Čehajić, Raif

Jednostavna i rafinirana misao francuskog filozofa Jean-Paula Sartrea da je čovjek ono što od sebe načini ima neoboriv dokaz u životu kontroverznog političara i privrednika Fikreta Abdića. Uz neizostavnu i veliku podršku naroda, ali i svesrdnu pomoć političara činio je ovaj Krajišnik čuda podižući fabrike, modernizujući sela i gradove, stvorivši privrednog giganta - velikokladuški "Agrokomerc", da bi potom naglim iskorakom u politiku za vrijeme pada komunizma na izborima 1990. godine dobio najveći broj glasova u bošnjačkom korpusu, a sve to - samo koju godinu kasnije - srušio, stavljajući se na stranu agresora. Načinio je tako sedamdesetih i početkom osamdesetih godina ovog stoljeća od sebe uglednog privrednika, koji je Cazinsku krajinu ekonomski preporodio. Krajem osamdesetih godina Sud ga je proglasio najvećim privrednim kriminalcem i robijašem, a izlaskom iz zatvora postaje ugledni lider vodeće političke stranke. Kako je kod njega uvijek sve kontradiktorno, nije se ni na političkom tronu dugo zadržao pa se - želeći više od maksimalnog - okrenuo protiv Bosne i Hercegovine izazvavši bratoubilački rat u Cazinskoj krajini.

U svim tim nastojanjima da bude prva ličnost tog dijela države, ipak nije bio originalan. Prije njega tu šemu izdaje u historiji otkrili su drugi, pa ostaje da je njegov životni put samo ponovljena (još jednom) tragedija tamošnjeg naroda.

Imao sam nekoliko slučajnih susreta sa Fikretom Abdićem još dok je slovio kao uspješni poduzetnik. Obično se to dešavalo pred važne sastanke u Sarajevu. Jedan dogovoreni susret ostao mi je, ipak, u nezaboravnom sjećanju, ali ne iz tog razdoblja već kasnije kad je on ušao u politiku na velika vrata. Zašto mi se taj susret urezao u sjećanje? U najkraćem, zbog termina u kome je zakazan. Fikret Abdić je tada bio jedan od članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine zadužen - uz ostalo - i za pokrivanje oblasti privrede. Bila je to prva kasna jesen nakon demokratskih izbora u BiH, na kojima je on dobio najviše bošnjačkih glasova.

Ugovarajući taj razgovor na temu prelaska sa planske na tržišnu privredu, nismo mogli naći pogodan termin susreta i jedino je ostala mogućnost da to bude sat i po prije zvaničnog njegovog radnog vremena - u pola sedam. Primio me u zgradi Predsjedništva sabahilde i ponudio kahvom koju je sam pripremio, jer od osoblja (sem portira) još nikoga nije bilo u zgradi. Uz kahvu mi je pričao kako je još iz zatvorskih dana stekao naviku ranog ustajanja, često i zbog bolova u nozi, kao posljedice zatvora.

Sjećam se da mi je u zvaničnom razgovoru potencirao nužnost prelaska naše ekonomije na druge, kapitalističke osnove i da oslonac razvoja moramo tražiti u vlastitim energetskim potencijalima i proizvodnji hrane. Neosporno je da je kao ekonomski stručnjak znao utvrditi nove postavke zdrave privrede i njihove primjene na tržištu. Uostalom, iza sebe je imao ogromno iskustvo u podizanju velikog privrednog sistema - "Agrokomerca", čiji je bio i teorijski i praktični tvorac.

Kada se sada analizira "Slučaj Agrokomerc", jasno je da je njegov razvoj počivao na političkim potezima tada najvećih bošnjačkih političara u jugoslovenskom vrhu - braće Pozderac i da su za tu ulogu našli sposobnog poduzetnika Fikreta Abdića. Otada Fikret Abdić smatra sebe babom Cazinske krajine, pogotovo kad su u političkim razračunavanjima u vrhu bivše Jugoslavije Pozderci naprosto preko noći otišli iz politike a Hamdija i sa ovog svijeta. U svim tim razračunavanjima ceh je morao platiti i Fikret Abdić za finansiranje razvoja Cazinske krajine šupljim mjenicama - kako je utvrđeno na suđenju - iako je plaćanje nepostojećim novcem preko mjenica bila praksa i drugih privrednika i bankara u tadašnjoj, a zadržalo se, evo i u sadašnjoj državi.

Gradeći svoju karijeru na svojim i uspjesima i tragedijama, Fikret Abdić je uvijek dobro ocijenio vrijeme i prilike u politici, ali i svijest i raspoloženje naroda, pa je - uz naklonost stečenih i drugih okolnosti - čak i na robiji razrađivao svoje projekte koje će kapitalizirati po izlasku na slobodu. Očito da dobri poduzetnici znaju kad je došlo pravo vrijeme za određen uspjeh. Izlaskom iz zatvora zatekao se u novom vremenu i sa novim kriterijima za vrednovanje ličnosti i u započinjanju demokratskih procesa u društvu. Do zadnjeg trenutka je taktizirao u odluci kojoj će se stranci priključiti, dobro vagajući od koga dobija najviše.

To je - kako će događaji pokazati - sudbonosno vrijeme za Bosnu i njeno stanovništvo. Oslobađajući se stega komunističkog (sada već raspadajućeg) režima, narodi osnivaju svoje nacionalne stranke izražavajući pri tome, nekontrolisano i dosta agresivno, bez ikakvog straha za budućnost, svoju nacionalnu i vjersku pripadnost. Ličilo je ovo na otvaranje Pandorine kutije. U tim i takvim okolnostima nekoliko delegacija nacionalnih i nenacionalnih političkih partija posjećivalo je Fikreta Abdića želeći ga pridobiti za sebe.

Zašto je tada Fikret Abdić bio toliko važan? Jednostavno što je imao iza sebe, ako ne cio, a ono većinski dio stanovništva Cazinske krajine za koje je bio pravi idol. Vjerovali su mu do kraja, jer je u protekle dvije-tri decenije bio njihov Babo, otvarajući im put u svijet i u bolju budućnost. Odlučio se napokon za Stranku demokratske akcije i na prvim demokratskim izborima dobio najviše glasova. Dakle, po popularnosti, bio je ispred svih. Ipak, to laskavo priznanje je prepustio Aliji Izetbegoviću, osnivaču i predsjedniku Stranke, koji je sada postao i predsjednik Predsjedništva.

Nije prošla ni godina dana, a Fikret Abdić, miljenik bošnjačkog naroda i pobjednik na izborima, u svom stilu okreće se drugima, jer je nezadovoljan odnosom vodećih ljudi u SDA prema njemu. Potajno sarađuje sa onima koji su mu sada - na početku rata u Bosni i Hercegovini - ponudili više, igrajući pri tome opet na kartu prvog čovjeka u bošnjačkom korpusu. I kad nije mogao dočekati puč u Sarajevu nakon odlaska Alije Izetbegovića u inostranu posjetu, odlučuje se na odlazak u Veliku Kladušu i započinjanje otvorene igre sa đavolom. Iznenađujuće pokreće bratoubilački rat u Cazinskoj krajini, razarajući jezgro bošnjačkog naroda, pa i na hiljade porodica. Sve je sada podredio saradnji sa neprijateljima Bosne, osnivajući ujedno Autonomnu oblast zapadna Krajina sa svim elementima države i okrečući nišanske sprave prema BiH.

Bosanskohercegovački fenomen zvani Fikret Abdić završava napokon njegovim vojnim porazom (vjerovatno za sva vremena) te 1995. godine zajedničkim djelovanjem vojnih jedinica Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (Armije i Hrvatskog vijeća obrane). Stari lisac se, međutim, ni tada ne predaje već dogovorom sa hrvatskim političkim vrhom, sa kojima je po svoj prilici sarađivao cijelo vrijeme hrvatsko-bošnjačkih sukoba, nastanjuje se u Rijeci a većina njegovih sljedbenika u Kordunu. Nastavlja se baviti biznisom, a njegove pristalice u Mostaru registruju novu političku stranku (Narodna demokratska zajednica) i ulaze u Parlament Federacije BiH.

Ovim potezima, vučenim iz susjedne države, Fikret Abdić nastoji obnoviti svoju političku karijeru i kad se ukaže prilika vratiti u BiH nadajući se amnestiji. Već pet godina bezuspješno se vode pregovori između dvije države o izručenju Fikreta Abdića Vlastima Federacije BiH kako bi mu se sudilo za počinjene ratne zločine. Pobjedom demokratskih snaga u Hrvatskoj početkom 2000. godine postoje svi izgledi da on bude i izručen. Naravno, postoje i druge dvije mogućnosti - da mu se kao građaninu Hrvatske sudi u toj državi ili da ga tamošnje vlasti (ako se ocijeni na osnovu dokaza) izruče Haškom tribunalu.

Prolazeći stalno kroz političke i moralne okršaje, Fikret Abdić je svojim projektima izazivao i pohvale i pokude, bio uzdizan i osporavan da bi - plešući na rubu provalije - doživio sudbinu nekih nedosanjanih kraljeva (Kraljevstvo je veliko onoliko koliko ga zamišlja kralj). Koliko god mu vlastiti eksperimenti izgledali realni i podupirani od drugih, razbijali su se o hrid i nestajali kao morska pjena poslije bure. U toj upornosti i totalnoj krajnosti od polovičnih uspjeha nije vidio smisao žrtvovanja onih koji su ga lansirali u orbitu. Zaboravio je da je uspjeh u svakom poštenom poslu više odgovornost a manje privilegija. Pri tome je zanemario vrlo važnu činjenicu - spaljivanjem iluzija historija kažnjava i velike i male ličnosti.

Hod od običnog čovjeka do velikana je dugačak i mukotrpan, ali obrnuta putanja je vrlo kratkotrajna. Uvjerio se u to već dva puta Fikret Abdić, ali mu to izgleda nije bila dovoljna pouka, pa pokušava i treću sreću. Za tako nešto izgledi gotovo da i ne postoje, jer još nije platio ceh drugog poraza a već se priprema za treće slavlje. Očito je da za treće uzlijetanje u visine neće imati ni prilike ni vremena.