Čehajić, Raif


 

 

Zenica: Rodno mjesto Bosne

 

Zenica se po svim mojim vizijama i poimanju grada uklapa u vlastite norme i principe savršenstva: njena veličina i prostranost su idealni, izgled i arhitetktura (kombinacija bosanskog i modernog stila) primjereni načinu življenja, mentalitet stanovništva blizak bosanskom duhu, gradski sadržaj (ulice, trgovi, bulevari, igrališta, hoteli, kafane, pozorište i dr.) nadohvat ruke, a razvijena ekonomija omogućava svakom građaninu zapošljavanje i dobar standard. Kad Zeničani detaljnije sagledaju ove i druge prednosti, onda se nijednog momenta neće pokajali što su za mjesto svog življenja odabrali baš Zenicu.

Kad sam se s početkom 1980. godine definitivno odlučio da ovaj grad bude moje mjesto življenja i rada, susreo sam se sa stambenim problemom, sa kojim sam već u startu računao, ali sam - stanujući kao podstanar u Crkvicama, Travničkoj ulici i Kineskom zidu - bio na dobrom putu da steknem vlastiti krov nad glavom. Tako bi vjerovatno i bilo da, pišući o Zenici i njenim problemima, nisam čuo mišljenje poznatog eksperta o visokoj aerozagađenosti grada i okoliša, iz čega je proizašla i velika zagađenost tla i vode. Svoj nagli urbani razvoj grad je skupo platio vlastitom ugroženošću prljavim tehnologijama.

Od tog momenta nisam se uopće dvoumio, pa sam iluzije o Zenici (kao idealnom gradu) preko noći spalio. A ona bi u odsustvu prljavih tehnologija zaista bila mjesto gdje bih ostao živjeti do kraja života.

U Zenicu sam prvi put došao kao dvanaestogodišnjak. Sjeo sam tog proljeća 1958. godine u voz i stigao na tada Novu željezničku stanicu, koja je u poređenju sa njenim sadašnjim izgledom imala jedino novu zgradu. Sve ostalo oko nje je bilo sasvim drugačije od sadašnje njene slike.

Kako doći do odredišta, tadašnjeg Odmuta, dijela o grada na kome su danas četiri oblakodera smještena od Drvenog mosta do Vira? Sada to ni slijepcu nije teško, ali u ono vrijeme za dječaka je bilo veliko iskušenje. Danas putnik to može učiniti pješačeći Bulevarom uz rijeku Bosnu za pola sata hoda, sačekati gradski autobus i za desetak minuta se naći na odredištu ili, u najpovoljnijoj varijanti, sjesti u taksi. No tada niti je bio izgrađen Bulevar, niti je saobraćao gradski autobus, a nije bilo ni taksista. Ipak, snašao sam se prije nego što sam se upustio u dječju avanturu - brat mi je na komadiću papira nacrtao pravac kretanja sa imenima značajnih objekata: od Željezničke stanice idem pravo do katoličke crkve, onda skrenem lijevo i krećem se do prve veće raskrsnice, pa opet skrenem lijevo i tako do zgrade SUP-a, a odatle pravo sve do Drvenog mosta (koji je tada zaista bio drveni) i kod slastičarnice ću ugledati tetkinu kuću, pa sam tako na odredištu.

Ovaj pravac kretanja i danas postoji, ali nema ni tetkine kuće ni mnogih starih bosanskih, umjesto kojih su višespratnice i oblakoderi. Neke bosanske kuće, do danas sačuvane i renovirane, predstavljaju historijsku vrijednost grada.

Iz tih dječačkih godina ostali su mi u sjećanju neki detalji iz Odmuta u koji sam kasnije često dolazio: s desne strane ulice poredane kao pod konac bosanske kuće (rijetko koja na sprat), a s lijeve obala rijeke Bosne obrasla šibljem pa se samo na određenim mjestima moglo silaziti do rijeke. Negdje na sredini ulice, nešto malo uvučena u bašte, bila je javna česma s koje su se vodom snabdijevali gotovo svi stanovnici Odmuta. Iza kuća i vrtova prema brdu Krč uzdizala se tada kao Ajfelova kula visoka (tek sagrađena) zgrada Đačkog doma, a preko Bosne sa svega nekoliko kuća, tamo gdje je danas Tehnička škola, prostirala se meraja zvana Bilmišće, koju je rijeka s jeseni i proljeća plavila.

Tih godina u Zenicu su dolazili stručnjaci i radnici iz svih krajeva Jugoslavije da grade Željezaru a s njom i grad, ali i strani političari (Naser, Nehru, Sukarno, Ben Bela i drugi) da s Titom puste u rad novosagrađene pogone (koksaru, visoke peći, čeličane, valjaonice i kovačnicu).

Život u gradu je cvao poput maslačka na prostranoj livadi, a standard stanovništva dostigao neslućene domete, nalik onom na Zapadu. Zenica je za kratko vrijeme prerasla iz nekadašnje kasabe u velegrad, šireći se u sve tri dimenzije. Filmski režiseri su u njoj nalazili inspiraciju za snimanje spektakularnih filmova ("Uzavreli grad"), književnici i novinari lajtmotiv za romane i reportaže, pozorišni radnici prostor za svoje predstave, a sportski treneri otkrivali mlade talente.

U svim sferama života i rada grad je premašivao državne prosjeke, dok je novaca bilo u izobilju. Istovemeno, materijalne vrijednosti gradile su i duhovne veličine te je grad - uz kvalitetan čelik - dobio i profesionalno pozorište, umjetničke galerije, srednje škole i fakultete, zdravstvene ustanove, medijske kuće i niz sportskih objekata.

Najljepše (zrele) godine i najveći standard doživio sam upravo u ovom gradu. Zenica me privlačila svojim raznovrsnim sadržajima, a prisnost, otvorenost i iskrenost Zeničana uvjerila da gradsko stanovništvo - i pored ukupnog progresa - može zadržati u sebi i notu humanosti i dobrote. Stekao sam mnogo prijatelja različitih profesionalnih i ideoloških opredjeljenja. Ovdje sam u ulozi novinara doživio i nezaboravne susrete sa poznatim ličnostima iz bivše države, saznavši mnoge njihove vrline i mane široj javnosti malo poznate.

Moj profesionalni uspon dešavao se upravo u ovom gradu: kao srednjoškolac početkom šezdesetih godina prve novinske tekstove objavio sam u "Našoj riječi", a desetak godina kasnije potvrdio se kao dobar disk-džokej u emisijama Radio Zenice koje su uređivali tada poznati i popularni Zeničani: Željko Urban i Miroslav Vinduška, koji će kasnije postati i ugledni privrednik. Od ranih šezdesetih godina traje i moje druženje sa novinarom Fadilom Ademovićem, tada glavnim urednikom "Naše riječi", da bi ono bilo nastavljeno, eto, i ovih godina ovdje, u Sarajevu.

Zenica ima jednu posebnu dimenziju: otvorena je za sve dobronamjerne ljude svih profesija (političare, ekonomiste, inženjere, profesore, novinare, umjetnike i druge), dajući im inspiraciju za stvaralaštvo i dokazivanje. Ona je bila i ostala njihovo neiscrpno vrelo i plodno tlo za realizaciju ideja, poput francuskog Parnasa.

U Zenicu sam dolazio i iz nje odlazio na putovanja u svako doba dana i noći. Nezaboravna su mi ostala putovanja vozom noću, kad sam, kružeći gradom, u blještavilu svjetlosti solitera i Željezarinih pogona posmatrao spektakl i divio se ljepoti, upoređujući je sa američkim megalopolisima. U tim trenucima bio sam presretan što sam stanovnik tog grada i što Bosna ima takav grad koji se može upoređivati sa američkim.

U sjećanju su mi ostali i moji dolasci u grad u prvim jutarnjim satima kad se ribolovcima, načičkanim na obalama Bosne, počinju na Bulevaru pridruživati prvi pijačni dileri. A uz pisak Željezare iz njenih dimnjaka nad gradom su se pojavljivali vatreni jezici istopljene željezne rude pretvorene u grotlu visokih peći u tečnu željeznu lavu izlivenu kasnije u šine i žicu.

Svako godišnje doba svoju je ljepotu pokazivalo na obalama Bosne, a naljepše je to činilo proljeće. Uz mutnu i nabujalu Bosnu na Kamberovića polju subotom i nedjeljom zabliješte na suncu šetači i izletnici razasuti na asfaltnim stazama i travnjacima, razastirući svoje stolnjake prepune jela i pića i uživajući u čarima prirode. Tako povazdan, često svoje druženje produžujući i do kasnih noćnih sati.

A predvečer - i tih svih godina kao i danas - glavnom ulicom u strogom centru, od Drvenog mosta do Carine poteče rijeka mladih, sredovječnih i starih Zeničana. Najviše ih je na relaciji između robnih kuća "Zeničanke" i "Bosne". Jedni sjede na klupama smještenim na trotoaru, drugi na trgu pred "Bosankom", a treći šetaju ili u grupicama stoje i pričaju.

U Staroj čaršiji, nekada jezgru grada, a pred rat obnovljenoj novim, lijepim objektima, s jedne strane, i starim rekonstruisanim dijelom u bosanskom stilu, s druge, slije se mladost i posjeda za stolove u baštama pijući osvježavajuća pića i jedući kolače i ćevape. Prostor od javne česme u Staroj čaršiji do zgrade "Borca" podsjeća me tada na ljetni ambijent evropskih metropola.

Iako su ovo sada poslijeratne i krizne godine, Zeničani ovdje sebi daju oduška od svakodnevnih briga. Ako i nemaju novca za neke gurmanluke i pijanke, imaju naviku i želju za šetnjom i druženjem na ulici i kafani. Pri tome se prisjećaju proteklih decenija kada je grad nosio epitet centra crne metalurgije u državi. Tada je Rudarsko-metalurški kombinat, razvijajući se neslućenom brzinom, gradio svoje tvornice po cijeloj državi: u Novom Sadu (Vojvodini), Gnjilanima (Kosovo), Kninu (Hrvatska), Glogovcu (Makedonija) i drugim gradovima, razvijajući istovremeno ove krajeve. Padom komunizma i velikih privrednih sistema (pa još i ranije), raspao se i RMK Zenica, a njegovo najveće preduzeće - iz kojeg je sve i stvoreno - Željezara od tadašnjih tridesetak hiljada radnika danas ne zapošljava ni desetinu. Šta bi tek bilo da KIA nije prošle godine uložila 60 miliona maraka u obnovu Željezare i osnivanje mješovitog preduzeća "BH stil kompanije"?

Ipak, mnogo je danas zeničkih porodica bez plaće i drugih primanja budući da je i druga preduzeća uzdrmala poslijeratna ekonomska kriza. Sada glavnu poslovnu ulogu vode male privatne firme ("Niagara", "Res", "Merkomerc", "Salčinović", "Mineks", "Selekta", "Autoteh","Džananović", "Kalen", "Bisturs" i druge), koje ipak ne mogu zaposliti hiljade besposlenih ljudi.

Novo vrijeme bilo je pravi izazov za inventivne zeničke poduzetnike, pa je u okviru ostatka Poslovnog sistema RMK 1994. godine, dok je rat još bjesnio Bosnom, orgnizovan prvi međunarodni sajam nazvan Zenički privredni susreti (ZEPS), koji otada posta tradicionalan i donese Zenici epitet sajamskog grada. Sliju se početkom oktobra svake godine na Kamberovića polje na hiljade poslovnih ljudi iz cijelog svijeta da bi vidjeli posljednja privredna dostignuća i napravili poslove sa jednom ili više od 400 kompanija, koliko ih izlaže na sajmištu.

Cio povijesni hod Zenica je modelirala na razvoju proizvodnje čelika i uglja da bi, eto, ove posljednje decenije načinila zaokret i okrenula se savremenim tehnologijama.

A počeci nastanka Zenice sežu unazad hiljadu, pa možda i više godina. U starim dokumentima zapisano je da je ona u rimskom dobu bila poznata pod nazivom Bistua nuova, kako se danas zove ulica koja sa autoputa vodi u grad, a već u srednjem vijeku njeno ime je Brod. Iz tog vakta cijela Bosna i njena historija obilježena je Poveljom Kulina bana, tadašnjeg vladara samostalne države Bosne, koji se 8. aprila 1203. godine pod pritiskom Pape odrekao svog bogumilstva prešavši na kršćanstvo. Njegova Povelja, donesena na Bilinom polju, po kome danas nosi naziv gradski stadion lociran upravo na tom mjestu, rodni je list države Bosne. Historičari kažu da je upravo na osnovu Povelje Kulina bana stanovništvo Bosne i Hercegovine danas dobilo državljanstvo, tvrdeći kako nas međunarodna zadnica ne bi priznala kao državu da nije bilo ovog dokumenta. Samo s tog aspekta gledano, Zenica, koja današnje ime nosi još od 1436. godine, ušla je i odigrala značajnu ulogu u povijesti Bosne i Hercegovine.

Zenica je u svim periodima državi podarila mnoge poznate ličnosti. Dolazili su ti ljudi iz raznih krajeva bivše države, dokazivali se ovdje i ostajali, a mnogi su se u njoj i rodili. Većina ih je postala priznata i slavna u samom gradu, a neki su se potvrdili i u većim sredinama, pa i van granica naše države. Nemoguće je svih se prisjetiti, ali sadašnja generacija ne zaboravlja mnoge privrednike, među kojima počasno mjesto zauzima Slovenac pokojni Alojz Derling, tvorac preduzeća "Vatrostalna", u to vrijeme svjetske firme u oblasti vatrostalstva. Od naučnih radnika rahmetli Kemal Kapetanović, čije ime nosi danas Metalurški kombinat, ušao je u povijest grada.

Dosta je ličnosti Zenica dala i bosanskohercegovačkoj umjetnosti. S ponosom se danas Zeničani sjećaju književnika rahmetli Muhameda Kondžića i Hajdara Hulusije. Svoju ulogu danas potvrđuju i pozorišni radnici Radovan Marušić, Slobodan Stojanović a nezaboravni su i Žarko Mijatović, Iso Porović, Faruk Zadić i dr. Od slikara nezaobilazni su Muhamed Bajramović, Tomislav Perazić i pokojni Ljubomir Perčinlić.

Kroz stoljeća Zenica je - idući uporedo sa svjetskim trendovima - izgradila svoj imidž, čija je osnovna karakteristika bosanska duhovnost. Uoči to odmah putnik namjernik u susretu sa Zeničanima i gradom, ne samo u njihovom dijalektu, manirima i odnosu već i u arhitekturi i načinu življenja. Prisnost, otvorenost i gostoljubivost su samo neke od osobenosti Zenice i Zeničana, koji su u svakom vaktu došljake primali kao svoje i nudili im novi zavičaj. Tako je bilo stoljećima, a i danas.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net