Čehajić, Raif

- Borba za zemlju je osnovna stvar. Neko ovaj rat, koji je iza nas, naziva agresijom (što je tačno, jer je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija), a drugi opet kažu da je to bio građanski rat, da je to bio sukob građanskih, vjerskih grupa (što sigurno nije tačno). Po mom mišljenju, to je bila borba za zemlju. Vidite, sad se govori o novom ustrojstvu općina u Bosni i Hercegovini, dakle novim teritorijalnim podjelama. To je jedna vrsta bitke za zemlju. Sad, što se tiče te bitke za zemlju i nas Bošnjaka, mi smo od Bečkog kongresa sužavani na manje prostore. Kao narod, mi smo stiješnjeni.

Ovako mi je u jesen 1996. godine pred promociju svoje knjige "Ko je vlasnik Bosne i Hercegovine?" pričao profesor historijskih nauka Bakir Tanović, široj javnosti poznat po svom djelovanju u umjetnosti, nauci i politici. Ipak, sadašnja generacija ga najviše pamti kao filmskog režisera, a proteklih mjeseci prošle i ove, 2000. godine, po raspravama o skandalu koji je izbio oko početka snimanja filma "Sarajevo", čiji bi režiser trebao biti ovaj umjetnik. Bakir Tanović je veoma interesantna ličnost. Pored umjetnosti, nauke i politike, dobro je upućen i u druge oblasti života, gdje se povremeno angažuje. Iza ovog sedamdesetogodišnjaka stoji mnogo djela. Taj stvaralački impuls je stekao u porodici, koja se smatra izdankom stare muslimanske obitelji. Po završetku studija opredijelio se za filmsku umjetnost u kojoj je prošao gotovo sve faze rada: od snimatelja do scenariste, od producenta do režisera. Postao je jednostavno doajen bosanskohercegovačke kinematografije. O kakvom se umjetniku radi, najbolje svjedoče mnoga dodijeljena mu domaća i strana priznanja. Od svojih radova, autor s ponosom spominje "Znamenje stare bosanske države", "Muhadžire", "Omer pašu Latasa" i "Husku Miljkovića", ali neće zaboraviti da naglasi ni to da je osnivač Radne zajednice "Bosna" i Studija za crtani film. Početkom agresije na BiH osniva Filmski arhiv pri Armiji BiH.

U biografiji Bakira Tanovića zapisano je da potiče iz porodice koja je imala dugu naučnu i intelektualnu tradiciju. Tragedija Tanovića započinje dolaskom komunista na vlast, koji su sudili Bakirovom ocu jer je kao doktor prava pripadao krugu intelektualaca, a Bakiru će kasnije zabraniti da studira. Ipak, vanredni student Bakir uspijeva da upiše i završi ono što je volio - historiju. Završetkom studija, ipak, se udaljava od historije i počinje na filmu i to dokumentarnom. U tom periodu poseban pečat je dao upravo ovoj vrsti filma kroz doprinos razvoju Sarajevske škole dokumentarnog filma. Poslije piše scenario i režira dva igrana filma: "Ljubav i bijes" i "Ovčar", za koje je dobio nagrade na međunarodnim filmskim festivalima.

Početkom osamdesetih godina, zbog opće situacije i političkih odnosa, te presije vršene na njega kao umjetnika, radi uglavnom filmove koji su govorili o Bosni i bošnjačkom narodu. Iz tog perioda značajni su "Muhadžiri", film o migraciji i najvećem egzodusu muslimana. Ovom dokumentarcu pridodao je film o Gazi Husrev-begovoj medresi, kao i "Znamenje bosanske države". Sjećajući se tog nemilog perioda u svom stvaralaštvu Bakir Tanović će reći:

- Vidite, ja sam se u tom periodu bavio različitim stvarima. Danas je moderno reći - ali istina je nezaobilazna - ja sam tada deset godina bio "na ledu". Prevedeno na intelektualni jezik to znači da nisam mogao proći sa svojom temom, jer sam bio obilježen kod vlasti. Onda sam sâm sebi rekao: "Ja ću biti producent". Formirao sam producentsku kuću "Bosna" zajedno sa dva naša poznata umjetnika: Mersadom Berberom i rahmetli Ademom Ćejvanom. Od ove radne zajednice "Bosna film" je prerastao u vodeću producentsku kuću. Bila je to jedna od najvećih producentskih kuća u bivšoj Jugoslaviji. Otvorili smo prvi u Bosni i Hercegovini crtani film. Onda je u državi došlo do velikih političkih promjena.

Ljubav Bakira Tanovića prema Bosni vidljiva je u njegovim djelima, posebno onim koja se bave njenom historijom. Stećci su samo jedan segment u njegovom stvaralaštvu. Iz tog razdoblja njegovog stvaralaštva nezaboravan je film "Kameni spavač", za koga je scenario napisao rahmetli Mak Dizdar.

To što se sada manje bavi filmom a više drugim vrstama umjetnosti, vjerovatno treba tražiti i u činjenici da je filmska umjetnost dosta skupa stvar i da je u ovim bosanskim kokuznim vremenima teško iznaći novac za snimanje filma. Svjedoči to i slučaj "Sarajeva", ali i nekoliko nedovršenih filmova još iz predratnog perioda. Zato se Bakir Tanović vraća svom prvom zanatu - historiji. Zapravo, njoj se počeo ozbiljnije vraćati još za vrijeme rata u BiH kada (1994. godine) nastaje njegova historijska studija "Ko je vlasnik Bosne i Hercegovine."

Šta je umjetnika motivisalo da napiše ovu knjigu?

Prije svega porodična tradicija. Pošto je njegov otac kao advokat prikupljao literaturu koja je obrađivala vlasništvo nad zemljom, Bakir je "zagrizao" ovu temu i ranije, a u ratu - zbog niza okolnosti - odlučio da napiše ovu studiju. Jer, po njemu, vlasništvo nad zemljom je krucijalno pitanje u historiji Bošnjaka. Odgovarajući na naučnim temeljima na neistine koje su se širile u BiH u pogledu vlasništva nad zemljom, (da je 70 odsto bosanske zemlje u vlasništvu Srba i da je to tako oduvijek bilo), Tanović je oborio argumentima ovu predratnu laž. No, pisanje ove knjige on je započeo nešto ranije, kao da je znao šta će se dešavati u BiH. Napravio je dobar istraživački rad do rata i kasnije (1994) nije mu bilo teško da posao okonča.

Osnovna teza od koje autor polazi je da su Bošnjaci vlasnici zemlje na kojoj žive. Još u vrijeme srednjovjekovne Bosne Bošnjaci su imali svoje posjede, takozvane baštine, što je zapisano čak i na stećcima, o čemu pjeva i Mak Dizdar u pjesmi "Na baštini svojoj..." Razrađujući ovu svoju tezu Tanović napominje da je Osmanska država prihvatila agrarne odnose u Bosni onakve kakvi su postojali do tada te su raniji vlasnici zemlje ostali isti i u tom razdoblju.

Slično je bilo i za vrijeme Austro-Ugarske da bi dolaskom Kraljevine Jugoslavije na vlast nad Bošnjacima bio izvršen ekonomski genocid, tvrdi autor. Da je Bošnjacima oduzet jedan dio zemlje, vidi se i iz pedantne dokumentacije koju je uradila Austro-Ugarska prema kojoj je do 1918. godine 52 odsto zemlje pripadalo Bošnjacima, 29 odsto Srbima, 16 odsto Hrvatima, te ostatak drugim narodima u BiH.

U svojim historijskim radovima Bakir Tanović razrađuje i druga važna pitanja sadašnjeg trenutka Bosne i Hercegovine. Pored ostalog, on tvrdi da prije 120 godina u BiH nisu postajali Hrvati, objašnjavajući to da se "naši katolici tada nisu tako zvali i da mi prihvatamo njihovo pravo na izjašnjavanje, kao i pravoslavcima da se izjašnjavaju kao srpska nacija".

Izvori podataka kojima se autor služio su različiti, ali su svi oni relevantni sa naučnog stanovišta, prije svega, to su djela Vasilija Popovića, Ćire Truhelke, Branislava Nedeljkovića, kao i Safvet-bega Bašagića, Hamdije Kreševljakovića i Hazima Šabanovića.

Iako je Bakir Tanović svestrana, savremena i nadahnuta ličnost, a njegov stvaralački opus šarolik i mnogobrojan, ipak najveći pečat je dao u oblasti filmske umjetnosti i historiografije. Koliko god su neka njegova djela bila osporavana, pa i napadana, vrijeme - kao univerzalni kritičar - pokazaće sve vrednote ovog stvaraoca.