Čehajić, Raif

Koliko god su životni putevi poznatih ličnosti specifični, ipak putanja Ezhera Eze Arnautovića u tom pogledu je još specifičnija. Veoma mlad, nošen neizmjernom stvaralačkom energijom, on se već na startu, poput munje, popeo na vrh piramide popularnosti. Silovito je zasvijetlio i kad su mnogi mislili da je izgubio politički dah i da će revolucija pojesti svoje dijete, briljantnim sjajem - u najproduktivnijim godinama ljudskog doba - ponovo je obasjao ovo podneblje (pa i u penzionerskim danima). I za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, pokazao se neumornim, ali i nenadmašnim i u redovima Armije BiH. Ovaj uspješni biznismen i danas putuje svijetom i otvara nove poslove za dobrobit svog grada i svoje domovine.

Specifičnost Ezhera Arnautovića je u onome što se na prvi pogled ne može do kraja razumjeti a još manje objasniti - u njegovoj neizmjernoj vještini i umješnosti za stvaralaštvom. Njegovo osnovno preimućstvo, smisao za realnost i život, potvrđeno je u svim vremenima i u svim mogućim situacijama.

Nova uloga mu je donosila delikatnosti, ali nudila i nove izazove, koji su rezultirali uspjesima. I to ne bilo kakvim već onim koji oduševljavaju, pa i zadivljuju širi krug. Bilo je tako i 40-tih godina ovog stoljeća, i 60-tih, ali i devedesetih.

Sa 35 godina Ezher Arnautović je postao predsjednik općine Zenica, a sa 70 pukovnik Armije BiH. On je jednostavno pregalac kome su za izuzetne zasluge u izgradnji društva dodjeljivali priznanja i komunista Tito i demokrate ove današnje države (BiH), pa i Generalštab Armije BiH. A on je sa istim (ili gotovo jednakim) zanosom na ledini podizao Novi Travnik pedesetih godina ovog stoljeća, urbanizirao, gradio i modernizovao Zenicu šezdesetih, privredno jačao Foču sedamdesetih, a danas - razvijajući privatni biznis - sklapa poslove na svjetskom tržištu sa poznatim internacionalnim kompanijama. Eto, to je taj teško objašnjiv fenomen svojstven Ezheru Arnautoviću.

Ezher Arnautović je rođen 1925. godine u Travniku u bogatoj i poznatoj bošnjačkoj porodici. Osnovnu i Građansku školu završio je u rodnom gradu, a 1942. upisuje se na Mašinbravarski zanat koji završava na Željeznici, u Ložioni u Docu 1945. godine. Još kao dječak, za vrijeme izučavanja zanata priključuje se ilegalno naprednom omladinskom pokretu u borbi protiv fašizma. Godine 1946. postaje profesionalni omladinski političar u rodnom gradu kad učestvuje u pripremama za odlazak omladine na izgradnju željezničke pruge od Brčkog do Banovića. Kao istaknuti omladinski rukovodilac postaje član Glavnog odbora Saveza sindikata u Sarajevu, a potom odlazi u Zenicu, gdje radi na izgradnji pruge Šamac-Sarajevo. Završetkom ove dionice vraća se u Travnik, gdje obavlja više dužnosti u Gradskom komitetu Komunističke partije.

Njegova životna biografija je osebujna i mozaična. Vrlo rano je shvatio da je napredak, prije svega, u nauci a ne samo u politici. To mu je bio motiv više da se ne zadovolji sa dostignutim stepenom obrazovanja. Tadašnja politika ga je gurala u visine za koje je trebalo dosta znanja i obrazovanja. Zato odlučuje da vanredno upiše Ekonomsku školu i završi je u rekordnom vremenu. Poslije nekoliko godina pauze u edukaciji, upisuje vanredno Pravni fakultet u Sarajevu koji završava 1971. godine. Iako diplomirani pravnik, nikada nije robovao paragrafima i papirima. Inventivnost ga je vukla dalje od kancelarije i on se potvrđuje stalno na praktičnim stvarima, tačnije na projektima koji znače stvaranje novih ekonomskih vrijednosti. Te njegove ideje, ujedinjuje sa sinovljevim, biće pred agresiju na BiH (a i kasnije) sinhronizovane i potvrđene u rezultatima poslovanja Privatnog preduzeća RES, za koje znaju i u mnogim evropskim zemljama.

Vrijeme nakon Drugog svjetskog rata u tadašnjoj Jugoslaviji tražilo je ambiciozne, odvažne i inventivne rukovodioce. Bez stručnog kadra, sa malo kapitala valjalo je na ledinama podizati fabrike i gradove, a istovremeno otvarati sve institucije prijeko potrebne za normalan život, kakvi su domovi zdravlja, škole, domovi kulture i si. Državni i politički vrh u Bosni i Hercegovini vidio je tada Ezhera Arnautovića kao perspektivnog rukovodioca, sposobnog da se uhvati ukoštac i sa najvećim problemima i da u tome postiže izvanredne rezultate. Zato ga u maju 1954. godine guraju u vatru postavljajući ga za predsjednika općine Novi Travnik. A od Novog Travnika u to vrijeme nije bilo baš ništa, osim odluke o imenovanju predsjednika općine i Naredbe o osnivanju vojnog preduzeća "Bratstvo". Prvo su izgrađene proizvodne hale "Bratstva" a potom zgrada općine i tek onda se prišlo podizanju stambenih objekata. Sve što se kasnije gradilo u budućem gradu kreirao je Ezher Arnautović.

Čovjek od ideje, akcije i snage, on je uvijek imao moći da ono što prihvati do kraja i realizuje. To mu je u tadašnjem vrhu države gradilo visok rejting. No, izbora u daljem njegovom kadrovskom usmjeravanju nije bilo - raspoređen je na dužnost potpredsjednika Zeničkog sreza za oblast privrede. Vrijeme provedeno na ovoj dužnosti pomoglo mu je u sticanju znanja u vođenju određenih projekata, što će on kasnije u radu itekako znati iskoristiti i primijeniti. Ujedno on proširuje svoja poimanja o liku političara, obogativši ga novim saznanjima. Za vrijeme bavljenja politikom izgradio je realan odnos prema životu, ljudima i njihovim potrebama, stavljajući u prvi plan čovjeka. Zapravo, došao je u to vrijeme do zaključka da je glavna uloga političara da bude na usluzi ljudima koji ga i biraju na funkciju i da zato treba da se stalno brine o njihovim željama i potrebama, o jednostavnim ali bitnim pitanjima života i rada, zabavi, sportu i drugom. Ako političar riješi ova i druga životna pitanja građana, riješena je suština njihovih interesa i tada je većina zadovoljna radom političara.

Takvo poimanje uloge političara omogučilo mu je da izgradi novi metod rada i da postane moderan tip političara, koji istovremeno uvažava i potrebe stanovništva i nove zahtjeve vremena koje pred njega postavlja politika. Razborit, dalekovid, otvoren u susretima kako sa političarima tako i sa građanima, on je uspio da za kratko vrijeme postigne velike domete o kojima drugi političari nisu mogli ni sanjati.

U maju 1960. godine Ezher Arnautović postaje predsjednik općine Zenica. Prisjećajući se tih dana, on kaže:

- Nije mi se prihvatalo mjesto predsjednika općine. Po prirodi ja sam hrabar i samopouzdan i svaki svoj potez unaprijed bi dobro proanalizirao prije nego se odlučim na njega. Za svaki svoj gest imao sam čvrste argumente i jasan odgovor. Donosio sam čvrste odluke i nisam se plašio neuspjeha.

U Zenici na dužnosti predsjednika općine on je potvrdio sve svoje stručne i organizatorske sposobnosti pokazujući svu svoju umješnost. Dostigao je upravo na ovoj dužnosti neslućene domete. Grad je za vrijeme njegovog predsjednikovanja krenuo brže u progres, dobio konture savremenog velegrada obogaćen bulevarom, širokim ulicama, bazenima, sportskim terenima sa hiljadu stanova i modernim ugostiteljsko-turističkim objektima. Po ovim objektima Zenica je postala prepoznatljiva.

Nažalost, na tim i takvim rezultatima Ezher Arnautović je doživio - umjesto priznanja - politički poraz. No, to ga nije sputalo u daljem radu, jer je bio svjestan da je to produkt jedne izmišljene konstrukcije i podmetnutih političkih spletki. One su uslijedile da bi ga zaustavile u radu na razvoju općine i da potvrde pravilo da je politika svemoguća.

Mnogo toga što je u Zenici postignuto početkom pa i sredinom šezdesetih godina ovog stoljeća velika je zasluga Ezhera Arnautovića. Ubrzan razvoj Zenice izdvajao je ovaj grad od ostalih u Jugoslaviji. Grad se razvijao neslućenom progresijom u odnosu na prosjek države. Statistika iz tog perioda pokazuje da je "grad čelika" rastao nekoliko puta brže od državnog prosjeka (nacionalni dohodak u državi je imao rast po stopi devet odsto a u Zenici 20 odsto). Umjesto da podrže ovaj progres i daju podršku prvom čovjeku Zenice, dio političkog i državnog vrha postupio je sasvim drugačije. Zasmetao im je Ezher Arnautović i preko njega željeli su zaustaviti izgradnju Zenice, novac stvaran u ovom gradu odnijeti u centar i tamo ga ulagati za izgradnju. Optužili su Ezhera Arnautovića - sa još 11 lica - za čak 11 krivičnih djela, okvalifikovanih kao teška. Sredinom oktobra 1962. Ezher Arnautović je uhapšen i osuđen prvo na 17 godina zatvora da bi mu kazna bila smanjena na 15, ali u februaru 1970. godine on izlazi iz zatvora nakon odležanih četiri i po godine.

- Kada sam izlazio iz zatvora, ti koji su me osudili predlagali su mi da se ne vraćam u Zenicu već da odem negdje drugo gdje me ljudi ne znaju - prisjeća se Ezher Arnautović tih dana i nastavlja - Nisam ih poslušao i otišao sam tamo gdje su me teretili za pljačku. Vratio sam se u Zenicu i ljudi su me prihvatili kao da ništa nije bilo. Tada sam ovako razmišljao: Nisam kriv i Zeničani to znaju. Sretan sam što sam ostao živ i što sam sve torture, pritiske, mučenja i patnje preživio. Trebalo je početi raditi. Emerik Blum, tadašnji direktor "Energoinvesta" zvao me u Sarajevo u ovu firmu. Nisam otišao, jer sam želio da ostanem u Zenici. Zaposlio sam se u "Metalnom", koje je tada realizovalo velike projekte u Aluminijskom kombinatu u Mostaru, na čemu sam i ja radio naročito na tehnološkim programima. Uskoro sam realizovao svoju odluku i u Foči, gradu gdje sam proveo zatvorske dane, podigao sam Fabriku elektroopreme.

Poslije "Metalnog" on prvo zastupa jednu beogradsku firmu pa potom makedonsku, da bi potom prešao u APRO "Hercegovina" u Mostaru, odakle 1988. godine odlazi u penziju. Vrijeme je to kada u državi dolazi do liberalizacije privatnih preduzeća pa zajedno sa sinom Zlatanom odlučuje da osnuje preduzeće RES. Povezuje se sa svojim prijateljima Amerikancima i u saradnji sa Zeničkom mljekarom počinje proizvodnju poznatog kalifornijskog soka - džusa. Uslijedio je potom drugi pa treći proizvodni program.

Ezher Arnautović je vjerovao u ispravnost i humanost društva kome je pripadao sve do onog momenta dok nije shvatio da ga ideolozi žele po svaku cijenu srušiti i uništiti, optužujući ga za nešto što nikada nisu uspjeli dokazati. U tim momentima vjerovao je u svoje iskrene prijatelje i nadao se budućnosti koja se pojavljivala u Bosni i Hercegovini.

Sa profilisanim političkim iskustvom u socijalizmu, Ezher Arnautović je krajem devedesetih godina pratio sva dešavanja u BiH, ali se nije uključivao direktno u političke vode. Politika zna uvijek da iznenadi, mislio je tada. Više ga je privlačio biznis. Podržavao je opredjeljenja nekih demokratskih političkih partija, kao i to da se Bošnjaci trebaju politički organizovati, ali ne u jednoj već više partija. Ipak, nije mogao odoljeti učestalim pozivima da se uključi ponovo u politiku, pa se na općinskim izborima aprila 2000. godine pojavljuje na listi SDA za Općinsko vijeće.

Izbijanjem agresije na BiH odlučuje se bez dvoumljenja za pristupanje Armiji BiH i gotovo cijelo vrjeme provodi u Trećem korpusu kao pomoćnik komandanta za logistiku, za što je dobio i priznanja.

Sa sedamdeset godina, nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, vraća se u RES i nastavlja bavljenje biznisom. Danas svakodnevno se pridržava uhodanog bioritma: ustaje u šest sati i po cio dan je aktivan. Kaže da u prosjeku radi deset sati, što je za njegove godine iznenađujuće. Stigne da ode i na pijacu, i da kupi potrepštine za kuću, da se susretne sa prijateljima i da se igra sa unučadima, ali i da ugovara nove poslove i realizuje ranije započete. Stigne i do Njemačke, Norveške, Italije kako bi ugovorio nove poslovne aranžmane i proširio nove.

Ezher Arnautović je čovjek dva vremena: na momente podsjeća na bližu prošlost Zenice a istovremeno ukazuje i na njenu sadašnjost, u kojoj ovom gradu trasira puteve za budućnost kroz povezivanje i saradnju sa stranim uglednim kompanijama. Objašnjavajući poslovnu strategiju RES-a, on će reći da je to osnovna primjena modernih tehnologija, po čemu je ova firma i poznata u BiH i svijetu. Meni je cilj da savremena tehnologija dođe u Bosnu i Hercegovinu i da se njihovom primjenom zaposli što više ljudi, reći će navodeći osnovne postulate RES-a.

Slikovito opisati ko je Ezher Arnautović, zapravo i nije lahko. Može se kazati da je on korpulentan stasom, sa golemim bremenom prošlosti što nosi, da je široke erudicije, bogatog i raznovrsnog životnog iskustva, pun pozitivne i neiscrpne energije, ležernih manira i melodičnih navika, ali će uvijek ostati (ma koliko nabrajali njegove osobine) nešto samo njemu svojstveno što se niti da niti može iskazati riječima. Jer, većina njegovih osobina su raznolike i neobuhvatne, poput spektra duginih boja.

Njegovo iskustvo, stečeno u radu, prenijeto je ovdje iz naprednih zemalja, gdje često boravi. Proveo je dosta u gotovo svim evropskim zemljama zatim Iraku, Turskoj, Libiji, Sjedinjenim Američkim Državama i drugdje. Upoznao je ljude, njihov mentalitet i način rasuđivanja i sve pokušao primijeniti na naš način života ovdje, u Bosni. Vidio je dosta lijepih država i susretao se sa dosta ljudi, ali će reći od srca da je živjeti u Bosni i Hercegovini ipak najbolje.