbori, jer po njegovom mišljenju nisu se stvorili uslovi za to, navodeći jedan od glavnih razloga odgode primjenu obrasca P-2.

Djelimično je u to vrijeme bio nezadovoljan i stanjem u državi izrazivši to riječima da "vlast sve više liči na bivšu". Jer, njegova želja je da BiH bude građanska i demokratska država. A takvu je, po njegovom mišljenju, nemoguće napraviti u uslovima nametnutim iz Evrope, prije svega zakonima i odlukama. To što Evropa pokušava da uradi u BiH dr. Silajdžić smatra da je neosnovano. To bi se najbolje vidjelo kad bi ta pravila Evropljani pokušali primijeniti u svojim državama, veli on.

Tipični individualista, Haris Silajdžić posljednjom ostavkom nije otišao i iz politike. Pretpostaviti je da će se boriti za vlastite principe preko Stranke za BiH, čiji je neprikosnoveni lider. No, kako je ova stranka nastala upravo kao izraz njegovog razmimoilaženja sa SDA, očekivati je da u okviru Stranke za BiH vuče dalje poteze ka daljim demokratskim promjenama u državi.

U politiku je ušao u vrijeme pada komunizma u Evropi i bivšoj Jugoslaviji, kad se krajem osamdesetih godina pridružio bošnjačkim intelektualcima koji su osnovali SDA. U startu je stekao visok rejting, jer je kao sin muslimanskog sveštenika, ali i poliglota sa svjetskim obrazovanjem imao šansu da dostigne velike domete. Mjesto ministra vanjskih poslova u prvoj Vladi BiH (nakon prvih demokratskih izbora) i njegovo znanje su mu te pozicije i osigurali. Vinuo se velikom brzinom u sam vrh svjetske diplomatije, naročito kad je izvršena agresija na BiH. Vrata svih svjetskih prijestonica i državnika bila su mu širom otvorena. Svijet ga je prihvatao kao modernog političara i demokratu.

I kad se rat bližio kraju, te 1995. godine želio je da rekapitulira svoj i učinak BiH u njenim najtežim trenucima postojanja, te je kao premijer R/FBiH i zatražio polaganje računa u Vladi. Tvrda struja u SDA se protivila tome i to ga je - njegovom voljom - koštalo odlaska iz SDA i neko vrijeme u političku anonimnost.

Od tog momenta bošnjačka vlast ga je počela smatrati jednom vrstom izdajice naroda. Gnjev pristalica tvrde struje iskaljen je na predizbornom skupu u Cazinu prilikom promovisanja Stranke za BiH, kad se u Sarajevo vratio razbijene glave.

Gotovo pola godine prije ovog događaja Silajdžić je bio van burne i uzavrele političke scene. To ga je naučilo da se ne miri sa odsustvom popularnosti. Čini radikalan potez i ponovo sjeda za sto sa Alijom Izetbegovićem. Ovaj put u društvu sa liberalom Rasimom Radićem i liderom Građanske stranke Ibrahimom Spahićem kao Koalicija za cjelovitu i demokratsku BiH. Dr. Silajdžić se tako ponovo vraća u sam vrh bosanskohercegovačke političke scene, dobivši, kao koalicioni partner i na osnovu rezultata izbora, mjesto kopredsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. No, znajući da u politici ništa ne ide olahko, istrajavao je i taktizirao do februara 2000. godine na svojim demokratskim opredjeljenjima. Nerazumijevanje njegovih ideja i opstrukcija dijela koalicionih partnera doveli su ga do toga da se odlučuje na ostavku u Vijeću ministara BiH.

U svojoj političkoj karijeri dr. Haris Silajdžić je imao podosta teških i nezahvalnih uloga. Kotirajući kao vješt i u diplomatiji priznat, na velikoj muci je bio u Daytonu 1995. godine kao glavni bošnjački pregovarač o zaustavljanju rata u našoj državi. Uradio je tada ono što se u tom momentu moglo najbolje uraditi.

Principijelni političar i konstantni zagovarač jedinstvene i cjelovite Bosne i Hercegovine morao je i u Daytonu i u samoj domovini kasnije pristajati na političke kompromise, mada su oni ponekad bili u koliziji sa njegovim osnovnim principima. Suština njegovog specifikuma je i u tome što, ponekad, idući i ispred događaja, jasnim istupima i neslaganjem, ne samo sa nacionalnim liderima već i međunarodnom zajednicom, izražava svoje stavove koji odudaraju od trenutne stvarnosti. Ponekad pokušava da izmijeni politička pravila igre spretno ih koristeći za sebe.

U nizu kurioziteta na domaćoj sceni ostaće zapamćen - uz ostalo - i što je u višestranačju preko Stranke za BiH prvi uveo žene u Parlament, ali i po probijanju leda u stranim ulaganjima u našu državu, inicirajući i dovodeći u Zenicu Kuvajćane kao ulagače u "BH stil kompaniju". Time je ojačao svoj autoritet i popularnost uspješnog i konkretnog pregovarača.

O svestranoj ličnosti dr. Silajdžića potvrđuje i činjenica da je dobar pisac pjesama, kojima će se - kako kaže - posvetiti kad se prestane baviti politikom. Uspješan debi je imao i kao pisac pripovijesti "Hamdibeg", a njegova knjiga "Na putu ka modernoj državi", u kojoj razmišlja o tome kako uspostaviti mir, demokratiju i pravdu u BiH, izazvala je veliku pažnju čitalaca.

Mada analitičari ne vole davati prognoze o aktuelnim političarima, usuđuju se ipak reći da bi dr. Haris Silajdžić, plešući na političkoj žici kao vješti akrobata, mogao doživjeti i pad sa velike visine. Bio bi to zaista u ovom momentu veliki gubitak za njegove pristalice i simpatizere, koji u dr. Silajdžiću vide modernog i principijelnog političara, kome se - za razliku od mnogih njegovih kolega - sa sigurnošću može vjerovati.