Čehajić, Raif

Govoriti i pisati danas o Vitezu zahtijeva, prije svega, da se utvrdi na koji njegov dio se odnosi rečeno. Stari naseljeni dio, koji se spominje u historiji još u srednjem vijeku, pa i ranije, zapravo je sâm grad, i onaj moderni započet prije desetak godina na prostranoj poljani uz glavni magistralni put prema Travniku, nazvan Poslovni centar - dva su nerazdvojna dijela Viteza. Prvi je stvorio drugi, a bez ovog drugog nezamisliv je danas onaj prvi.

Legenda o nastanku i imenu Viteza ima više. Kad se izgovori ime grada, odmah se pomisli na srednjovjekovnog ritera-viteza.

U riznici legendi o Vitezu najbliža mi se učinila ona koja tvrdi da su u davna vremena, putujući ovim dijelom srednje Bosne, ushićeni prelijepim njegovim krajolikom, prolaznici uzvikivali: "Vita est!" U prijevodu sa latinskog na naš jezik to bi značilo "Život je!" Narod ove dvije riječi spoji u jednu, pa tako nasta ime grada - Vitez.

O ljepotama i odanoj ljubavi Vitežana prema svom gradu pisali su mnogi, a u novije vrijeme i ovdašnji književnik Marko Martinović, kazavši da Vitez "bez naše ljubavi ne može hodati, ne može stasati ni disati. Ne može se umivati ni gizdati. Grad bez naše ljubavi je mrtav grad, natruho brod osuđen da nikada ne razapne jedra... Ovaj grad kroz četrdeset godina stasanja naučio se družiti s nama kao i s naseljima oko sebe..."

U svom kulturnom, povijesnom i gospodarskom razvoju Vitez je oduvijek pripadao travničkom kraju: i u konzulskim vremenima, koje opisa nobelovac Ivo Andrić, i ranije, ali i danas.

Na ranijim proputovanjima kroz ovaj grad - do Travnika ili u suprotnom pravcu prema Zenici, Sarajevu ili Busovači - putnik nije ni razmišljao da li da zastane u njemu, jer za to nije ni imao nekog posebnog razloga. Proći starom cestom kroz Vitez ličilo je kao prolaziti kroz bilo koji drugi industrijski gradić. Omanje kuće, višespratnice i hotel te robna kuća sa skromnom ponudom robe u centru grada nisu kod putnika izazivali neku posebnu radoznalost. Kratka relacija korza u centru kod hotela i muzika u njemu bili su sivilo prosječnosti koja nije baš privlačila goste. Jedino su izletišta Kruščica (s istoimenim atraktivnim objektom) te motel "Plavac" od proljeća do jeseni privlačili izletnike iz Travnika i Zenice.

Mada sa bogatim prirodnim i osrednje razvijenom industrijom, svoj nagli procvat Vitez započinje početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, a kulminaciju doživljava u posljednjih pet-šest godina. Iskoristivši opredjeljenje ovdašnje vlasti na naslonjenost na hrvatsku politiku i povezujući se sa Hercegovinom a preko nje i sa Republikom Hrvatskom te evropskim i svjetskim tržištem, Vitežani su u posljednjoj deceniji prošlog stoljeća znali vrlo dobro kapitalizirati svoje poduzetničke sposobnosti i od svog grada načiniti pravi bosanski Hong Kong. Čini mi se da nema oblasti gdje nisu razvili biznis.

Prvo su svoje radnje, trgovine i urede locirali u starom dijelu grada da bi sa razvijanjem poslova veoma brzo shvatili da je taj prostor pretijesan za njihove ambiciozne planove te započeli graditi velike i prelijepe poslovne objekte na boljoj lokaciji, u polju, uz sam magistralni put Kaonik-Travnik. Nikle su tu velike robne kuće primjerene evropskim standardima, ogromni saloni, ali i butici, benzinske pumpe, restorani i proizvodne hale.

Kao što se nekada išlo u šoping u Zenicu i Sarajevo, sada stanovnici srednje Bosne dolaze u viteški Poslovni centar da u "Fisu", "Ekonomiku", "Ovnaku", "Kestenu", "Kompingu", "Gudelju", "Šuti" i drugim kupe ono što im treba. Jer ovdje je roba jeftina, izbor širok a usluga na evropskom nivou.

Zadovoljstvo mi je danas otići u Vitez i razgovarati sa tamošnjim biznismenima. Pero Gudelj, vlasnik "Fisa", nekadašnji muzičar i prvi vlasnik kablovske televizije u ovom kraju, s ponosom mi priča kako u svoj "Kineski restoran" dovodi poznate estradne zvijezde iz Zagreba i Beograda (što mu za ove druge neki političari zamjeraju jer obara nacionalni ponos), a Franjo Rajković, direktor "Ekonomika" objašnjava da je njegova "Robna kuća" po arhitekturi i funkcionalnosti primjerena evropskim mjerilima. Kolega Srećko Stipović će se opet pohvaliti kako pored lista Udruge poslodavaca - "Privrednik" razvija i druge poslove u oblasti informiranja i naklade, a direktor "Kompinga" Nenad Rajić veli da može za dan-dva nabaviti kompjutersku i drugu informatičku opremu od najpoznatijih svjetskih proizvođača po veoma povoljnoj cijeni.

Vitežani su ponosni na svoj grad i prošlost. Iz bliže povijesti posebno pamte 14. lipanj 1994. godine kad im je helikopterom u jednodnevnu posjetu stigao tadašnji predsjednik Republike Hrvatske pokojni dr. Franjo Tuđman, po čijem će se nalogu u oktobru 1997. godine Haškom tribunalu dobrovoljno predala grupa od 10 Vitežana osumnjičena za ratne zločine počinjene u Lašvanskoj dolini. Bila su to u Bosni i Hercegovini vremena kad su velikodržavni nacionalni programi tražili pogodno tlo, ali se nisu uspjeli ukorijeniti. Njihova prisutnost se još ovdje osjeća, ali sve manje, a posljedice su poznate - protjerano i izbjeglo stanovništvo koje se sve više vraća na svoju rodnu grudu.

U Vitez se vratilo dosta njegovih prijeratnih stanovnika, gotovo 4.500 osoba, kako je objelodanila štampa početkom 2001. godine. Znak je to da ekonomija nadjačava već ohlađene a nekad pregrijane nacionalne strasti i da će se i u gradu sve više uspostavljati predratna struktura stanovništva. Potvrda tih trendova je i moj prijatelj Nisvet, koji se nakon višegodišnjeg boravka u Kaknju vratio u svoju kuću u Vitezu, gdje ga je odmah primio na posao njegov stari prijatelj Pero. Jer Nisvet je diplomirani inženjer i stručnjak kakvog može samo poželjeti i najveća evropska kompanija.

Vitez danas kotira kao grad tržišne i evropske orijentacije. Njegovi poslovni ljudi će ugostiti svakog dobronamjernika, ponuditi mu saradnju i pokazati staje sve u biznisu moguće ako se slijede tržišni principi modernog svijeta. Uostalom, biznis ne poznaje granice, niti je nacionalno obojen, a profit mu je osnovna prepoznatljiva kategorija. Tako shvaćen odnos prema poduzetništvu uveo je Vitežane u evropske i svjetske tokove.